Nikad ne bih radio spomenik Tuđmanu. Radije bih ga predstavio krugom ili... ne znam
U DRUŠTVU NE POSTOJI OZRAČJE KOJE BI LJUDE POTAKNULO DA IDU NA IZLOŽBE, DA SE USMJERE PREMA KULTURI. TO JE PROBLEM. NEMAMO EDUKATIVNE PROGRAME ZA DJECU. PUNO SAM RADIO EDUKACIJE VANI S DJECOM, NE TREBA OTKRIVATI TOPLU VODU, ALI NISAM JA TAJ KOJI TO TREBA RADITI, TO NIJE MOJ POSAO
Dok se fotografirao za intervju, hrvatski kipar, slikar i ilustrator sa svjetskom karijerom Svjetlan Junaković usput je radio kao profesor podučavajući svoju studenticu sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koja se tu zatekla, da prati rad fotografkinje. “I to je studiranje, i gledanje filma je rad”, kaže. “Ako se baviš ilustriranjem, gledat ćeš kako se kadrira, kakve su boje, kakve su kompozicije. Radite dok god ste budni”, dodaje, priznajući ipak da to sa studentima ne prolazi uvijek lako. Na razgovor u kultnom kafiću Ljevaonica u dvorištu Akademije ponio je mapu svojih radova, neke objavljene, neke tek spremne za lansiranje u raznim zemljama, primjerice Kini. Osjeća se svjetski štih. Ništa pretenciozno. Nakon duge apstinencije od profesionalnih putovanja, izazvane pandemijom, Junaković se veselio skorom putu u Beč gdje će posjetiti izložbu Davida Hockneya, jednog od njemu najdražih slikara. Imali smo dva povoda za susret: njegovu nedavnu izložbu “Izvan sebe” u Galeriji Forum i monografiju “Svjetlan Junaković – crteži iz blokova 2011. – 2021.), u izdanju Sandorfa, originalno osmišljenu kao izbor njegovih skica za crteže, slike i skulpture, zapravo zbirka ideja, začetak njegovih budućih djela, zoran proces stvaranja.
Kako se dogodila vaša neobična monografija? Čija je to ideja bila?
Dogodilo se da Muzeju za umjetnost i obrt, koji je postavio “Breaking News” 2020., Grad Zagreb nije isplatio novac za veliki katalog za tu moju izložbu i Muzej je mogao napraviti katalog samo u PDF-u. O.K., rekao sam, dobro. Na tome bi vjerojatno i završilo da nisam sjedio na kavi s Ivanom Sršenom iz Sandorfa, nevezano za posao. Kad je čuo da neću imati katalog, rekao je: “To ne dolazi u obzir, ja ću ti ga napraviti.” I kad smo otvorili izložbu, želio je ići dalje, pitao je: “Što ćemo sad, ‘ajdmo nešto još raditi…” Kustosica Jasmina Fučkan predložila je da radimo izbor iz mojih blokića. Ja sam dugo planirao, s obzirom na to da imam 60 blokova crteža, objaviti jedan svoj blokić kao knjigu. I tako je počelo.
U knjizi se osjeti stvaralački proces…
Da, to je vrlo zanimljivo. Crteži iz blokova zapravo su moje skice. Skice za crteže, slike i skulpture. I za ilustracije, naravno, ali te smo skice u ovom izboru izbjegli, tako da ostanemo u toku misli vezanim za izložbe, i za one najintimnije zapise. Kada gledam crteže iz te knjige, imam osjećaj kao da gledam svoj rendgen, ili kao da sam se slučajno spazio u nekom izlogu... pa kažem “opa, ovoga poznam”. Ti crteži govore o mom pogledu na svijet bolje od ičega drugog što sam radio. Neke su stvari i mene iznenadile jer je odabir radila Jasmina. Ja bih sigurno išao drugim putem, ali nije dobro da si čovjek sam radi odabir. Rezultat je efektan. Knjiga je trebala biti veličine blokića, a ispala je knjižurina.
Kakva je recepcija izložbe “Izvan sebe”, jeste li zadovoljni?
