Iza klasične potrage za ubojicom stoji priča o vršnjačkom nasilju
Tinejdžericu koja radi noćnu smjenu u lokalnom kinu napada maskirani nasilnik. Brutalno je pretuče i odvuče njeno tijelo u noć. No, prije toga snimke na kojima ona moli za oprost pošalje svim njezinim prijateljima na Snapchat. Tako počinje uzbudljivi triler “Oprost” Yrse Sigurðardóttir, nagrađivane islandske autorice kriminalističkih romana (Znanje, urednica Lucija Kobić Išgum, prijevod Vanja Veršić, 129 kuna).
No, ovo je sve samo ne klasičan triler. Autorica koja nosi laskavu titulu “kraljice islandskog krimića”, a čija su djela dobro poznata i hrvatskim čitateljima, ovdje poštujući sva pravila žanra zapravo progovara o velikoj i važnoj temi iz suvremenog života, koja očito muči cijeli svijet. To je vršnjačko nasilje, a Sigurðardóttir se posebno bavi s dvije važne podteme, načinom na koje ono razara cijele obitelji, jer roditelji su posve nemoćni da zaštite voljeno dijete, ali i najsuvremenijom inačicom tog nasilja, tj. načinom na koji su ga pogubnim po djecu i mlade ljude učinile društvene mreže. Tako je iz priče ovog romana, čiji okvir čini klasičan policijski lov na ubojicu, kao i pokušaj da se spriječe nove žrtve, jasno da je prije pojave interneta svaka žrtva vršnjačkog nasilja mogla pronaći neki svoj svijet u kojem je bila sigurna i izolirana od svih koji joj žele nauditi. No, internet je ne samo u potpunosti izbrisao tu mogućnost bijega, već je i zlostavljanje podigao na nezamislivu razinu psihološkog nasilja. Tako u priči ovog romana, između ostalog, jednu vrlo mladu djevojku njeni vršnjaci maltretiraju tako da na internet postave lažnu pornografsku stranicu na kojoj ona nudi svoje usluge te na toj stranici objave ne samo njen stvarni broj telefona već i pravu, fizičku, adresu na koju šalju zainteresirane kupce seksualnih usluga (?!).
Čitajući ovaj roman, čovjek se zapravo pita kakvi su to mladi ljudi koji nisu u stanju u svojim postupcima vidjeti zlo koje čine niti u bilo kojem trenutku mučenja shvatiti što zapravo rade svojoj žrtvi. To su, nažalost, spoznaje koje dolaze tek kad je prekasno za sve.