Elizabeta II., žena koja je spasila monarhiju tako što je prestala biti ljudsko biće
Pomislim li na kraljicu Elizabetu II., pred oči mi dođe glumica Olivia Colman. I uzalud ću se truditi da je smetnem s uma, ili da umjesto nje ugledam neku drugu. Ova je pučanka, kći medicinske sestre i geodeta iz neke tamošnje provincije, trajno upisana kao engleska kraljica Elizabeta II. Tu stvar mogla bi, pretpostavljam, promijeniti samo neka druga glumica, koja bi bila upečatljivija u ovoj ulozi od Olivije Colman. Ali nije vjerojatno da će se takva pojaviti. Kao što nije vjerojatno ni da će u skorije doba biti snimljen film ili televizijska serija koji bi na takav način zasjenili, natpričali i nadigrali Netflixovu “Krunu”. Olivija Colman, međutim, ima tu sreću što je odistinski velika glumica, snažne transformativne moći i energije, pa još i glumica u jednoj velikoj kulturi i na najvećoj svjetskoj filmskoj i teatarskoj pozornici, pa neće zauvijek ostati zarobljena u fikcijskom tijelu i ulozi Elizabete II., nego će se pojaviti u mnoštvu tijela i likova, što će joj onda omogućiti i to da trajno ostane
– Olivija Colman. Glumica, za razliku od uloge koju je tako sjajno odigrala, nije lik iz fikcije. Zato je važno da bude slobodna od nje.
Elizabeta II., kažu međutim, i u stvarnosti postoji. Tvrde to svi svjetski tabloidi, a tako piše i u povijesnim knjigama, gdje se, jednako kao i u lajfstajl magazinima i televizijskim dokumentarnim emisijama, kraljica Elizabeta II. pojavljuje dulje, a možda i češće nego ijedna druga žena. Traju ta njezina pojavljivanja punih sedamdeset godina, još od 6. veljače 1952. i vremena kada su svijetom vladali Truman, Staljin i Churchill, i još nije postojao cjelodnevni televizijski program. U vrijeme kada je malo zatim, nakon što su Truman i Staljin već nestali s pozornice, 2. lipnja 1953. svečano okrunjena, svijet je još uvijek bio razdijeljen na nekoliko kolonijalnih imperija, a ona je dobila zadatak da bude figura u jednoj simboličnoj, odavno već neegzistentnoj vlasti. Naslijedila je jednu već vrlo sumnjivu mušku ekipu koja se nije umjela nositi s formama svog kraljevanja. Bili su previše stvarni i tjelesni, i ne baš jako pametni, tako da nisu umjeli biti kustosi vlastitih
Danas joj je devedeset i šest. Fizički je pokretna. Ali svakako bi pretjerano bilo reći da je duhovno, mentalno ili emocionalno živa. Nikad ona nije bila takva. I upravo zato što nikad nije bila takva, Elizabeta II. bila je u stanju da udovolji povijesti i provede tu nevjerojatnu čaroliju poništavanja svoje ličnosti u korist jednoga trivijalnog, plitkog i plošnog fikcionalnog lika
života. A to im je zapravo bila jedina obveza. Oni nisu imali tog zapravo neljudskog dara da žive kao fikcionalne i fiktivne ličnosti.
Elizabeta Aleksandra Marija, kako se ova gospođa zapravo zove, imala je taj dar za koji su bili uskraćeni njezini otac, stric i djed – čime su opasno bili ugrozili opstojnost monarhije, da živi životom iz fikcije i da vlastitu ličnost zamijeni fikcionalnim likom. I to ju je učinilo velikom i važnom simboličkom figurom dvadesetog stoljeća, uz Adolfa Hitlera, don Vita Corleonea, Staljina, Dalaj Lamu, Mihaila Gorbačova i Ivana Pavla II. No dok su svi oni pomalo bili i ljudi, i to uglavnom vrlo zli i prijetvorni ljudi, za Elizabetu II. odavno već ne postoje nikakvi dokazi da je živo ljudsko biće, i da je ikada to bila. U naizmjeničnim svijetloplavim i roza opravicama, ona je lik u pastelnom paklu. Toliko je nema da je odavno već svima bliska i draga.
Prije četrdeset i pet godina John Lydon, koji se u to vrijeme potpisivao kao Johnny Rotten, sastavio je anarhističku himnu, protivnu svakom autoritetu, “God Save The Queen”, iz koje i danas zrače neke od najmarkantnijih parola našeg doba: Bože, čuvaj kraljicu, njezin fašistički režim, učinili su te debilom, potencijalnom hidrogenskom bombom, Bože, čuvaj kraljicu, jer ona nije ljudsko biće, nema budućnosti u engleskim snovima, nema za tebe budućnosti, a kad nema budućnosti, kako može postojati grijeh? O Bože moj, smiluj se, svi zločini su naplaćeni, a ti čuvaj ovu ludu paradu, Bože, čuvaj kraljicu, a mi smo cvijeće u kanti za smeće, mi smo društveni otrov, mi kraljicu zapravo volimo, jer kraljica su turisti, a turisti su novac! S tim da nema budućnosti, nema budućnosti ni za koga od nas.
