Ljudi su jako sebični, kupe novi namještaj i riješe se mačke
Milicu su doveli veterinaru na eutanaziju jer je njezina vlasnica otišla u dom, a nitko se nije želio brinuti o njoj. Tori nije mogla hodati, a sad se penje kamo god poželi. Pero je ostavljen jer je imao upaljene oči, a danas je dobri duh osmeročlane mačje ekipe
Maca Lea ima devet godina, u dom Tamare M. iz Zagreba stigla je 2013. godine. I baš ta 2013. bila je prekretnica u Tamarinu životu i njezinoj brizi za napuštene zagrebačke mačke.
– Oduvijek su životinje bile uz mene, ali nakon što sam udomila Leu, a nakon toga i Lea, sve je postalo nekako drukčije. Ubrzo je stigao i Teo. Mislila sam da je to to, ali onda sam shvatila da baš i neće biti tako. Znala sam otići na kavu i samu sebe uloviti da jednim okom gledam ulične mačke, zanimalo me kako izgledaju, jesu li bolesne, gladne, imaju li oznaku da su kastrirane – prisjeća se Tamara. Dodaje da je Lea i danas kraljica njezina doma, zamjenska mama privremenim mačićima zbog koje svi nauče voljeti vodu. Jer Lea obožava piti vodu iz slavine i polijevati se, a mačići je onda oponašaju. Leo je bio prvi mačak koji je stigao samo na privremeni smještaj. Slijep je na jedno oko, ali to nije bio glavni razlog njegova ostanka. Tamara i njezin dečko Dino pali su na mačji šarm, Leo ih je osvojio, kažu, svojim predivnim karakterom. A Teo, zapravo je i on trebao biti ‘privremenac’. Stigao je s jednog gradskog hranilišta. Imao je pet mjeseci, a težio je manje od kilograma. Bio je pozitivan na leukemiju pa su zbog toga i odustali od njegova udomljavanje kad se oporavio.
– Kraj svih zdravih mačaka, teško je i pomisliti da bi se netko odlučio za macu koja je bolesna. Kad smo naknadno saznali da je test bio lažno pozitivan, Teo je već imao status našeg mačka – priča nam Tamara. U ovih devet godina, koliko intenzivno pomaže mačkama, nagledala se svega. Najgore joj je što se ljudi rješavaju svojih mačaka zato što nabave novi namještaj, promijene stil života, pronalaze svakakve bizarne razloge zbog kojih odbacuju život. Upravo zbog takvih u njezinu je domu danas osam mačaka. Dogodi joj se da ode veterinaru po neki lijek ili zbog neke bolesne mace, a kući se vrati s još jednom mačkom koja je nekome postala višak. Na zagrebačkim ulicama često pronađu mace koje su samo još nekim čudom žive. I onda se zajedno s veterinarima bore za njih, jer svaki život njima je jednako važan. Pa su tako u Tamarin i Dinin dom stigli i Seka, Milica, Tori, Pero i Bea.
– Seku smo uhvatili i odveli na kastraciju još 2016. godine, bila je dio ulične ekipe o kojoj se brinemo i hranimo je. Nikad se baš nije uklopila u tu ekipu, bila je uvijek odvojena od ostalih. I tako je živjela do zime 2020., kad je Dino odlučio da se Seka seli u naš stan. Tu je i ostala. Pero je ubačen u veterinarovo dvorište, oči su mu bile grozno upaljene zbog virusa herpesa, a jedno oko su uspjeli spasiti. Živio je tako u ambulanti dva mjeseca kad sam ga upoznala. Stigla sam s mačkom kojoj nije bilo pomoći, odlučili smo da se više neće mučiti. Pero je skočio na stol, došao do tog umirućeg mačka i počeo ga maziti. Ubrzo sam se vratila po njega i danas je Pero dobri duh naše ekipe – priča nam Tamara. Njemu bi sigurno mogla naći dom bez problema, ipak je atraktivan dugodlaki mačak. Ali nije sigurna kako bi se udomitelji brinuli za njega, jer bez odgovarajuće njege vjerojatno ni drugo oko više ne bi imao. Od eutanazije je spasila 11-godišnju Milicu, doveli su je veterinaru jer je njezina vlasnica otišla u dom, a nitko se nije želio brinuti o maci. Imala je autoimunu upalu desni, izvađeni su joj svi zubi i potpuno se oporavila. Veterinari kažu da je čudo prirode. Tori je k njima stigla u ljeto 2020. nakon što ju je pronašao komunalni redar. Nije mogla hodati ni obavljati nuždu. Odnio ju je veterinarki, a Tamara je sasvim slučajno saznala za nju.
– Uzimam ih iz ljubavi, ali uživam u njihovu oporavku. Tori je prošla i akupunkturu, fizikalnu terapiju, hidroterapiju. Nogicu sada koristi kad joj treba, bez problema se popne kamo hoće, a ako ne može, zove mene. Najvažnije je da nema upala mokraćnog sustava – kaže Tamara. Dodaje da životinje zapravo bez problema prihvaćaju svoj invaliditet, uz pravu njegu one i ne znaju da su invalidi, te neke granice su zapravo u našim glavama. No ponekad im bude i naporno, jer svaka maca ima svoje rituale, posebnu vezu i s njom i s Dinom. Bez toga nisu sretne, a kakav je to život ako nisu sretne? Zato će malo usporiti. Osim toga, kaže, ni na krevetu više nema mjesta. A kad kupe novi krevet, tko zna.