Sopranistica Boljkovac je i primadona i čovjek, s time da je uvijek bila prvo čovjek

Hrvatsko operno kazalište nije do kraja iskoristilo njezin moćni glas, ali i scensku uvjerljivost. Naravno, imala je Ivanka i potencijala za još širi repertoar, ali nisu se, kažimo to diplomatski, poklopile zvijezde

Sopranistica moćnog glasa i opojne energije Ivanka Boljkovac prije desetak je dana u Hrvatskom narodnom kazalištu u kojem je provela cijelu karijeru još jednom pokazala zašto je jedna od najomiljenijih javnih osoba. Svima koji su došli na zagrebačku promociju njezine monografije iz pera Marije Barbieri, a u nakladi umjetničke organizacije Metropolis, poklonila je tu opsežnu i likovno raskošno opremljenu knjigu. I još se potpisala na svoj poklon, počastivši svoju vjernu publiku i brojne prijatelje pjenušcem i kolačima. U razgovoru za Večernji list obećala je da će još zapjevati na svojoj matičnoj opernoj sceni od koje se nije pošteno ni oprostila, svečanom predstavom koju je itekako zavrijedila. Tako ćemo je, nadajmo se uskoro, čuti u šaljivoj ulozi Dome iz Gotovčeva

“Ere” u kojoj je godinama zvonko pjevala Evu. A kako je glas još uvijek služi, nisu isključeni ni koncertni nastupi i recitali po crkvama i koncertnim dvoranama. Ivanka Boljkovac je rijetko srčana sopranistica. U Zagrebu, ali i brojnim drugim gradovima, otpjevala je čitav niz velikih uloga, od Elizabete u “Don Carlosu”, preko Aide, Leonore, Elektre, Ortrud, Lize, Santuzze, Amelie, Sieglinde, Desdemone, Giorgette, Volumnije, Irmengarde, pa do Tosce i Crkvenjarke... Nastupala je i u brojnim oratorijima, pjevala u budimpeštanskoj i kijevskoj Operi, ali i u moskovskom Boljšoj teatru, kao i u pulskoj Areni i na Splitskom ljetu, na Peristilu. Ni monografija, a ni Ivanka u svojim posljednjim intervjuima nisu sakrili činjenicu da je Ivanka na svojoj matičnoj sceni mogla pjevati češće. I da hrvatsko operno kazalište nije do kraja iskoristilo njezin moćni i bogomdani glas, ali i njezinu scensku uvjerljivost. Naravno, imala je Ivanka i potencijala za još širi repertoar, ali nisu se, kažimo to diplomatski, poklopile zvijezde. I neki dirigenti i neki redatelji (pa čak i oni uvozni), a još više i neki ravnatelji izbjegavali su Ivanku, iako je ona uvijek bila mamac za publiku, ali i onaj zaglavni kamen svake dobre operne izvedbe. Unatoč svim tim opstrukcijama, umjetnost Ivanke Boljkovac ostala je jedan od vrhunaca hrvatske operne i koncertne produkcije. Kako je sama rekla, kada je nisu trebali u njezinoj matičnoj kući, pjevala je na drugim pozornicama, u crkvama, na televiziji... Igrala je i u dramskim predstavama s vrhunskim glumcima kao što su to Pero Kvrgić i Vanja Drach, nastupala u baletu, bila prepoznatljivo lice s malih ekrana te otpjevala brojne dobrotvorne koncerte. Osobno, u sjećanju mi je ostao njezin izvanserijski, kristalno čisti nastup u Verdijevu “Requiemu” u predratnom Dubrovniku kada se rat mogao doslovno namirisati u zraku. Ostao mi je u sjećanju i njen nastup uz Akademski zbor Ivan Goran Kovačić na Trsatu pod ravnanjem Saše Britvića, kada je na tulumu nakon koncerta vodila glavnu riječ uz danas pokojnog franjevca Serafina Sabola, iako su je sljedećih dana čekali novi nastupi. Ali Ivanka Boljkovac nije se štedjela ni na probama, ni na sceni, ni nakon nastupa. A glas je čuvala pjevanjem, kako ju je poučila i njezina profesorica Marija Borčić koja je hrvatskoj opernoj umjetnosti podarila i Ružu Pospiš Baldani i Dunju Vejzović. Kao relativno mlad novinar, 1995. godine otišao sam s delegacijom HNK u tada još uvijek okupirano Sarajevo, na božićni koncert održan u tamošnjem Narodnom pozorištu. Bio je to Koncert za prijatelje koji je zagrebački HNK u organizaciji hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu i napose naše kulturne atašeice Vesne Njikoš poklonio Sarajevu. Delegaciju HNK vodio je nezaboravni šef propagande Janko Kichl, a u njoj su osim Ivanke Boljkovac bili i bariton Vitomir Marof i dirigentica i pijanistica Darjana Blaće. U Sarajevo smo se uputili iz Mostara u noćno vrijeme, radi sigurnosti i to putem preko Igmana, doslovno ohrabreni burecima Darjanine majke, ali i bocom viskija. Preko piste sarajevskog aerodroma prolazili smo uz pomoć oklopnih vozila UN-ovih snaga. Spavali smo u rezidenciji hrvatskog veleposlanika koji u to vrijeme nije bio u Sarajevu. Koncert u Narodnom pozorištu održan je na Sv. Nikolu, 6. prosinca, i bio je više nego uspješan i dirljiv, a umjetnicima iz Zagreba pridružila se i Getruda Munitić, sarajevski studenti pjevanja, Sarajevska filharmonija, tamošnji operni zbor i dirigent Teodor Romanić. Ivana Boljkovac dobila je dva buketa svježeg cvijeća koje je u to doba u još uvijek ratnom i blokiranom Sarajevu bilo iznimka, a ne pravilo. Jedan je odnijela u čuvenu crkvu sv. Ante koju štuju pripadnici svih konfesija, a drugi je poklonila prijatelju, da ga odnese na grob sina poginulog u ratu. Tih nekoliko sarajevskih dana Ivanka je bila i primadona i čovjek, s time da je uvijek bila prvo čovjek, a tek onda primadona jer je intuitivno znala posložiti prioritete.

Otpjevala je čitav niz velikih uloga, od Elizabete u “Don Carlosu”, Aide, Leonore, Elektre, Ortrud, Lize, Santuzze, Amelie, Sieglinde, Desdemone, Giorgette, Tosce...