Potpuno ignoriranje hrvatske izborne volje na državnoj i entitetskoj razini neće biti moguće bez međunarodne zajednice

Pitanje izborne reforme u Bosni i Hercegovini u prvi je plan gurnulo i raspravu o stvarnoj zastupljenosti Hrvata u institucijama vlasti ove države, kao i njihovu utjecaju na politiku i procese koji se vode u tijelima vlasti. Načelno, i kroz neuspjele pregovore o reformi Izbornog zakona BiH provlačilo se pitanje ima li Hrvata previše ili premalo u vlasti u odnosu na njihovu brojnost, gdje imaju pravo na paritet, a gdje na proporcionalnu zastupljenost. Više su puta bošnjački politički predstavnici poručivali kako su Hrvati “zaposjeli” znatno više pozicija nego što im pripada te da je priča o legitimnom nacionalnom predstavljanju zapravo izgovor da vodeća hrvatska stranka, HDZ BiH, osigura stalno mjesto u vlasti. Čak se i priča o višekratnom izboru Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH primarno bošnjačkim glasovima opravdava time da “ne mora uvijek HDZ-ov Hrvat biti u državnom predsjedništvu”. Činjenice govore da je Predsjedništvo BiH zapravo jedino tijelo vlasti koje se bira izravno na izborima, a u kojem se jamči nacionalni paritet, ali izborni je sustav takav da se ni tamo ne osigurava nacionalna reprezentativnost, što je “slučaj Komšić” tri puta i potvrdio. Iz entiteta Federacije BiH biraju se dva člana Predsjedništva BiH (Bošnjak i Hrvat), a kako je Bošnjaka tri do četiri puta više, raspodjelom glasova lako izaberu oba člana. Zato se pregovorima o izbornoj reformi i pokušao naći model koji će malobrojnijim Hrvatima jamčiti da dominantno utječu na izbor svog predstavnika u tročlanom Predsjedništvu BiH. Sva ostala tijela za koja se glasa na izborima, a to su zastupnički domovi na državnoj i federalnoj razini, županijske skupštine u Federaciji BiH te predsjednik i dopredsjednici Republike Srpske i Narodna skupština RS-a, biraju se po modelu “jedan čovjek jedan glas” i tu brojčana nadmoć jednog, odnosno malobrojnost drugog naroda itekako dolaze do izražaja. Tako je od 42 zastupnika u aktualnom sazivu donjeg, Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH samo sedam Hrvata. Na izborima se izravno biraju i zastupnici u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. U ovom domu entitetskog parlamenta ukupno je 98 zastupnika koji se biraju po većinskom modelu s teritorija cijele Federacije, odnosno 10 županija kao izbornih jedinica. Od ukupnog broja, onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati ima 20 i dominantno su, kao i u državnom zastupničkom domu, izabrani s liste HDZ-a BiH, odnosno koalicije stranaka HNS-a. Odluke u oba zastupnička doma donose se jednostavnom većinom pa je utjecaj Hrvata u tome vrlo ograničen. Na isti način se bira i odlučuje Narodna skupština RS-a, gdje su za Hrvate rezervirana tek četiri od 83 zastupnička mjesta. Dakle, “građanski” model izbora za većinu zakonodavnih tijela i danas je prisutan u BiH. Kako ističu hrvatski predstavnici, čak 97 posto predstavnika u tijelima vlasti bira se po većinskom modelu, a za samo tri posto predviđeni su posebni mehanizmi nacionalne zaštite. To su u prvom redu domovi naroda na državnoj i federalnoj razini i zato je oko tog pitanja (uz izbor članova Predsjedništva BiH) i bilo najviše prijepora u pregovorima o izbornoj reformi. Izaslanici u Dom naroda Parlamenta FBiH, po 17 Hrvata, Bošnjaka i Srba te sedam “ostalih”, biraju se posredno iz županijskih parlamenata. Bez trećine izaslanika iz svakog kluba naroda nemoguće je formirati izvršnu vlast u FBiH, a osim toga i za donošenje bilo kakve odluke ili izglasavanje zakona mora postojati potpora određenog broja izaslanika iz svakog naroda. Postoji i mogućnost ulaganja nacionalnog veta, zbog čega Dom naroda ima ulogu gornjeg doma u parlamentarnom sustavu i entiteta Federacije BiH, ali i države BiH. Treba istaknuti da upravo izaslanici iz hrvatskog i bošnjačkog naroda u federalnom domu naroda biraju po pet Hrvata i Bošnjaka u državni dom naroda, dok pet Srba bira Narodna skupština RS-a. Hrvatske stranke trenutačno imaju 13 od 17 hrvatskih izaslanika u federalnom domu naroda i zato su nezaobilazne u upravljanju Federacijom. No postoje ozbiljne najave da će bošnjačke stranke iskoristiti manjkavosti Izbornog zakona i izbornim inženjeringom uzeti trećinu hrvatskih mjesta u Domu naroda te tako isključiti hrvatske stranke iz uspostave izvršne vlasti u kojoj ipak postoji određeni nacionalni paritet.

