‘Kako ne bih poludio? Roditelji očekuju petice, nastavnici da ne izostajem, cura da imam pločice po tijelu’

no uzmemo li u obzir da neka djeca nikada i ne uđu u sustav skrbi. U prosjeku oko 30 djece u Hrvatskoj počini samoubojstvo svake godine, a broj djece koja imaju želju da se ubiju ili se pokušavaju ubiti u velikom je porastu. Svaki drugi razlog dolaska kod nas, kao liječnika specijalista, odnosi se na pokušaj suicida, ozbiljnu depresivnu kliničku sliku ili neki od oblika zlostavljanja, odnosno zanemarivanja djece. U proteklih se desetak godina povećao broj mladih koji se osjećaju tjeskobno, zabrinuto, depresivno. Međutim, otkako je počela pandemija i donesene su mjere potrebne radi sprečavanja širenja zaraze, znatno se, rekla bih i pandemijski, povećao broj djece i adolescenata koji su visoko tjeskobni, nesigurni, stalno zabrinuti, sniženog raspoloženja, bezvoljni, nesigurni i u konačnici nažalost i visoko suicidalni. Preko noći smo dobili porast samoozljeđivanja, agresivnih ispada, nasilja u obitelji, psihotičnih reakcija, što je često bila reakcija na narušeni ritam dana i noći. Porasle su i ovisnosti o kemijskim drogama, anoreksija i bulimija kod vrlo mladih djevojaka, čak u dobi od 10 i 11 godina kao utjecaj praćenja različitih neprimjerenih internetskih sadržaja, a više je i kontakata maloljetnika s pedofilima...

Tko je u posebnom riziku?

Posebno su rizični adolescenti između 14 i 17 godina, što je samo po sebi teško i zahtjevno životno razdoblje. Tada je sve ionako prenaglašeno, hormoni divljaju, roditelji nisu više tako bitni, važni su im vršnjaci, prve emocionalne veze, koketiranje sa seksualnošću, bijeg od roditeljskog autoriteta, težnja da budu prihvaćeni u društvu… Dakle, toliko je nekih imperativa, uz onaj imperativ ocjena, da je rijetko koje dijete ostalo imuno na neki oblik psihološkog distresa. Pandemija je samo pokazala koliko je zapravo loše mentalno zdravlje naše djece. Ona često imaju isti problem, a to je da nemaju kome reći kako se osjećaju jer im se čini da nikoga nije briga.

Kad se dogodi najgore, je li moguće da nitko nije ništa opazio?

Ne, to nije moguće, ali se mi još uvijek držimo one “prijeđi, brigo, na drugoga” pa ignoriramo očite znakove da se s djetetom nešto događa. Dakle, ni škole ne mogu ostati imune na takve stvari i pravdati se samo svojom obrazovnom ulogom. Ako dijete spava pod satom, ne radi se uvijek samo o tome da je lijeno, nego možda cijelu noć zbog obiteljskoga nasilja nije imalo gdje ni kako prespavati. Želim posebno istaknuti stigmatizaciju mladih sa psihičkim poremećajima koju često prati i vrlo neravnopravan položaj u obrazovnom sustavu. Umjesto da im se pomogne, takva se djeca, pod pritiskom okoline, a posebno i roditelja druge djece, premještaju u druge škole, izoliraju, spominju im se lijekovi, psihijatrija i slično, što ih može u konačnici dovesti do ruba, pa i tragičnog ishoda. Danas se smatra da je svako treće dijete u riziku od nekog psihološkog ili čak i psihijatrijskog poremećaja, a kako je broj dostupnih stručnjaka svih profila na razini države toliko deficitaran, čak i blaga anksioznost, ako se na vrijeme ne prepozna, može dovesti do ozbiljnije poteškoće koja će dijete ograničiti u svim segmentima. U porastu je i broj djece koja trpe obiteljsko nasilje, kao i broj žrtava vršnjačkoga nasilja, ali i spolnog iskorištavanja. Raste i broj mladih ovisnika o svemu – drogama, cigaretama, alkoholu, kockanju… Naše društvo još uvijek nije spremno za mlade sa psihičkim poteškoćama, a posebno mlade koji se traže i u području seksualnosti. Među transrodnom djecom postotak suicida posebno je visok.

Rezanje i samoozljeđivanje među mladima poprimilo je, kako ste jednom izjavili, gotovo epidemijske razmjere...

