Siromaštvo i glad su istine koje nas obavijaju i uskoro će postati toliko strašne da ih samo idioti s društvenih mreža mogu ne prepoznati

Mladi nisu stigli naučiti, a stariji žele zaboraviti, jer bi ih podsjećalo na život u državi čiji se ime danas spominje isključivo kao uzrok svakog problema, ali i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji postojala je imitacija višestranačja. Kažem “I” u SFRJ, jer je tako i danas. Tada je SKJ ili njegova republička podružnica SKH bila neupitno ideološko-operativno dominantna i svi ključni procesi odvijali su se unutar nje same. Stranka koja je članstvo mjerila stotinama tisuća platiša članarina sebi je tepala kao društvenoj avangardi zaslužnoj za uspostavu najbolje države ikad i najpravednijeg društva zauvijek. Da bi ostvarila privid političke kohabitacije između ekskluzive vlasti i legitimiteta prava na izbor koje je davalo naslutiti parlamentarizam, kreatori sustava domislili su se osnovati Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, koji je trajao i do prvih parlamentarnih izbora i na njima se pojavio kao samostalna stranka. Bilo je to “višestranačje” s predumišljajem, amaterska gluma profesionalnog političkog teatra koji je na repertoaru imao isključivo jednu jedinu predstavu: ostati na vlasti. Smiješno je i jadno bilo živjeti u ta vremena, reći će mnogi i naći će se malo argumenata protiv. Samo, ako se dosjetite pitanja “a je li danas stvarno toliko drukčije?” stvari postaju ozbiljnije u repriznosti. Nije li sada na vlasti isti političko-filozofski model? Možemo li HDZ s političkog, doktrinarnog, metodološkog, liderskog aspekta smatrati bitno drugačijim od Saveza komunista Jugoslavije? Nije li temeljna ideja obje političke grupacije bila vlast pod svaku cijenu i kontrola svih resursa koje uz vlast idu? Nije li današnji SDP u istoj poziciji, s istom snagom i važnosti, s istom ulogom višestranačke kulise i društvene anestezije poput spomenutog maštovitog imena Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske ili SSRNH? Razlika trenutka ipak postoji; u ovom vremenu bilo bi nemoguće okupiti ispod socijalističkog stijega radni narod Hrvatske jer radnika više nema, a narod je uguran u patriotske imperative gdje se njihov klasni interes poništava svenacionalnom voljom žrtvovanja nad samotnim ponorima. Ono, pak, što je apsolutno isto je spomenuta gluma višestranačja. HDZ glumi da je na vlasti poradi žrtve koju podnosi za narod, SDP glumi da je opozicija koja silno želi doći na vlast, svjesna da nema lagodnijeg posla od biti opozicija HDZ-u, a ostale stranke koje se pojave i nagovijeste mogućnost trećeg puta, utrnu brzinom sukladnom mediokritetstvu cijelog političkog sustava, dizajniranog s namjerom da se u ime nacije pojedincu sustavno otimaju odavno stečena prava i zajednički resursi. Da ne bi bilo zabune, gluma ne završava u političkom segmentu. Ma, jok. Svi sudjelujete u predstavi, svi ste preuzeli svoje uloge. Jednostavno je i porazno; ljudi glume svoje živote. Što su društvene mreže nego lažan prikaz života koji ne postoji. Sve objave na mrežama, pogotovo one slikovne, pršte utopijskim kadrovima na kojima vidite presretna lica, cijele obitelji, redovito u idiličnim situacijama nesputanih sreća. Kokteli, suncobrani, palme, bazeni, utegnuto fotošopirana tijela na egzotičnim lokacijama pozornica je za bogati polusvijet koji kroz materijalnu realizaciju preskače ispraznost sadržaja koji ni novac ne može kupiti. Kroz socijalno gradiranje prizori onih s manje novca nastoje mahnito držati korak sa spomenutom napuhanošću, ali u osnovi i u tim slikama vidjet ćete život kojeg nema.