Ne, nije ovo prijevod niti pjesma baš ovako ide, ali upravo je ovako pamtim, jer sam uz nju odrastao. I bilo je dvostruko metaforično, u se zaključano takvo odrastanje. Što se nas, male jugoslavenske punkere, pa još u komunizmom te bratstvom&jedinstvom čvrsto okovanom Sarajevu, ticala kraljica Elizabeta II.? Ako ona nije, kao što sam već rekao da jest, oduvijek bila samo metafora. Vrlo plošna fikcionalna ličnost, kojoj je potreban scenarist moćan kao Jahve, i potrebna joj je Olivija Colman da je pretvori u ljudsko biće. Jer doista, taj stih nisam izmislio: Johnny Rotten vrlo je precizno još 1977. primijetio da Elizabeta II. nije ljudsko biće. Tad joj je bila pedeset i jedna, bila je mlađa od mene danas.
Danas joj je devedeset i šest. Fizički je pokretna. Ali svakako bi pretjerano bilo reći da je duhovno, mentalno ili emocionalno živa. Nikad ona nije bila takva. I upravo zato što nikad nije bila takva, Elizabeta II. bila je u stanju da udovolji povijesti i provede tu nevjerojatnu čaroliju poništavanja svoje ličnosti u korist jednoga trivijalnog, plitkog i plošnog fikcionalnog lika. Ta čarolija spasila je monarhiju u Velikoj Britaniji, ali, što je možda još mnogo važnije, spasila je turističku ponudu zemlje. Kruna je turistički atraktivnija ne samo od svih mediteranskih destinacija zajedno nego i od svih toplih mora, općenito. Elizabeta II. kozmičko je Zrće, Zlatni rat i Dubrovnik. I još je starija od svih nam poznatih ljetovališta.
Prije nekoliko godina John Lydon, kojemu se također već bliže sedamdesete, na novinarsko je pitanje o Elizabeti II. odgovorio poput tipične konzervativne šmizle: “Kao ljudsko biće nedostajala bi mi na svijetu. Nije ona kriva što je rođena u zlatnom kavezu. Neka dugo poživi. Ne bih o njezinoj vladavini, ali neka dugo poživi.” Moram priznati da me je malo što tako u dušu žacnulo kao ovaj posrtaj nekadašnjeg Johnnyja Rottena, premda sam odavno znao da je i lajanje protiv autoriteta izraz poštovanja autoritetima, kao i da “God Save The Queen” Sex Pistolsa odavno nosi isti turističko-ceremonijalni potencijal kao istoimena britanska himna. Ali svejedno bi čovjek trebao imati poštovanja prema vlastitoj mladosti i mudrosti. Ako si jednom davno pjevao da ona nije ljudsko biće, što se u međuvremenu dogodilo da si o njoj počeo govoriti kao o ljudskom biću?
Elizabeta II. sve se sporije naokolo kreće u svojim ganutljivim kompletićima, s torbicom preko ruke, u kojoj je, vjerojatno, ništa. U toj torbici, koju sam prvi put primijetio prije naših ratova, i odmah osjetio silnu znatiželju prema njezinu sadržaju, nalazi se smrt. Jer nitko je neće otvoriti da nešto iz nje uzme, novčanik, legitimaciju, ključ od kuće, maramicu, i ništa što je u toj torbici nije, zapravo, potrebno onoj koja je drži na podlaktici. Odnedavno je Elizabeta II. udovica. Ali za razliku od dalmatinskih žena iz naših djetinjstava, ona ne nosi doživotnu crninu. I njezino udovištvo je fikcija.
Jednoga dana, vjerojatno nakon što obilježi sedamdesetu godišnjicu krunidbe, bit će objavljeno da je Elizabeta II. umrla. I ako ne bude velike epidemije, ili ako svijet u međuvremenu ne postane svjestan da je u svjetskom ratu, bit će upriličen velik pogreb. Gledatelji svih svjetskih televizija uživat će u tom ceremonijalu, jer su pogrebi nešto što ljudima nedostaje od vremena njihovih predaka. I to će onda zaista biti kraj jedne fikcije. Jer tko god da naslijedi Elizabetu II. – recimo neka to bude sin njezin Charles, sa ženom Camillom – osjetit će se težak vonj ostarjelih ljudskih tijela, vonj nesreće, tjeskobe i strepnje, koje ni sva bogatstva ovoga svijeta ne mogu sakriti. Sakriti ih može samo fikcija, samo nirvana nepostojanja, nirvana trajanja u stripu, u televizijskoj seriji, u pjesmi Sex Pistolsa, uz koju divlje plešu i skaču neki mladići i djevojke u teško bombardiranom gradu daleko na slavenskom istoku.