Tu se prije svega misli na Vijeće ministara BiH, u kojem svaki narod ima jednak broj ministara. U Vladi FBiH, pak, od 17 pozicija pet pripada Hrvatima. Politički analitičar i urednik Hrvatskog medijskog servisa Milan Šutalo ističe da je istina da su Hrvati na ministarskim pozicijama u Vijeću ministara i na rukovodećim pozicijama u raznim agencijama, institucijama i zavodima na državnoj razini manje-više adekvatno zastupljeni u skladu s Ustavom i zakonom, što znači da im pripada jedna trećina rukovodećih pozicija.

– No na državnoj razini zakinuti su ponajviše jer nisu predstavljeni u glavnom kolektivnom tijelu – Predsjedništvu BiH. U javnosti se često stvara percepcija da Predsjedništvo nema velike ovlasti i da je (ne)izbor predstavnika Hrvata u tu instituciju problem tek na simboličnoj razini, što nije točno. Prema Ustavu BiH Predsjedništvo je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga BiH, ono imenuje mandatara za sastav Vijeća ministara, predlaže proračun i ima isključive, nepodijeljene ovlasti u kreiranju vanjske politike. Na prijedlog članova Predsjedništva BiH imenuju se i veleposlanici i konzuli BiH u svijetu. Iz ovog je jasno da je izborom Željka Komšića u tri mandata na poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH Hrvatima uzurpiran važan dio njihovih prava u suupravljanju Bosnom i Hercegovinom, koja je po Ustavu država triju ravnopravnih naroda – ističe Šutalo.

Kad je riječ o Federaciji BiH, upozorava on, Hrvati u entitetskoj vladi imaju trećinu ministara, ali nemaju pravo veta u odlukama Vlade FBiH. Zbog malobrojnosti nemaju veliki utjecaj ni u Zastupničkom domu, stoga im kao jedina i posljednja zaštita od preglasavanja na federalnoj razini ostaje Dom naroda, gdje također postoji opasnost od inženjeringa i nametanja njihovih predstavnika, poglavito iz županija u kojima su Hrvati izrazita manjina.

– Zahvaljujući apsurdnim pravilima koje je prije više od 20 godina nametnuo međunarodni upravitelj Wolfgang Petritsch s tom jednom trećinom u hrvatskom klubu bošnjačke stranke mogu izabrati kompletnu izvršnu vlast u FBiH. To se i dogodilo 2001. kada je u FBiH formirana izvršna vlast pod nazivom “Alijansa za promjene” bez sudjelovanja stranaka za koje je glasalo 90 posto hrvatskih birača. A u drugom slučaju 2011. čak ni taj apsurdni uvjet da se vlast u FBiH može imenovati uz potporu jedne trećine izaslanika u nacionalnim klubovima nije zadovoljen, ali je Federalna izvršna vlast uz potporu bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka unatoč tome formirana, opet bez predstavnika stranaka koje su predstavljale 90-postotnu volju građana hrvatske nacionalnosti – podsjeća Šutalo i dodaje kako su upravo zbog želje da zadrže mogućnost potpunog ovladavanja Federacijom BiH bošnjačke stranke predvođene SDA i odbijale svaki prijedlog hrvatske strane koji je osiguravao provedbu presude Ustavnog suda BiH po apelaciji “Ljubić”, koja nalaže izbor legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda u domove naroda.