Posjećenost je bila gotovo dvostruko veća od prosjeka. I to mi nešto govori. Znate, kod nas je uvijek pitanje zašto uopće radiš izložbu. To je izuzetno skup i kompliciran sport za to da se malo pojavim. No, važno mi je pokazati kolegama i studentima što to radim, tako da potvrdim ono što im govorim.
Malo tržište?
Nema tržišta. U društvu ne postoji ozračje koje bi ljude potaknulo da idu na izložbe, da se usmjere prema kulturi. To je problem. Nemamo edukativne programe za djecu. Puno sam radio edukacije vani s djecom, ne treba otkrivati toplu vodu, ali nisam ja taj koji to treba raditi, to nije moj posao.
Multimedijalni ste umjetnik, radite sve od skulpture preko slika i ilustracija do animiranog filma?
Možda to nije uvijek naš odabir, nekad vas nešto gurne. Napravio sam recimo i pet lutkarskih predstava u Sloveniji…
Na to nisam nigdje naišla…
Znam, sad bih ja trebao reći: Da, zato što se ne govori o takvim stvarima. Pazite, ja sam s Likovnim gledališčem iz Maribora radio predstavu “Kako je Šlemil išao u Varšavu” po Singerovu tekstu koji je užasno duhovit. Složili smo cijelu predstavu u jedan kredenc, to je bila scenografija. Nacrtao sam i osmislio lutke. Na PIF-u 2012. predstava je dobila Grand Prix. Nitko nije objavio da su to hrvatske lutke, hrvatska scenografija.
Na izložbi su prvi put biti prikazani i vaši erotski crteži. Otkud sad erotika uz sve te nevolje, pandemiju, rat, ali i tehnologiju i distancu? Je li erotika demode? Je li subverzivna?
Je l’ ovo snimate? Jer moram paziti kaj ću reći. Znate, u trideset godina Crkva je napravila ogroman posao. Ja sam ipak imao trideset godina kad je došlo do te velike promjene i već sam bio skoro odrastao čovjek, tako da pamtim i nešto drugo. Ali, bilo bi pogrešno kad bih razmišljao što ću ponuditi publici jer ona to očekuje. Zasad mi nitko ništa nije prigovorio. A i da prigovori, legitimno, sasvim legitimno.
Žene su na vašim crtežima aktivne, snažne, one su plesačice, ekvilibristice, gospodarice zvijeri… One nisu objekt?
Ne bih nikada htio gledati ženu kao predmet, kao objekt. Ovak’ je građena ili onak’, je l’ ima ovakvu kosu, nos… to mi je stvarno neinteresantno. Mene forme ni u skulpturi ni u crtežu ne interesiraju. Imao sam profesora koji mi je rekao ključnu rečenicu kad sam imao 20 godina. On je bio obožavatelj Henryja Moorea, govorio je za njega da je jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća s čime se ja potpuno slažem, a onda mi je rekao da je najljepšeg Henryja Moorea vidio u jednom koljenu Berninija u Rimu. U detalju. Što meni znači forma? Meni to nije dovoljno. Stalno idem prema naraciji, prema priči, zato se i bavim ilustracijom, nisam se posvetio ilustraciji zato da zaradim nešto sa strane.
To je profesor Kosta Angeli Radovani?
Da. On nikad nije bio moj formalni profesor, ali mogu slobodno reći da me on likovno odgojio. Neke sam stvari shvatio prije nekoliko godina, o tome što mi je govorio, ali sam ih zapamtio, jako sam ih zapamtio. Radovani je bio nevjerojatan erudit. Ja sam zbog njega studirao na Breri u Milanu. Ta veza ostaje neprekinuta. Likovno me odgojio na dijelu najkvalitetnijeg kiparstva 20. stoljeća, to su Marino Marini, Arturo Martini… veliki talijanski kipari koji su obilježili 20. stoljeće.
Dva puta ste pali na prijemnom ispitu na zagrebačkoj likovnoj akademiji… Da ste se upisali i bili zagrebački, a ne milanski student, vaš bi umjetnički put bio drukčiji?
Bio sam likovno odgojen na Matisseu i Moglianoeu, a na Akademiji se više tražila meštrovićevska skulptura ili augustinčićevska… to me nije dodirivalo. No, ne znam što bi se dogodilo. Nemoguće je sad reći, ali sigurno bi bilo drukčije. Nije to bila stvar institucije na koju sam došao. Bilo je zanemarivo kakva je to akademija. Bitan je bio život u Milanu. U palači Brera u prizemlju je Akademija, a na katu pinakoteka di Brera u kojoj imate kaj god vam može zatrebati u životu.
