Prije će stati rat Ukrajine i Rusije nego onaj između Plenkovića i Milanovića
Svi se kao zgražaju, i građani i mediji, a zapravo peku kokice, zavaljuju se u naslonjače i čekaju redovno izvješće o stanju na hrvatskoj bojišnici
Kada je Putinova Rusija napala Ukrajinu, što je ubrzo sav zapadni svijet natjeralo na zbijanje snaga pred novovjekim predatorom i terminatorom s istoka, u Hrvatskoj se politički rat između premijera i predsjednika države već razbuktavao. A, naprotiv, umjesto zbijanja redova, Hrvatska se još jače politički raspolutila. Kako sada stvari stoje – s ovim svakodnevnim ofenzivama i protuofenzivama između Zorana Milanovića, koji je ovdje agresor, i Andreja Plenkovića koji u stalnoj defenzivi nevoljko ulazi u taj njemu besmisleni rat, ali ipak sve žešće uzvraća – onaj rat između Ukrajine i Rusije prije će završiti no ovaj između zaraćenih politika u Hrvatskoj.
A kako drukčije doli ratom nazvati ovo prekomjerno granatiranje između dva politička brda, kojemu moramo, željeli ili ne, svjedočiti i biti u njega uključeni. U Hrvatskoj sigurno ima mnogo ljudi kojima se ovaj konflikt, ne tek retorika, nego i sama činjenica da između dva politički najmoćnija političara izostaje svako međusobno poštovanje, nikako ne dopada. Mnogi se u Hrvatskoj osjećaju jako loše dok, usred rata u Europi, inflacije i skupog goriva, “ne vjeruju svojim očima i ušima” i prate kakofoniju udaraca ispod rebara i ispod svih razina koji se valjaju političkim i medijskim prostorom. I ima u tome nekog mazohizma, svi se kao zgražaju, a zapravo peku kokice, zavaljuju se u naslonjače i čekaju redovni pregled i izvješće o stanju na frontama. Mediji, naravno slijede tu logiku jednako licemjerno kao i građani i birači, zgražajući se, ali prenoseći svaku neviđenu međusobnu uvredu koje razmjenjuje Milanović, ratujući u pravilu sam, ne samo s Plenkovićem nego i s njegovih nekoliko barjaktara. Koliko će, dakle to potrajati? Pa, prestalo bi ako bi Plenkovićeva Vlada izgubila većinu, poskliznula se i pala s vlasti prije kraja mandata. Milanović bi prestao kada bi se preračunao, a Plenković pokrenuo njegov opoziv u Saboru RH. No to su uglavnom iluzorne želje, i jedan i drugi, najvjerojatnije odradit će svoje političke mandate do kraja. To znači da će Plenković upravljati vladom i državom najmanje do ljeta 2024., a Milanović kontrirati s Pantovčaka do kraja svojeg (prvog) mandata, do veljače 2025. Plenković je ovdje poput Ukrajine prije rata, velik, smiren, pacifistički raspoložen i zaokupljen upravljanjem u zemlji sa stotinu zagonetki i pehova, dok je Milanović Rusija, Azijat, ljuti Avar, Tatar iz povijesnih priča. On je nemilosrdan, spreman na osvajanja, vitla sabljom i protivniku nudi tek predaju ili pogubljenje. U Plenkovićevim redovima zanose se mišlju kako će Milanović pasti na ulasku Švedske i Finske u NATO. Da će Sabor premoćnom većinom to izglasati, a da onda Milanović neće to potpisati (a mora po Ustavu), pa će se onda automatski pokrenuti opoziv. Ma, nema teorije. Kada to u Saboru bude, primjerice izglasano sa 120 ili 130 ruku zastupnika, zašto misle da će se Milanović inatiti i ne potpisati? Pa bio bi lud da to tako napravi. Drugo, zašto misle da bi SDP i onaj drugi “wannabe” SDP sastavljen od “Raskoljnikova” glasao za opoziv Milanovića, jedinog političkog faktora koji oko sebe može ujediniti “antikorupcijsku” oporbu, kako si već tepaju i eventualno tako parirati HDZ-u koji će opet biti pojedinačno najjača stranka na izborima.
Plenkovića, isto tako, nema tko natjerati na odstup prije kraja mandata. Plenković i Milanović su neuništivi, ne samo zato što nema boljih od njih, nego zato što – nema nikoga “zamjenskog”. Ni blizu. Oni koji zbog te političke realnosti sada suze rone, tješe se onom da “u zemlji slijepih, jednooki je kralj”. U HDZ-u nema političkog lika koji bi imao jači personality od Plenkovića. To tamo dobro znaju i navikli su na tu situaciju, pa kralja mijenjaju tek kada politički “umre”, dakle kada izgubi vlast na izborima. HDZ se ušančio, kapilarno prožeo državne, društvene i ine institucije stvarajući golem interesni sloj sastavljen od normalnog svijeta, ali i polusvijeta, koji uz takve organizacije ide. Milanović, koji pragmatično radi na liječenju svog kompleksa kasnijeg nacionalnog i domoljubnog zrenja, razvio se u superpopulista. On je inteligentan, brz na okidaču, sposoban za ulazak u crni podrum nepristojnosti ispod razina i dubina bilo koga drugoga. Tu je nenadmašan, nemilosrdan, koristi rječnik divljih uličara i pleše po rubu institucionalnog političkog razuma. Jedan na jedan, protiv njega nitko u Hrvatskoj nema šanse, njegov je personality za hrvatske prilike beskrajno jak. Zato što takav stil birači vole. Pa, Hrvati su narod koji je dva puta birao Stipu Mesića, čovjeka koji je samo pričao političke viceve, obilazio svjetske diktatore, a ideološki pripadao ljudima koji se i sada, svake godine, na “Danu mladosti” okupljaju na onom političkom balu vampira u Kumrovcu. Od hrvatskih političara, gori znaju biti samo hrvatski birači. I zato će rat u Hrvatskoj, nažalost, potrajati dulje od onoga u Ukrajini.
Plenković i Milanović su neuništivi, ne samo zato što nema boljih od njih nego i zato što – nema nikoga “zamjenskog”. Ni blizu
VJERAN ŽGANEC ROGULJA/PIXSELL