Kada stvaram, osjećam se kao da svoju esenciju prevodim u drugi medij
”Neuromantis religiosa”, prikazan na Danima hrvatskog filma, novo je djelo našeg animatora koji je prošle godine ušao i u utrku za Oscar
Na upravo završenom 31. izdanju Dana hrvatskog filma u posebnom programu “Pogled unaprijed” prikazana je nova animirana fantazmagorična kreacija u nastajanju, djelo multimedijskog umjetnika Dalibora Barića. Nakon što je njegova genijalna “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ušla i u izbor za prestižni Oscar, bacio se na eksperimentalni omnibus ekscentrično nazvan “Neuromantis religiosa”. Njegove dijelove i sada možete pogledati na YouTubeu i Instagramu, a Barića su na stvaranje tog filma inspirirale – dvije bogomoljke. – Osnovna ideja nastala je prošlog ljeta. Jednoga dana, dok smo se šetali s djecom, pronašli smo dvije bogomoljke. Jedna se, bježeći pred nama, popela na nekakav grm, na kojem smo otkrili i drugu. “Mama i dijete bogomoljka”, rekli su Pino i Lina. Neko vrijeme uzajamno smo se promatrali u tišini ljetnog sumraka. Bogomoljke nas, i mi njih. Kad smo odlazili, na pamet mi je pala čudna slika u kojoj se udaljujemo viđeni iz perspektive bogomoljki. Zatim sam zamislio kako su bogomoljke hotimično apsorbirale komadić naše svijesti, poput nekog halucinogena; one su bile pod utjecajem našeg iskustva, u našoj qualiji. Kasnije, dok mi se ta slika vraćala, odmotavao sam slojeve mogućih značenja. Protok vremena, osjećaj neke buduće nostalgije, strahova, želja, nemira, snova, smisla. Bogomoljka ili Mantis religiosa postala je neuro-mantis, neu-romantis. Predator koji se hrani pričama, iskustvom, snovima, smislom i značenjima – napisao je Barić u opisu svog novog filma.
U vašoj neobičnoj priči o bogomoljkama vrlo interesantan bio mi je vaš tok misli i asocijativan način razmišljanja, nastaju li i inače vaši filmovi tako?
Kad bih trebao s nečim usporediti svoj način rada, bilo bi to budno ili lucidno sanjanje. Možda bi se isto moglo reći za umjetnost općenito, ali ne smatram da ja stvaram filmove ako se u tom procesu širim, prebacujem sebe, svoju neku esenciju u jedan drugi medij postojanja. Za mene je ekran neka vrsta ogledala.
U omnibusu “Neuromantis religiosa” povezujete niz naizgled nepovezanih filmskih minijatura – koja je to nit koja će ih spojiti, kako je on koncipiran?
U konačnici je koncipiran poput zbirke kratkih priča ili glazbenog albuma. Iako sam imao dosta napisanog materijala, razmišljanja i ideja koje su se skupile u nekom razdoblju nakon “Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa”, nisam htio raditi još jedan film, sa svim tehničkim razradama i pripremama koje prethode izradi filma. Čak sam izabrao drukčiji format slike od onog filmskog da bih se otkačio od ideje da radim film. Umjesto toga, stvarao sam kratke nepovezane minijature koje su nastajale ni iz čega od trenutka kad bih sjeo za kompjuter. Za mene je to najdraži
način stvaranja. Dosta sam bio inspiriran albumom “Big Science” Laurie Anderson. Zatim grupom Kraftwerk u smislu da su ti moji filmići u potpunosti sastavljeni od sintetički generiranih fragmenata, glasova i oblika. Kao što se u filmu “Mulholland Drive” kaže: “There is no band, no orchestra.” Dosta sam koristio sam text to speech generatore i vokodere koji su tim fantomskim naratorima dali neku začudnu životnost i toplinu. Automatizirani glasovi govornih aparata, Siri asistencija i GPS pjevaju o osjećajima, snovima, svakodnevnim ljudskim stvarima. Te se priče nalaze na nekom sjecištu toplog i hladnog, šašavog i ozbiljnog, vedrog i tužnog, banalnog i dubokog, baš kao i sam život.
Kao i ovaj, vaši su radovi često obilježeni raznolikom glazbom, i sami se bavite muziciranjem, a radite i glazbene videospotove. Koliko vam je glazba važna u stvaranju i na koji se način dopunjuje s vizualnim u vašem radu?
Glazba, tj. stvaranje glazbe stvar je koja me najviše opušta i oporavlja. Od glazbe sve počinje. Sve drugo je u nekoj mjeri rad koji zahtjeva razne tehničke izazove, zadatke i na kraju, stvara zamor. Onda se okrećem skladanju u Fruity Loops programu i tu zvukovi postaju moje misli. I tu je osnova svega što radim. Kao neki oblik qualije, scenarija ili orijentira za moje filmove koji se ne može i ne treba verbalizirati. Jednostavno je to osjećaj.
Zanimljivo je i da je “Neuromantis religiosa” na DHF-u prikazan u programu znakovitog naziva “Pogled unaprijed”, dok je u programu “Pogled unatrag” bio prikazan i restaurirani animirani film Borivoja Dovnikovića Borda, jednog od značajnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma. Hrvatska ima bogatu i zanimljivu baštinu animiranog filma – kako vi gledate na naše animatore koji su došli prije?
Mogu reći da sam ponovno otkrio animaciju. Počeo sam raditi stvari o kojima prije nisam razmišljao niti sam mislio da bih mogao raditi. Sada više obraćam pažnju i cijenim radove drugih animatora. Generacija stare zagrebačke škole uvela je slikarstvo u animirani film, pronalazila nove načine i teme, bas kao i UPA (United Production of America) u to vrijeme u Americi, što je onda bilo prilično novo i u duhu modernizma tog doba. Danas je trend da animirani 3D filmovi izgledaju realnije od igranih filmova. Nemam ništa protiv toga, ali osobno me više zanima animacija koja ima vlastitu ekspresivnost i imaginaciju u stvaranju drukčijih svjetova. U animaciji, još u fazi skice, dovoljna je jedna linija da bi se dočaralo granu koja se povija i njiše na vjetru. Obična kružnica može skakutati po ekranu i imati život, karakter, emociju. U tome vidim ljepotu animacije.
Spomenuli ste mi i da radite na novom filmu, klasičnije animiranom, “Svi operateri su trenutno zauzeti”. Otkud baš takvo ime i što nam o filmu možete otkriti? Znamo li kada ćemo ga moći pogledati?
Scenarij za film “Svi operateri su trenutno zauzeti” napisao sam još prije nekih šest godina. Nekad dok ne mogu zaspati, u glavi prođem svaku scenu, svaki detalj od početka do kraja. Toliko dugo se već družim s tim likovima. Osim što je riječ o animiranom filmu, to je još nekakva drama/fantazija/ komedija. Tematski je to kontinuitet mojih stalnih preokupacija, tko sam, gdje sam i što radim, no ovaj put pretočeno u strukturu klasične priče. Ne sjećam se kako sam odabrao taj naslov, možda još u ranoj fazi razrade. Ljudi se obično nasmiju na spomen naslova. Može značiti svašta, a opet svima nam je poznato to iskustvo. U filmu doista postoje nekakvi operateri, iako nemaju veze s onim telefonskim. S obzirom na opseg posla, mislim da će trebati nekih godinu dana rada na filmu. Kako sve ručno crtam, proces je spor, treba dosta strpljenja.•
Omnibus “Neuromantis religiosa” koncipiran je poput zbirke kratkih priča ili glazbenog albuma