Uživali ste?
Uživao… Znate šta? Ja danas kad vidim slavnog Carravagia iz Brere, čija je posudba Muzeju za umjetnost i obrt bila poklon Italije kad smo ušli u EU, jedva stojim na nogama. Pa Piero della Francesca, Mantegna, koji su u muzeju, to su takva remek-djela da ostajem bez daha kad ih gledam, i koliko me to vraća i u mladost, ta prva iznenađenja…
I predavali ste puno po Italiji?
Jesam, predavao sam od Trenta do Palerma; u Rimu pet godina, kod Trevisa u privatnoj školi predavao sam ilustraciju za djecu 13 godina. I radio sam jako puno s talijanskim izdavačima. Talijani su mi objavili neke od najbitnijih knjiga, i uopće imao sam dugo jako dobar odnos s Italijom. Sedam puta izlagao sam na izložbi ilustracije u Bologni koja iz godine u godinu daje smjernice mladim ilustratorima. Ljudi iz cijelog svijeta šalju tamo svoje ilustracije: oko 3000 ilustratora po pet ilustracija, to je 15.000 ilustracija. Od toga svake godine odabiru najbolje. Ali više ne odlazim, tamo sam napravio što sam trebao. Objavili su 2016. izložbu 50 ilustratora koji su obilježili 50 godina Bologne i ja sam bio u tom izboru. Ta je izložba išla od New Yorka do Šangaja, po cijelom svijetu. Onda su mi došli Kinezi, tu u Zagreb, u Samobor, u moj atelier. Dali su mi ponudu da mi budu ekskluzivni agenti i izdavači za cijeli svijet.
Kako se dogovara posao s Kinezima?
Gledali su moj atelier i rekli: “Nas sve zanima. Hoćemo biti agenti i za skulpturu i za crtež i za slikarstvo, za sve.” Onda smo šest mjeseci radili na ugovorima. Potpisao sam s njima ugovor koji su, srećom u toj nesreći s pandemijom, ponudili da promijenimo i sada su mi zastupnici za Aziju jer ne mogu više odlaziti u Kinu, a mnoge stvari ne idu bez promocije. I dalje objavljuju moje knjige.
Bili ste u Kini?
Bio sam četiri puta u Kini, svaki put jako dugo i jako puno sam radio, predavao sam tamo na tri akademije.
Kakve su tiraže u Kini?
Njih je milijardu i pol, onda ljudi misle da su i takve tiraže. Međutim, u Kini je ogroman broj pokrajina, za svaku pokrajinu radite novi marketing, kao što je i u Europskoj uniji. Nije to jedinstveno tržište. Cijeli svijet je tamo. Svi žele prodavati u Kini. I Kinezi svoje autore. Oni, u mojem slučaju, počinju s 8000 knjiga. Objavili su mi gotovo 30 knjiga. Među njima su neki klasici, Puškin, Čehov, koje sam ilustrirao, i moje autorske, uglavnom autorske slikovnice.
Kako ste se uopće počeli baviti ilustracijom?
Nakon akademije uzeo sam preko Hrvatskog društva likovnih umjetnika atelier u Parizu, u Cite Internationale des Arts. Boravak u Parizu odveo me u knjižare u kojima sam se upoznao s francuskim izdavaštvom i shvatio da ono što ja zovem crtež i ne bih nikad nazvao ilustracija oni objavljuju pa sam se odlučio time jače baviti. I, naravno, kad sam prvi put prošao u Bologni i kad sam tamo našao prvog izdavača, to je bio Franco Cosimo Panini, učinilo mi se glupo vraćati u kiparstvo, odlučio sam da to treba nastaviti jer sam zagrizao u nešto dosta veliko. S godinama sam objavio knjige od Čilea do Japana preko SAD-a i Europe. Za razliku od nas i nekih drugih malih sredina, dobar je ilustrator u Francuskoj potpuno isto tretiran kao dobar kipar ili dobar slikar.
I prve ste knjige prodali u Bologni?