Kao primjer isključenosti Hrvata iz sustava odlučivanja na državnoj i federalnoj razini on navodi i bošnjačku opstrukciju u izboru ravnatelja Federalne uprave policije, stanje na javnom RTV servisu FBiH, u državnom obavještajnom sustavu i Središnjem izbornom povjerenstvu BiH. Treba reći i to da bošnjački predstavnici često iznose podatke o navodno prevelikom utjecaju Hrvata u upravljanju pojedinim područjima kao što su financije. Također tvrde da je broj Hrvata na upravljačkim pozicijama u raznim agencijama, zavodima i fondovima znatno iznad njihove zastupljenosti u strukturi pučanstva države i entiteta FBiH. Aktualni predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara ističe da postoji nekoliko razina ili načina kako bošnjačka politika koristi brojčanu nadmoć u isključivanju Hrvata iz procesa upravljanja ovim entitetom koji je još Washingtonskim sporazumom kreiran kao “bošnjačko-hrvatska federacija”.

– Prvi način je da bošnjačka politika na mjesta koja po Ustavu pripadaju Hrvatima nameće podobne Hrvate ili čak kadrove koji uopće nisu Hrvati, ali se samo formalno tako izjasne za potrebu izbora na neku poziciju. Drugi način je da se mjesta namijenjena Hrvatima ne popunjavaju hrvatskim, već bošnjačkim ili kadrovima druge nacionalnosti. Takav je slučaj u nekim ministarstvima. Treći način je da se Hrvati koji su na određenim pozicijama zaobilaze u sustavu odlučivanja ili se ignoriraju njihovi stavovi. I četvrta je situacija, a takav smo primjer imali u Federalnoj upravi civilne zaštite, da se napravi novi pravilnik u unutarnjoj organizaciji nakon čega se hrvatskim dužnosnicima oduzmu sve važne ovlasti i prebace se u sektor kojim upravlja Bošnjak – navodi Čavara.

Naglašava i to da Hrvati, čak i kad bi htjeli prema drugima primjenjivati iste metode na državnoj i federalnoj razini, to ne mogu zbog svoje malobrojnosti. Ključnim potezom u političkom obespravljivanju Hrvata u Federaciji Čavara također smatra amandmane na Ustav FBiH koje je 2001. godine nametnuo tadašnji visoki predstavnik. Njima su, između ostalog, Hrvati svedeni na pet od ukupno 17 ministarskih pozicija u Federalnoj vladi. Također, promijenjeno je i dotadašnje ustavno rješenje prema kojem je za kandidiranje predsjednika i dopredsjednika FBiH bila potrebna natpolovična većina svakog nacionalnog kluba u Domu naroda. Spomenutim amandmanima taj je broj sveden na trećinu i tako se olakšalo većinskim Bošnjacima da izaberu predsjednika i dopredsjednike FBiH, koji uz sudjelovanje Zastupničkog doma (gdje Bošnjaci također dominiraju) biraju entitetsku vladu. Kada bi se Izborni zakon BiH izmijenio onako kako to nalaže presuda Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, Bošnjaci ne bi mogli birati izaslanike u hrvatski klub federalnog doma naroda, a onda posredno i u hrvatski klub Doma naroda Parlamenta BiH. Posljedično to znači da ne bi mogli formirati vlast bez stranaka koje su na izborima dobile većinsko povjerenje Hrvata. Budući da izmjene izbornog zakona nisu usvojene, realno postoji mogućnost ponavljanja slučaja “Alijanse” ili “Platforme”, odnosno postizborno formiranje vlasti bez političkih predstavnika koje su birali Hrvati.

– To će značiti pretvaranje hrvatsko-bošnjačke federacije u bošnjački entitet, treći put. Ne treba zaboraviti da Federacija BiH raspolaže važnim ovlastima i proračunom većim od 5 milijardi KM, koliko iznose proračuni svih 10 županija. Na raspodjelu tog novca Hrvati ponovno ne bi imali nikakav utjecaj, iako im je Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum zajamčio ravnopravno upravljanje Federacijom, što podrazumijeva i suupravljanje proračunskim novcem. Osim toga, bili bi isključeni i iz upravnih struktura svih javnih federalnih poduzeća, uključujući i tvrtke poput Elektroprivrede HZ HB, Hrvatskih telekomunikacija Mostara i Hrvatske pošte Mostar, koje zapošljavaju tisuće radnika i ostvaruju višemilijunske prihode. Ponovno ovladavanje Federacijom bošnjačkim bi strankama omogućilo da te kompanije u kojima radi nekoliko tisuća Hrvata pod izgovorom racionalizacije pripoje sarajevskim javnim poduzećima, a uprave tih kompanija kojima je sjedište