Katastrofa je riječ koja bi najbolje opisala stanje vezano za samoozljeđivanje. Jedan je moj cijenjeni kolega neki dan rekao: “Više i ne pitam režu li se, jer se gotovo svi režu.” Imam osjećaj da je samoozljeđivanje zadnjih pet godina postalo čak dijelom i pomodno. Možda ta riječ i nije prikladna, ali često ni ta djeca ne znaju zašto se ustvari režu, ali režu se i prijatelji, pa i oni moraju. Rezanje nije bezazleno, često ukazuje i na neku drugu ozbiljniju patologiju, a često se javlja kod žrtava spolnog ili nekog drugog oblika zlostavljanja ili kod mladih s poremećajima ličnosti u razvoju. Potrebno je dosta znanja, vještina i iskustva kako bismo mogli razlikovati suicidalni i nesuicidalni način rezanja. Usto, zabrinjavajući je i broj djece i adolescenata koji se tetoviraju, imaju piercinge, opijaju se do besvijesti, konzumiraju različite sintetske droge i lijekove, dakle, čine sve ono što ne bi trebalo biti dio nečijeg zdravog odrastanja, a njima to postaje jedini način da prežive nešto što im je iznimno teško izdržati.

Ističete i to da je pogrešno takvu djecu nazivati “oštećenom”?

To je potpuno promašen izraz, jer to su često vrlo talentirana, pametna, draga i osjetljiva djeca koja već u startu života nemaju jednaku polaznu poziciju kao drugi i često su prepuštena upravo sustavu koji bi trebao preuzeti brigu o njima jer njihovi biološki roditelji nemaju mogućnost ili ih jednostavno ne žele. Dakle, brojna su djeca još i danas žrtve svojih roditelja, koji su sve samo ne roditelji, ali i obrnuto: sustav je, nažalost, osnažio i patologiju neke djece koja pod izlikom svojih prava često i sami maltretiraju pa i zlostavljaju svoje roditelje, o čemu oni uglavnom šute jer ih je sram.

Pandemija je nedvojbeno mnoge hrvatske građane, i djecu i odrasle, pogurala do ruba izdržljivosti. No što je glavni uzrok takvom stanju?

Riječ je o kumulativnom učinku različitih okolnosti, situacija, događaja, poput pandemije, potresa, a sada i rata, ali i ranijih okolnosti koje su primarno prvo narušile psihičko stanje njihovih roditelja, a onda se to poput fenomena spojenih posuda jednostavno prelijevalo i na novije generacije. Depresija je i normalno prolazno stanje tijekom odrastanja, često je potaknuta upravo adolescentnim buntom i propitivanjem smisla života. Nekada smo svjedočili prkosu, buntu i opiranju autoritetima što su mladi iskazivali kroz svoj izgled i stil odijevanja, pa su postojali pankeri, gotičari, šminkeri..., što je zdrav način suočavanja s izazovima odrastanja. Danas su svi uniformirani, apatični, dosadno im je i osjećaju se prazno. Rekla bih da im nedostaje ona radost i želja za životom i stvaranjem. Nas su, kako kaže psihologinja Nataša Jokić Begić, odgajali sretni roditelji i nisu toliko strepili nad nama. Mi smo ona sljedeća generacija roditelja koja je prošla i Domovinski rat i kao lagano depresivna generacija svoju smo djecu odgojili previše zaštitnički. Nismo im davali pravo da se osjećaju ranjivo, frustrirano pa i neuspješno i upravo zbog toga nisu sposobna nositi se sa životnim izazovima.

Smatrate da smo kao društvo “odavno pristali na agresiju”. Koliku cijenu toga plaćaju djeca i mladi?

Cijenu pristanka na agresiju kao najuvaženiji oblik komuniciranja plaća cijelo društvo koje je postalo toliko prožeto svim oblicima agresije da danas biti agresivan znači biti uspješan. Agresivca se svi boje, a on lijepo ima otvoren put do cilja, nema veze što ispod te agresije, bolje reći jednog nekulturnog, nezrelog i primitivnog ponašanja, nema znanja i vještina, važno je da je “odlučan i svoj”, što često, u konačnici, koketira i sa psihopatijom. Još malo pa će vrline poput dobrote, empatije, poštenja, brige za bližnjeg, kao i odgoja koji uči dijete da se digne u tramvaju starijima ili pokosi travu bolesnom susjedu biti endemski zaštićene ako zbilja ne osvijestimo da nam je imperativ agresije znatno uzdrmao sve pore u društvu. Navijači jedva čekaju da se potuku, djeca nam se u školi tuku, drugi gledaju i snimaju, obiteljsko nasilje često prešućujemo, žrtvu marginaliziramo. Svi se vodimo stavom: “Ma pusti budalu i makni se”. Dok se mi odmičemo, oni zauzimaju svoja mjesta i time nas u potpunosti često preuzmu.