Bio sam u Hrvatskoj vojsci, kod generala Agotića, ne znam je l’ ga se sjećate… onog šarmantnog čovjeka, izuzetan čovjek. Dođem generalu i kažem: “Molio bih vas da me pustite pet dana da otputujem u Italiju.” Rekao sam mu da bih išao na sajam u Bolognu, da crtam knjige za djecu. Pustio me. Onda mu kažem, ali nemam putovnicu. Izdao mi je dokument, napisao da idem za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, da moram na put. Bili su oni beskonačni redovi, a ja sam dobio putovnicu za sat vremena, onak’ u uniformi. I odem na sajam i prodam tri knjige. Napravio sam ih u ljeto, bila je 1992., a već u rujnu Talijani su me pitali mogu li napraviti još šest autorskih slikovnica. Izdao sam kod njih devet knjiga u roku tri-četiri mjeseca. To vam danas više nitko neće napraviti. To su prošla vremena. Strašna je konkurencija. Kriza 2007./08. napravila je ogromnu štetu.
Predavali ste studentima različitih zemalja, od Meksika preko Italije, Austrije… do Šangaja. Jesu li to globalizirane generacije ili imaju svoje specifičnosti?
Kako koja zemlja. Ima razlika. U Italiji sam radio u privatnoj školi, oni vas hoće iscijediti do kraja jer su platili tu školu. U Kini ne možete završiti predavanje, a da nema pitanja. Ovdje kad pitate imate li kakvo pitanje, uglavnom nema pitanja. A u Kini ne možete otići koliko je pitanja, i kad završimo pitaju možemo li ih poslati još mailom. Pa možete…
To ne bih očekivala od studenata u autoritarnoj državi…
Nikad tamo nisam osjetio ništa autoritarno, nisam ni bio u situaciji da bih to mogao osjetiti. Izuzetan interes za knjige koje dolaze sa Zapada jer su drukčije od onog što su oni imali. Izuzetno zainteresirani, izvanredni, nevjerojatni crtači što se akademije tiče. Naravno, imaju iz čega odabrati. Zakoni velikih brojeva.
Biste li izdvojili nekoga od svojih studenata?
Vendi Vernić je bila moja studentica, nakon tri godine studija diplomirala je s Andersenovim “Olovnim vojnikom”. U Bologni je ne samo bila primljena na izložbu nego je i dobila nagradu kao najbolja mlada ilustratorica do 35 godina na svijetu i to joj je donijelo prve knjige, uspjehe, izložbe… to ju je lansiralo. Meni je drago za svakog mog bivšeg studenta i studenticu koji nešto objave, naprave, imaju izložbe.
Zagrebački spomenik Franji Tuđmanu izazvao je podijeljene reakcije. Kako biste ga vi ocijenili, kako biste ocijenili druge njegove spomenike rasute po Hrvatskoj? Biste li se upustili u to da napravite Tuđmanov spomenik i kako bi on izgledao u vašoj izvedbi?
Ne bih. Nikako. Ne zbog toga tko je on, nego zato što ne vjerujem u takvo prikazivanje spomenika. Što je spomenik? Kad radimo sa spomenikom, prikazujemo li nečiji lik? Meni je potpuno svejedno kako je netko izgledao, baš me briga; ima lijepih ljudi, ima manje zanimljivih… to mi nije razlog da nekoga radim ili ne radim. Ali, što bih ja prikazao spomenikom? Prikazao bih njegovu viziju, ideju, jedinstvo koje je bitno, ili razvoj, na tome bi se onda dalo zanimljivo raditi. I spomenik Stjepanu Radiću u Zagrebu izgleda kao da je pao iz nekog helikoptera, još ispred stave štandove s kestenima, jagodama… Što meni znači je li taj čovjek imao veliki ili mali nos, je li imao veliki trbuh ili ne… apsolutno nezanimljivo za takvog političara, ne? Ja se zapravo ne razumijem pretjerano u to kaj je on govorio, ali me jako briga kako se predstavlja. Znači, radije bih Tuđmana predstavio krugom, dao bih zaokruženu jednu misao, dao bih nešto, a možda bi se moglo i okretati… ne znam, ja nisam čovjek od apstrakcije. To je moj princip i kod ilustriranja. Ako napišete u knjizi da je dječak u zelenim hlačama trčao preko polja, i ja to tako nacrtam, samo sam malo dekorirao. Ništa! Za mene su svi ti spomenici obično dekoriranje, i to neatraktivno. I ništa!