Društvene mreže i jesu baš to – nakazna virtualna izmišljotina u koju su se zapleli milijuni svojim lažima i više iz nje ne mogu van. Jeste li ikada vidjeli da je netko “objavio” sliku stvarnosti, onoga što doista jest i što osjeća, s tjeskobom ako se o njoj radi, s problemom ako ga ne može nadvladati. Čak i kad se ispišu reci sućuti i žaljenja za nekim i oni djeluju artificijelno, imaju prizvuk konfekcijske bezosjećajnosti, depersonaliziranog žaljenja upućenog društvu, ne osobi na koju se navodno odnosi. Od gorke istine mnogo je bolja slatka laž, napisao je Tribuson i premda opravdano sumnjam da je većina “mrežista”, čitajući Tribusona, uspjela pronaći ovu misao kao kredo postojanja, počeli su je primjenjivati kao posljedicu sve većih frustracija, uvjetovane socijalnom neizvjesnošću i plimom nepravdi. I gle, bez obzira na to koliko toga “objavili” na mrežama frustracije ne da nisu nestajale nego su rasle. Počeo je lov na vlastiti rep i sve brža i sumanutija vrtnja u krug otima vas od stvarnosti, od realnosti s kojom biste se morali suočavati da doista želite suočiti se sa životom i živjeti ga, da doista želite usprotiviti se nepravdi i onima koji vam je nanose, da kažete dosta sustavu koji vam je i poturio društvene mreže, kako je samo pokvaren već ovaj naziv, da na njima iživite ono što vam nije dozvoljeno izvan virtualnosti. Svijet nije sazdan od koktela koje ispijaju plastične šupljoglave ljepotice s namjerom da zaslinite za njihovim načinom života. Siromaštvo je istina koja nas obavija i koja će uskoro postati toliko očita i toliko strašna da je samo idiot društvenih mreža može ne prepoznati. Nedavno sam čuo kako je socijalna nesigurnost glavnih uzrok stresa i da je četiri puta veća šansa da od infarkta umre portir nego menadžer. U imitaciji života, u nad-rialiti šou koji traje predugo i koji kosi milijune, država je najprije dala dozvolu da se povlašteni domognu onoga što pripada svima, pa smo privatizirali i samu vražju mater, kada bismo je se domogli, a sada je stavljena u funkciju očuvanja postojećeg stanja i obrane nejednake preraspodjele unutar koje grabež nije stao, nego ulazi u finalnu fazu obračuna s preostalim dronjcima srednje klase.

Pandemije, ratovi, ekonomske krize – što je uzrok, a što posljedica? Dok se veselo zabavljate na virtualnim stranicama stvarno promašenih života vrijeme kao posljednji resurs koji je nepokolebljivo intimno vaš također se privatizira u korist onih koji vas esencijalno iscrpljuju i na vašoj odsutnosti iz vaših života ubiru profit. Kako im je lako uspjelo oteti vam društveno bogatstvo, lišiti vas prava, uzeti dostojanstvo i nije tolika zagonetka, ali kako im je uspjelo odvojiti vas od života – to je senzacionalan uspjeh. Učinili ste im to dobrovoljno, razdragano, užurbano, slaveći i hvaleći se time. Zabavljate se virtualno, zabavljaju vas premijer i predsjednik u bijednoj svađi dječaka s vrlo posebnim potrebama, zabavljaju vas HDZovi boljševici što se bore protiv bivšeg boljševičkog sustava, zabavlja vas SDP u lošem preglumljivanju opozicije, zabavljaju vas selebriti koji to nisu sa slavom koje nemaju. Sve je plod mašte. Proživjet ćete život u stanju inducirane kome, prikopčani na aparate koje ste preskupo platili. Ništa nije onako kako se čini, ali niti ima ikoga da vam ponudi pilulu za buđenje iz matriksa. Svijet je mirno mjesto. Čak i kad se koljemo međusobno...

SVI SUDJELUJETE U PREDSTAVI, SVI STE PREUZELI ULOGE. JEDNOSTAVNO JE I PORAZNO; LJUDI GLUME SVOJE ŽIVOTE