’Mađarsko more’ Piše Mirko Galić
Ako je hrvatski predsjednik ‘čovjek Kremlja’, što je onda mađarski premijer Viktor Orbán? Svako malo omakne mu se i nešto imperijalno prema Hrvatskoj, ali naša Vlada to svaki put proguta
Pod pritiskom rata u Ukrajini hrvatska politika puca po šavovima i otkriva nove pukotine kroz koje curi autoritet države. Nije prvi put da se dvije polovice Hrvatske ne slažu ni oko toga okreće li se zemaljska kugla od zapada prema istoku ili u obrnutom smjeru. Uz veliku europsku krizu, stvara se loš dojam da jedno hrvatsko brdo naginje Rusima, a da je drugo bez ostatka na strani Ukrajine. Kad bi u tome dvoglasju išta bilo šaljivo, moglo bi se reći da će Hrvatska na kraju biti na pobjedničkoj strani, kako god taj nesretni rat završio. Stvari su ispod kože nešto ozbiljnije: tko bi podržavao sadašnju rusku politiku, taj bi branio najgore što Europa proživljava od Drugog svjetskog rata. Vladimir Putin oživio je prošlost za koju se vjerovalo da je prošla: vratio je rat kao sredstvo rješavanja sporova među državama; prisvojio je dijelove susjednih zemalja, kao način širenja Rusije i njezine zaštite od agresivnoga Zapada; nameće se kao zaštitnik maloga čovjeka, iako je tisuće, ako ne i desetke tisuća nevine djece i iz vlastitoga naroda poslao u smrt; stvorio je milijune pojedinačnih ili obiteljskih tragedija, koje ne može isprati nikakvim ispovijedima. Ostat će mu, što bi rekao Vargas Llosa, barem malo prašine uz stijenke savjesti. Tko u ovoj situaciji može biti uz Putina?
Iz vladajućih redova, ili od njihove garde, na Milanovića se upire prstom da je on “igrač Kremlja” u hrvatskoj politici. Dao je nekoliko izjava, nešto drukčijih od Plenkovićevih, a u pitanju ulaska Finske i Švedske u NATO postavio se kao zaštitnik Hrvata iz BiH, da provjeri udaljenost između Skandinavije i Balkana. Je li to dostatno da hrvatskom prijatelju Viktoru Orbánu oduzme aureolu najvećeg putinovca među europskim državnicima? Stvarno se Mađar prema Putinu odnosi kao prema rođenome bratu. Europa godinama ne može pronaći lijek za mađarsko soliranje; Orbán se uspješno brani, napadajući, najnovije, Europu da pliva na “samoubilačkom valu”. Putin će je, dakle, potopiti, ili će potonuti s njime. Milanović je naše gore list, njemu se u Hrvatskoj tolerira manje nego mađarskome Jupiteru. Hrvatska se već uvjerila da nije daleko od rata kad je dron pao između Milanovića i Plenkovića; narod može biti i izravnija žrtva, ako se rat proširi i zaoštri, a već je višestruka žrtva po tome što potresa već potresene ljude i što ugrožava njihov ionako ugroženi standard. Tko bi bio uz takvoga Putina, taj bi bio protiv Hrvatske koja je proživjela sličnu sudbinu, da bi odobravala još okrutniji rat, na istoj matrici, za sigurnost Rusa i Rusije. Déjà vu! Ali, i ovaj će rat završiti, prije ili kasnije; je li dopušteno misliti da ima Rusa koji za nj nisu ni krivi ni dužni, i da Rusija neće biti izbrisana s karte svijeta, kakvu god cijenu platila za nesreću koju je izazvala i sebi i drugima. Je li dopušteno, čak i poželjno, misliti na vrijeme kad će i Ukrajina i Rusija, ako se oslobodi Putina i putinizma, trebati ruku drugih zemalja? Jedno je biti protiv Putina, a drugo razvijati antirusko raspoloženje.