Jeste li imali ikad neku krizu, da ste razmišljali ostaviti se umjetnosti, svega?
Ne svega, to je nemoguće. Ali imao sam ideju da se više neću baviti ilustracijom. Svoju sam “Veliku knjigu portreta”, u kojoj sam najpoznatije svjetske portrete u klasičnoj umjetnosti zamijenio životinjama, dvije godine slao okolo i putovao po sajmovima i nisam mogao naći izdavača. Svi su mi govorili “to nije knjiga za djecu”, kao da netko zna što je knjiga za djecu! Imao sam poslije predivnih, zanimljivih prezentacija djeci, nevjerojatno su reagirali. Ma nema toga kaj nije za djecu! Sad sam imao tu izložbu u Forumu, došao mi je vrtić, desetero male djece iz židovskog vrtića u Palmotićevoj. Rekao sam da tu ima i erotskih crteža, ali ravnateljicu to nije brinulo. Njihove su reakcije bile izvanredne: od toga “netko ti je pošarao ovdje”, a to sam ja pošarao, naravno, do toga da me jedna curica pitala za jednu skulpturu “je li ovo Židov”, pa sam ja rekao “naravno da je”.
Dobili ste niz domaćih i međunarodnih nagrada, dva puta ste ušli u najuži krug za nagradu Hans Christian Andersen. Koja vam nagrada najviše znači?
Dobio sam državnu nagradu Vladimir Nazor koja mi je jako bitna jer je za skulpturu. Dobio sam je za prvu izložbu u Gliptoteci za koju sam radio samo skulpture i na kojoj sam izašao iz ladice ilustratora. A možda najveća nagrada koju sam dobio je nagrada za spomenutu Knjigu portreta, nagrada Ragazzi Award u Bologni za najbolju fiction knjigu 2007.
Radili ste i u Meksiku i u Finskoj? Kakva su to iskustva?
U Finsku sam bio pozvan da im napravim masterclass za njihove profesionalne ilustratore. To mi je organizirala urednica koja je izdala moju prvu knjigu u Finskoj prije 25 godina. Bilo je izuzetno zanimljivo, oni su drugačiji svijet. Kad je riječ o Meksiku, imao sam veliku izložbu ne samo ilustracija nego i crteža, slika i skulptura u Mexico Cityju. Tamo sam držao i predavanja ilustratorima, u Oaxaci, i to je bilo izvanredno iskustvo. Došao sam tamo pokazati europski način rada, koji je jako suzdržan u bojama kad gledate naspram Meksika. Sve sam im objasnio, pokazao primjere, knjige… i već sam prvi dan dobio 350 boja na svakoj ilustraciji. Onda sam im pokušao reći, znate, ako idete s monokromnom cjelinom, onda ćete detaljem moći raditi u bojama, pa će se oni jače isticati. Ne? Rekli su dobro i opet je na kraju dana bilo isto. Onda sam treći dan maknuo sve boje, ostavio sam im dvije tube na stolu. To je bilo izuzetno zanimljivo jer su trebali promijeniti svoj pogled na likovni svijet. No, to je bio potpuno krivi pristup. Nisam ja došao tamo njih mijenjati, da rade kao što ja radim ili kao što rade europski ilustratori.
Pandemija se stišava, vraćate li se putovanjima?
S Kinom je još uvijek problem, ali to je mjesto gdje će trebati ići jer su mi izdali “Knjigu portreta” i oni će je teško promovirati bez mene. Ne poznaju toliko klasično slikarstvo da odmah mogu reći: aha, ovo je Vermeer, ovo je Piero dela Francesca, ovo je Rembrandt… To ide nešto teže nego kod nas i mislim da su te promocije bitne. Moja posljednja autorska knjiga uskoro izlazi u Hrvatskoj, upravo je tiska nova Frakturina izdavačka kuća Bodoni, pokrenuta za klasike i dječju knjigu. Knjiga se zove “Tata u pidžami”, o
Nije erotika danas kod nas demode, nego je u 30 godina Crkva napravila ogroman posao
tati koji je ostao bez posla.