Bliži se kraj školske godine. Vrijedi li i danas ona narodna poslovica “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”?

Od travnja do lipnja i mi imamo opsadno stanje na poslu, kao i kolege diljem Hrvatske. Škola nažalost odavno nije mjesto ugode, sve je više mjesto stresa i nerealnih očekivanja i pritisaka sa svih strana; roditelja, nastavnika, okoline, društva u cjelini. Slikovito je to opisao jedan moj pacijent: “Kako ne bih poludio? Roditelji očekuju da imam sve petice u školi, nastavnici da ne izostajem s nastave i da idem na natjecanja, cura da imam savršene pločice po tijelu i da joj se mogu maksimalno posvetiti, svi nešto očekuju od mene”. Dojam je da smo se rascijepili na tri strane: roditelji, učenik i škola, a svatko vozi neki svoj smjer i nitko ne razmišlja koji nam je zajednički cilj. U obrazovnom sustavu nikome nije lako, ni profesorima, ali niti djeci. Teret pandemije sigurno su podnijela i djeca kojima smo uskratili pravo na normalno, primjereno školovanje, koje prate i socijalizacija, zaljubljivanje, maturalna putovanja, odrastanje uz svoje vršnjake, a ne uz tablete ili laptope. Potrebno je osnažiti stručne službe unutar škola.

Što zapravo činimo ako djeci šaljemo poruku da je 5.0 jedini način da uspiju u životu?

Ako ne prepoznamo njihovu psihičku i fizičku nezrelost, u startu ih osuđujemo na frustracije, nezadovoljstvo, strah, anksioznost te osjećaj neuspjeha i uskraćene budućnosti. Irealno je da netko s 15 godina zna što želi biti u životu, neki ne znaju ni s 40 godina, a ograničiti ih jer ih “lupa pubertet” ili jednostavno nisu sazreli da mogu potpuno iskazati svoj potencijal, najbolji je put da ih guramo prema psihijatriji. Nadalje, kada se stvaraju obrazovni kurikulumi rijetko se konzultira s našom strukom, ali od srca bih preporučila da barem u srednje škole uvedu kolegij koji će jačati i hrabriti te mlade ljude, ukazati im na važnost njihova mentalnog zdravlja i usmjeriti ih da mogu jasno reći kako se osjećaju i što ih muči. Svaki put kada se neko dijete ubije, svi bismo se trebali zapitati gdje smo to zakazali.

Nameću li roditelji prevelik pritisak djeci?

Obično se sav teret neuspjeha djeteta prelomi preko leđa roditelja, iako nije ni roditelj uvijek kriv za sve. Kaže se da je za odgoj jednog djeteta potrebno cijelo jedno selo. Više mi se čini da su djeca danas često žrtve prebrzog stila života svojih roditelja i stresa koji nosi svakodnevica jer se ljudi praktički bore za preživljavanje. Malo je slobodnog vremena za zajedničko druženje, izostaje zdrava komunikacija između roditelja i djeteta, odgoj je previše popustljiv, ne pokazuju se emocije prema djetetu, kažnjava ih se na bezobziran i grub način. Sve su to situacije koje slabe dijete i mogu ga dovesti do psihičkog sloma.

Kome se mladi obraćaju za pomoć?

Istraživanje na kojem smo radili ove godine pokazalo je da su se u vrijeme pandemije naši adolescenti za pomoć uglavnom obraćali mamama, što također upućuje i na taj tradicionalni stav da je majka nježnija, da će imati više razumijevanja i da je ona ta koja primarno rješava probleme djece. Iznenadili biste se koliko se djece žali da ih roditelji ne vole, da im nikada nisu uputili neki znak ljubavi, da se ne osjećaju kao da su dio obitelji. Upravo ta njihova potreba da nekome budu važni i da je nekome stalo do njih često je i karika koja ih može spriječiti da sebi učine nešto loše ili da uopće i o tome razmišljaju. Mi nismo nacija koja lako iskazuje osjećaje, u tome smo dosta zatvoreni.