Ako bi predsjednik države – koji je, po položaju, i vrhovni zapovjednik vojske – stvarno bio proruski čovjek, stvari bi za državu postale opasne. Hrvatska nije službeno u ratu da bi se takvo ponašanje moglo kvalificirati izdajom; ulaskom Finske i Švedske u zapadni vojni savez, u kojem je i Hrvatska, rat se može proširiti i zaoštriti. Putinu od početka ne ide kako je htio; mogao bi opet pogriješiti i krenuti u novi rat, u vjeri da je napad najbolja obrana Rusije. Treba li više voditi računa o njemu nego o njegovim žrtvama? Možda su Fincima i Šveđanima u strahu izrasle velike oči, pa skaču na svaki šum iz Moskve? Europa bi bila sretnija da sve države mogu biti vojno neutralne; realnosti su drukčije, Putin je i u Moldaviji i u Gruziji, prije Ukrajine, ugrozio susjedne države. Finsku su već ujedale zmije pa se mora plašiti udava. Logično je misliti da će se poslije rata preslagivati sve karte; po nevremenu koje bi se moglo proširiti iz Ukrajine, bolje je Finsku (i Švedsku) staviti pod kišobran, nego da i one kisnu pod Putinovim granatama.
Što s Milanovićem? Objesiti ga na stup srama, napadati i prozivati da je (pro)ruski čovjek, zato što se bez konzultacija s ostalom državnom vlasti usprotivio da se NATO preko Finske proširi do ruske granice, a da prije toga iste zemlje ignoriraju sigurnosni problem u BiH? Kad bi promjena izbornih pravila jamčila početak stabilizacije susjedne države, Milanovićevu bi ucjenu trebali razumjeti i oni koji se s njome ne slažu. Hrvatski problem u BiH za međunarodne je aktere stvarno zadnja rupa na svirali. U tome je naš predsjednik potpuno u pravu. Hrvati su ravnopravni i nisu; njihova (ne)ravnopravnost traje otkako su Franju Tuđmana u Americi preveli žedna preko vode, kad su mu dali da potpisuje dva sporazuma koji nisu usklađeni. I sad se pokojni predsjednik buni iz živoga Milanovića. Blokiranje Finske i Švedske u današnjim je uvjetima čin destrukcije; dopušten je Turskoj, a nije Hrvatskoj, iako u Erdoğanovim zahtjevima nema ništa od obrane europskih vrijednosti. Kad bi pristala na tursku ucjenu, Švedska bi na ulasku u NATO mogla promijeniti ime. Ne bi to više bila ista država. BiH ima previše pokrovitelja a premalo prijatelja da bi se ta država s Balkana preselila u Skandinaviju. Hrvatska se ne drži za isti štap da bi ikome mogla prijetiti. Siroti Nobilo mora paziti da ne podiže istodobno dvije ruke. Vlada traži od njega da glasa za solidarnost Zapada; je li Milanović procijenio da će širenje NATO-a postati novi casus belli Vladimiru Putinu, ili je stvarno povjerovao da će vezivanjem skandinavskih zemalja s Hrvatima iz BiH natjerati zapadne zemlje da se odlučnije umiješaju u tamošnje (ne)prilike? Ili je, jednostavno, podcijenio da zapadni saveznici, i ne pitajući Hrvatsku za dopuštenje, moraju pokazati da se više ne boje Putina?