Aktualna tema!
Da, vrlo aktualna. Znate kad sam je napravio? Prije 12 ili 15 godina jer je to vječito aktualno. Ne radi se samo o tome da je netko ostao bez posla, nego i o pitanjima ključnim u obitelji, u odnosima s djetetom. Nekome tko je zadovoljan, kreativan, radi, osjeća se potreban dogodi se sve suprotno od toga. Napravio sam knjigu i o modernoj umjetnosti “Pričam ti o umjetnosti
20. stoljeća” u kojoj sam se predstavio kao kolekcionar dokumenata, fotografija, predmeta, igračaka… koje su pripadale najvećim umjetnicima
20. stoljeća. Naravno, to je sve fikcija. Ovo su vam (pokazuje mi knjigu) Maljevičeve “Matrjoške”, ovo je pismo iz 1875. godine koji je mali Matisse slao Djedu Mrazu...
Ta knjiga izlazi kod nas?
Ne, to sad izlazi u Kini. Imao sam nevjerojatne promocije ove knjige. Počeo bih pričati da sam kolekcionar, bez najave izdavača, a kroz svaku priču dao bih uvid u jedan od segmenata moderne umjetnosti 20. stoljeća: u suprematizam, u minimalizam, nadrealizam s Magritteom, Chagalla…
Ljudi su mislili da ste zbilja kolekcionar?
Da, i onda bi slali mailove izdavaču: gdje se može vidjeti ta kolekcija? Pisala mi je jedna žena iz Rima da je njezin tata nakon rata bio u izbjeglištvu u Americi s Albertom Burrijem, svjetski poznatim talijanskim apstraktnim slikarom, i da mi želi darovati za moju zbirku katalog koji je on radio.
Poslovi s Kinom nisu prekinuti?
Vratio sam se mjesec dana prije početka pandemije s takvim planovima da sam bio izvan sebe od veselja. Trebali su mi raditi veliku monografiju i veliku izložbu u Kini. U Šangaju sam već imao dogovore oko te izložbe. Sad se to sve promijenilo, ne mogu očekivati da će nastaviti tamo gdje je stalo, jednostavno neće. Ipak, knjige mi i dalje izlaze.
Komentar hrvatske kulturne politike? Ulaže li se dovoljno u likovnost, u promociju hrvatskog slikarstva i kiparstva kod kuće i u svijetu?
O tome mogu pričati kao što mogu pričati da je ulje jako skupo, ili benzin. Nije to moje područje.
Ne želite komentirati?
Ne da ne želim, nego ne znam što bih rekao. Znam da sam u Parizu imao radionicu s djecom od pet-šest godina na jednom sajmu, zvali su me kad je “Knjiga portreta” bila aktualna. Prišla mi je tamo jedna gospođa u kostimu, lijepa i fina, i pitala me govorim li francuski: ne, dobro. Govorili smo engleski. Kratko smo razgovarali, pitala me jesam li prvi put u Parizu, objasnio sam joj da sam imao tu atelier, da dolazim koliko se može često, pitala me onda za knjige. Kad je otišla, prišla mi je prevoditeljica koja mi je prevodila na talijanski kako bih mogao raditi s djecom. Tresla se: Ti znaš tko je to? Bila je to francuska ministrica kulture. I to vam se dogodi u Francuskoj. Bez najave, bez pompe. Bez pripreme.
Zapravo ste imali sreću da su vas s 20 godina potjerali odavde…
Da, jer je bio Radovani iza mene koji me, nakon što sam drugi put pao na prijemnom, pitao: kaj ćeš ti sad? Mislio sam otići u Austriju, raditi u pizzeriji, čistiti… Želio je upoznati moje roditelje i rekao im je da me pošalju na Breru, ako mogu, da se to isplati. To je bila ključna rečenica. Ja uopće ne sumnjam u ljubav svojih roditelja, ali ipak ti netko mora reći: čuj, daj to tak’ napravi, to ti je dobro… Nikad neću zaboraviti kad sam im za jednim ručkom prvi put rekao da bih išao na Breru, to vam je isto kao da danas netko od djece veli da će ići na Harvard, a starci primaju plaću kao prosvjetni radnici. Mislim, kako? Tko će ti platiti?