Zar bi profesionalni san svakog ginekologa trebao biti pobačaj!?
U “zatucanoj katolibanskoj džamahiriji” prema izvješćima HZJZ-a, od 204.405 pobačaja (uključujući spontane, izvanmaterične i drugih anomalija) od 2000. do 2020. legalno je inducirano 88.206 pobačaja
Pobačaj, a posebice ne težak slučaj Mirele Čavajde nije tema za histerične i agresivne rasprave. Nema zakona koji može unaprijed riješiti takve situacije
Jeste li vidjeli kako ljevica brani “HDZ-ovu” većinu u Ustavnom sudu. Još do neki dan proglašavali su ih Judama vladavine prava, a sada se zbog pobačaja drže njihove linije razgraničenja između dvaju ideološki suprotstavljenih tabora kao vjernici svetoga pisma. I sada te ustavne apostole, i to ne samo svoje dokazane favorite na Ustavnom sudu, pozivaju na izvanrednu akciju. Čak i Sandra Benčić i Ivana Kekin traže da ustavni suci ustanu u obranu navodno ugrožene 70 godina duge tradicije pobačaja u Hrvatskoj, zapravo tekovine komunizma, kako će s obje strane neki zajedljivo primijetiti. Premda, predsjednik Zoran Milanović pomutio im je planove svojim apelom za ukidanjem te “hajdučije” nezadovoljan što Ustavni sud nije dopustio Covid-referendume.
Premda, u “zatucanoj katolibanskoj džamahiriji” u kojoj se 86 posto građana izjašnjavaju vjernicima, prema izvješćima HZJZ-a, od 204.405 pobačaja (uključujući spontane, izvanmaterične te zbog anomalija ploda) u razdoblju od 2000. do 2020. legalno je inducirano 88.206 pobačaja. Samo u 2020. inducirano ih je 2594, ili sedam dnevno, te 134 u 11. tjednu i kasnije od kojih 45 u 17. tjednu i kasnije.
Pobačaj je svojedobno populariziran u istočnoeuropskim zemljama i kao opreka “opijumu za narod”, kako su tada marksistički praktičari tretirali religiju. U Hrvatskoj se ni nakon tri desetljeća demokracije i sloboda koje uživaju i vjernici, bučna manjina ne može othrvati tom porivu, zaostalom iz bivših vremena, da će baš oni svojim netolerantnim, vulgarnim i mrzilačkim izljevima promijeniti drevnu crkvenu dogmu o životu od začeća. I naravno, onda tobože braneći ionako istraumatiziranu ženu, bilježe svaki isti takav ili još i gori bešćutan i vulgaran odgovor sa suprotne strane, koristeći ga kao dokaz da je Crkva za sve kriva. Iako Crkva u ovom slučaju šuti, odnosno štoviše, riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić je u propovijedi,prenosi Novi list, govorio o tomu kako je mnoštvo kamenja ovih dana s različitih strana bacano “što na ženu, što na dijete, što na one koji su za izbor, što na one koji su za život”, pa je onda duboko promišljajući što da kaže, a da ne bude još jedan od onih koji bacaju kamenje, rekao: “Iskreno priznajem da nemam odgovor na ovu situaciju”.
S druge strane, do gluposti se ne odustaje od dogmatskog pristupa po kojem je pobačaj moguć baš bilo kad u trudnoći, pa i u situaciji kad se bez štete za zdravlje i život majke nerođeno dijete može spasiti.
Slučaj Mirele Čavajde je uistinu izuzetan. Definitivno je problem uskrate potpune informacije trudnici, te odgađanje odluke prvostupanjske komisije. O tomu što je prva snimka magnetne rezonance pokazala, a što nije, jedino medicinska struka može govoriti, kao i o prognozama za majku i dijete. Druga magnetna rezonanca otklonila je ranije sumnje. Bilo je i bit će, s i bez novog zakona, takvih prijepora. Uistinu nije dobro na takvim slučajevima graditi moralnu paniku o zabrani pobačaja. K tomu, Marija Selak Raspudić je ulovila zastupnike SDP-a i Možemo! koji su na ovu temu puno docirali, da su se prilično osramotili sa svojim prijedlogom novog zakona na elementarnoj terminologiji tako da je ispalo da kao unapređenje nude nešto što u zakonu već postoji – pobačaj na zahtjev do 12. tjedna gestacijske dobi, po čemu smo u krugu europskih zemalja kojih je najviše s takvim rješenjem. Ante Ćorušić pretjerao je opisujući tijek feticida, ali pretjerivanje je i kad se s njim žene plaši jer se i on izjasnio da nije za zabranu pobačaja.
Ministru Viliju Berošu nije trebala demonstracija moći, nuđenjem svoga posredništva, već je trebao demonstrirati da zakon moraju poštivati svi jednako prema svima i ako žena ima neko pravo ono se mora bez izuzetka poštivati u svakoj bolnici. Ali kad se već lovimo za to što je tko nezgrapno rekao, onda valja primijetiti i da je Benčić argumentirala da fetus nema OIB, adresu, te ime i prezime pa zato nema ni zaštitu države. Zar stvarno!? Što ćemo onda s migrantima? Uostalom, barem tu administrativnu prepreku nije teško riješiti. I prozivanje liječnika zbog “priziva savjesti” je primitivno. Problem je u institucionalnom “prizivu savjesti”. Zar bi stvarno pobačaji trebali biti ostvarenje profesionalnog sna svakog ginekologa!? Nije li razumno uz poštivanje prava žena nastojati i da pobačaja imamo što manje, pa i ako postoji šansa za život, da ju ne isključimo ako je to moguće. Pri tomu, naravno da treba voditi računa i o tomu kako se država odnosi prema roditeljima i obiteljima djece s oštećenjima. U protivnom, to je licemjerje. Pobačaj, a posebice ne iznimno težak slučaj trudnice Mirele Čavajde nije tema za histerične i agresivne rasprave. Nema tog zakona koji može unaprijed riješiti takve situacije. Premda je nedopustivo što vladajući očito zbog političkih okolnosti već tri godine
• ignoriraju odluku Ustavnog suda.