Ako je hrvatski predsjednik “čovjek Kremlja”, i taj se izraz koristi, što je Viktor Orbán, koji je posljednji dizao ruku za sankcije Putinu, koji nije dopuštao transport zapadnoga oružja u Ukrajinu, koji ne pristaje na embargo na rusku naftu? Braneći nacionalne interese Mađarske, štiti li Putina? Uz sve što radi u Mađarskoj, na račun neovisnosti sudstva, slobode medija i ljudskih prava i sloboda, Hrvatska ga ne bi smjela braniti u Bruxellesu, a da ne dovodi u sumnju obećanu demokratsku vjerodostojnost. Orbán prema Hrvatskoj nastavlja s imperijalnom politikom koja prolazi s blagim hrvatskim odgovorima. Hrvatska skrupulozno pazi da ne povrijedi ili da ne izazove Mađarsku; čak je i ban Jelačić okrenuo sablju na drugu stranu. Svaki put se mađarskom premijeru nešto omakne, jednom karta velike Mađarske, drugi put izjava da je Mađarskoj netko “uzeo” more i luke pa ne može dovoziti naftu drukčije nego iz Rusije. Hrvatska to svaki put proguta. Ako je nekoj državi nešto “uzeto” i ako to ona pamti i ističe u kritičnim trenucima, onda misli da ima pravo vratiti ono što joj je oduzeto. Hrvatska je opet reagirala kao vlaška mlada, kao da je riječ o provokaciji, a ne o političkome stavu. Mađarska je okljaštrena u Trianonu, to je povijesna činjenica koju Orbán potencira u svakoj prilici; nije povijesna činjenica da je Rijeka bila mađarska luka, a Jadran mađarsko more išta više nego što bi bili srpsko more i srpska luka zato što su Hrvati i Srbi bili nekoć u istoj državi. Prošlo je vrijeme mađarske vlasti i mađarona u Hrvatskoj; dvije zemlje razvile su odnose koji idu više u prilog Mađarskoj, jer u Budimpešti drže hrvatsku naftnu kompaniju, a uskoro bi mogli postati dominantni i u vlasništvu druge strateške grane. Imati vlast nad energijom i poljoprivredom, a nešto i bankarstvom i turizmom, a to je već sasvim ozbiljan dokaz da je Mađarska ušla u Hrvatsku nekoliko puta dublje nego Hrvatska u Mađarsku.
Za razliku od Milanovića, koji ima simboličnu vlast da govori što hoće, Orbán ima stvarnu vlast da može i dalje dokazivati kako mu je Moskva draža od Bruxellesa. A hrvatske ga vlasti tetoše i godinama drže s njim privilegirane odnose. Ako hoće raščistiti s Milanovićevim proruskim stavovima, koje bi trebalo preciznije obraditi i dokazati ili opovrgnuti, prije toga bi trebalo raščistiti s Orbánovom politikom koja isključuje – ili uključuje – i Hrvatsku kad govori o “samoubojstvu” Europske unije. Europa je, ako ćemo tako, postavljala štrik kad je upadala u ovisnost o Rusiji; može ga demontirati, a može ga stegnuti, ovisno o tome hoće li u Europi prevladati Orbán ili njegovi oponenti. Ako ne svlada i ovu lekciju, Europska unija ne zaslužuje da politički postoji. Kad bi i htio pomoći Putinu, Milanović to ne može učiniti, jer nema ovlasti da vodi državu. Može govoriti, što on obilno koristi, ponekad na svoju štetu, kad se približava Orbánovu shvaćanju suverenizma, ili kad pokazuje razumijevanje za Erdoğanov osjećaj države. U biti, Orbán je razočarani ljevičar koliko i nacionalist, a Erdoğan otomanski veletrgovac koji koristi strateški
položaj između Europe i Azije da može i od jedne i od druge koristiti ono što mu treba. Ako hoće Finsku i Švedsku u svome savezu, onda Zapad mora platiti Turskoj tako da joj prizna pravo da uništava Kurde, i da se i Švedska u to uključi! Kako s Kurdima postupa, svatko se može uvjeriti ako pročita što je o tome napisao jedini turski književni nobelovac. U Ankaru hodočaste Finci i Švedi, čak i glavni tajnik NATO-a drži Erdoğanu hvalospjeve kako bi mu unaprijed trebalo dodijeliti Nobelovu nagradu za demokratske zasluge. Mogao je turski vladar postaviti i višu cijenu, da mu Amerika isporuči omrznutog islamskog poglavara i da Francuska odustane od osude turskoga genocida nad Armencima. To može poslužiti pri daljnjem cjenkanju. A u Zagreb nitko nije ni svratio, sve je riješeno u komunikaciji s Grlićem Radmanom koji se upinje na zadnje noge da bude viši od Milanovića, koji je formacijski iznad njega, podnosio ga ili ne podnosio.