Koliko danas uopće dopuštamo djeci da budu djeca?

Nedovoljno. Ne igraju se, ne druže se, slabe su im socijalne vještine, skloni su biti sami ili u virtualnoj stvarnosti, ima djece koja se ne znaju spontano igrati, držati loptu i driblati, pretila su, komuniciraju uglavnom preko “smajlića”, općenito ili rano sazrijevaju ili predugo ostanu “zaštićeni od svega i svačega”. Danas je sasvim normalno da s 11 godina puše i piju, da s 14 godina ulaze u spolne odnose, da do 16 godine imaju više partnera... Kao da do 20. godine iskuse sve što bi trebali puno kasnije. Problem je i u dostupnosti informacija, ranije su nam izvor bili ili roditelji ili profesori, a danas je dovoljno utipkati traženi pojam u Google i sve im je jasno. Slažem se da su nove generacije možda informatički pismenije i tehnološki puno razvijenije, ali su emotivno daleko slabije i nezrelije nego generacije prije 20 ili 30 godina. Danas imamo situacije da u razredu gotovo svako dijete ima “neku dijagnozu”, što je potpuno promašen pristup. Naravno da su hiperaktivni kada ništa ne rade, nisu na igralištu, ne druže se, pa nemaju ni gdje ispucati višak energije. Djecu treba vratiti van, na ulice, igrališta, u školske dvorane, na putovanja, izlete, a ne u kafiće i mjesta gdje im se na svakom koraku nude drog i alkohol i gdje su često u opasnosti da im se nešto loše dogodi. Ima

mnogo kreativne, talentirane djece, malih genijalaca koje nema tko prepoznati i usmjeriti.

Učimo li djecu prihvatiti kritiku?

Ne učimo ih prihvaćati kritiku, pri tome mislim na zdravu i konstruktivnu kritiku, a ne na to da djetetu kažemo svoje mišljenje s ciljem da ga obeshrabrimo i ponizimo. Da bismo ih naučili samokritičnosti, moramo poći od toga koliko smo i mi sami samokritični, jer djeca upijaju poput spužvi, vide nas, oponašaju nas, i ako im dajemo savjet da ne puše s cigaretom u ustima ili im govorimo o tome da je alkohol štetan, a ispred nas je boca piva, jasno je da nismo nikakav autoritet. Važno je djecu učiti da bruse svoje vještine, da teže znanju i učenju, ali ne bubanjem činjenica napamet, nego ih trebamo poticati da uče, istražuju, traže sebe i svoje interese upijanjem novih informacija. Treba ih poticati da rade, više se trude, da uče na greškama i da ih greške motiviraju, da ocjena nije uvijek mjerilo znanja, ali je bitna, da promatraju druge oko sebe i sebe uz njih i da nastoje učiti od boljih. Međutim, mislim da je to današnjoj djeci postalo nekako staromodno i da sve više odgajamo egoističnu, samodostatnu generaciju koja primarno polazi od toga što je za dobro za nju, ali ne nužno i za druge oko njih. Pogriješili smo dajući im krive primjere pa u njihovu sustavu vrijednosti često pojam samokritičan znači “slab i nesposoban”.

Govorimo li dovoljno o mentalnom zdravlju djece i mladih?

Naravno da ne. Najviše govorimo o tome kada se dogodi tragedija, odnosno kada dijete počini samoubojstvo ili ubojstvo. U Hrvatskoj je svega 50-ak dječjih adolescentnih psihijatara, Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju u Osijeku jedini je u Hrvatskoj izdvojen od odrasle psihijatrije i ima organiziranu 24-satnu skrb za djecu i mlade sa psihičkim poremećajima. U Dalmaciji ne postoji nijedan ležaj u bolničkom sustavu za smještaj djeteta koje, primjerice, želi počiniti suicid, što je potpuno kršenje prava djece na zdravstvenu skrb. Ostale regije imaju malo stručnjaka koji bi djeci pružili podršku u takvim kriznim situacijama i to je nedostatno. Dakle, već je jučer bilo vrijeme da konačno svi shvatimo da su naša djeca jedino u što je danas

• vrijedno ulagati.

Cijenu pristanka na agresiju plaća cijelo društvo koje je postalo toliko prožeto svim njezinim oblicima da biti agresivan znači biti uspješan