Razgovarala Suzana Lepan Štefančić
Svaki put kada neko dijete tragično okonča svoj život, promislimo svi koliko je još dug put pred nama. Da shvatimo koliko smo sve uništili – napisala je psihijatrica, izv. prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković nedavno na svom Facebooku nakon suicida jednog djeteta u Slavoniji. Ova je Osječanka subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, ali i forenzičke psihijatrije, te znanstvena savjetnica. Pročelnica je Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek te čelnica Hrvatskog društva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i adolescenata HLZ-a.
U emotivnoj objavi potaknutoj suicidom jednog djeteta napisali ste kako trebamo shvatiti da smo “sve uništili”. Gdje smo to najviše pogriješili?
U to vrijeme kolege su me obavijestili kako je u mjesec ili dva gotovo desetero djece između 14 i 17 godina počinilo suicid diljem našem zemlje, što me i kao liječnika i kao mamu iznimno pogodilo. Kada čujemo da se neko dijete ubilo, mi liječnici prvo pomislimo: “Je li bio kod mene, jesam li nešto previdio i jesam li to mogao spriječiti?” Nažalost, veći broj djece i adolescenata koji počini suicid nikad nije potražio pomoć stručnjaka ili su tu pomoć potražili prekasno. Pogriješili smo primarno u tome što smo zaboravili osnovno, a sažet ću to u citatu iz Malog princa: “Svatko od nas je u početku bio dijete, samo rijetko se tko toga i sjeti.” Kada odrastu, svi zaborave na potrebe djece. Deklarativno se uvijek ističu njihove potrebe, ali realnost, nažalost, kaže da smo našu djecu prilično zapustili. Češće osuđujemo njih, a ne sami sebe. Djecu smo prepustili ulici, društvu koje nije nimalo primjereno njima i njihovim potrebama, uništili smo bit obitelji i bit obiteljskih vrijednosti, a istodobno osnažili pravo djeteta na krivi način – oslabili smo pravo roditelja da budu roditelji u pravom smislu riječi. Isto tako, predugo smo roditeljima koji zlostavljaju i zanemaruju svoju djecu omogućili da i dalje imaju sva roditeljska prava, odnosno godinama im dajemo šansu da se poprave i odluče biti roditelji u punom smislu riječi, međutim iskustvo me uči da tu šansu rijetko tko i iskoristi. Nažalost, posljedice njihovih promašenih uloga u roditeljstvu na kraju opet plate djeca. Pogriješili smo jer smo djeci primarno onemogućili njihovo pravo na sigurno, zdravo i smisleno odrastanje koje je danas uglavnom zapelo u virtualnom svijetu, bez kvalitetnih sadržaja za život izvan interneta i bez jasne vizije i plana kakvo mi obrazovanje uopće želimo.
Posljednjih godina često slušamo o tome da rapidno raste broj djece i mladih koji se bore s depresijom i tjeskobom, ali povećao se i broj suicida. Kakvo je stvarno stanje?
Sve ustanove koje se skrbe o djeci sa psihičkim poremećajima govore da je u odnosu na prethodnu godinu broj slučajeva porastao za čak 35 posto, što je razlog za brigu, poseb