Upravu je Milanović kad ukazuje na to da BiH nije za Europu vrijedna kostiju jednoga njenog grenadira. Sa Zapada i dalje putuju u Sarajevo duljim, ili krivim putem; nisu razumjeli da je Putin izgradio kozju stazu, i da prečice može prije stići, ako treba izazvati novu krizu, da skrene pažnju od svoga globalnog neuspjeha u Ukrajini i da dodatno destabilizira Europu. U Bruxellesu i u Washingtonu i dalje ne vide da je BiH bure baruta, ne više za Balkan, sada i za Europu. Dok je BiH konstituirana kao labava država triju naroda (uvijek se mora reći konstitutivnih), Hrvatska s pravom traži i od vlasti u toj državi u od međunarodne zajednice da uvede zaštitne mehanizme koji će jamčiti ravnopravnost njezinih naroda (a onda i građana). Milanovića vani ne shvaćaju ozbiljno kad veže dva nejednaka i različita sigurnosna pitanja Europe, još manje što ga ni hrvatske vlasti ne podržavaju ni kad je u pravu. Možda to, u konačnici, čine na svoju štetu, i pred demokratskim svijetom koji ne cijeni države s dvije glave, osobito kad su tvrdoglave, a i u zemlji, jer u toj borbi nema pobjednika. Gubi država.
Ako hoće izazvati novu krizu u BiH, Putin za to ima alata i ljude. Hrvatska ima razloga animirati, ako treba i alarmirati države i institucije koje o tome mogu odlučivati. Milanović je soloigrač koji ne može puno učiniti, pogotovo ako mu šef Vlade kontrira gdje god stigne, a dva njegova pobočnika na ključnim ministarskim položajima koriste Milanovića kao kisik za preživljavanje u Vladi. Samome Milanoviću nije strano da nastupa kao advocatus diaboli, čak i za Rusiju, dok nije otišla predaleko da je nitko ne može (o)braniti. Koliko je, jedno s drugim, dovoljno da najmoćniji čovjek u državi govori za njega da je ruski čovjek? U državnim pitanjima toga ranga teško je reći što spada u domenu različitoga mišljenja, a što prelazi crtu da ugrožava državnu politiku. Ako Andrej Plenković dovodi šefa države u vezu s Moskvom (“proruski čovjek”!), onda bi za takvu (dis)kvalifikaciju trebao imati jače dokaze od nekoliko njegovih izjava koje mogu vući na krive zaključke. A ako ima dokaze, morao bi pokrenuti postupak za njegovo razrješenje. Tko o tome javno govori, a ništa ne pokreće, odgovoran je barem koliko i Milanović, da Putin preko “svoga čovjeka” drži Hrvatsku u šahu (ili u šakama). HDZ se ne bi trebao plašiti da neće skupiti dvotrećinsku većinu, ako pruži dokaze da šef države radi za Rusiju i šteti interesima Hrvatske. Europa je jednom nogom u trećem svjetskom ratu da bi se velike odluke donosile preko koljena.
Svi miroljubivi ljudi moraju žaliti što dvije skandinavske, dakle, demokratske zemlje, napuštaju neutralni status i vežu svoju sigurnost uz vojni blok. To je jedna od posljedica Putinove agresivne politike. Sa te strane, Milanović ne pokazuje potrebnu osjetljivost prema zemlji koja je jednom doživjela da je susjed pregazi. Briga za “zanoktice” Hrvata iz BiH bila bi legitimnija kad bi se brinuo i za interese Finske i kad bi promjena izbornog zakona u BiH doista bio čarobni ključ sigurnosti i stabilnosti susjedne zemlje. Stvari su malo složenije: Srbi su dobili svoju republiku na polovici teritorija, Bošnjaci federaciju u kojoj su dominantna većina, a Hrvati što je ostalo. A kad se u istoj državi triju naroda jedan narod ponaša pobjednički, drugi gubitnički, a treći ne zna što bi slavio, onda nastaje kolektivni belaj koji se zove Bosnom, s Hercegovinom ili bez nje. Može li se taj problem vezati na bilo koji način s uređenim skandinavskim državama koje su procijenile da im treba vanjska zaštita, da im se ne dogodi Ukrajina? Zoran Milanović postavlja dobro pitanje; odgovori su sporniji. Kad bi bila ozbiljnija država, možda bi Hrvatska mogla ucjenjivati svoje saveznike, kao što to čini Erdoğan. U velikim igrama, Milanović i Plenković su mali igrači, što god oni o sebi mislili. I papin je autoritet nekad bio vezan uz broj divizija. Vraća li se takvo vrijeme?