Branka Bakšić Mitić

Uvijek ću govoriti istinu, sviđalo se to nekome ili ne. Mladi ljudi i mi koji smo nestranački, a nema nas puno, možemo promijeniti političko okružje u Hrvatskoj

Zbog njezine iskrenosti, otvorenosti, izravnosti i ustrajnog zalaganja za rješavanje problema, Hrvatska udruga za odnose s javnošću (HUOJ) nekidan je dogradonačelnicu Gline Branku Bakšić Mitić proglasila komunikatoricom godine.

Što mislite, što je presudilo da ste upravo vi nagrađeni titulom komunikatorice godine?

Mislim da su ljudi kojima je to profesija zamijetili i nagradili moju jednostavnu komunikaciju i to što sam uvijek bez straha govorila istinu te upozoravla na probleme malih ljudi. Ja na neki način predstavljam “govor naroda”. A to je zapravo jako zahtjevno, teško i odgovorno. Još od kada sam postala zamjenica gradonačelnika upozoravala sam na probleme ljudi, govorila da su ljudi u 21. stoljeću bez struje, vode, prometnica i zdravstvene zaštite, da neki koji već 50 godina žive u Hrvatskoj još nemaju državljanstvo. Jednostavno, upozoravam i ukazujem na probleme koji su stvarni u Hrvatskoj. Ne bojim se to govoriti. I dalje sam dosljedna i uvijek ću govoriti istinu, sviđalo se to nekome ili ne. Takva sam, ne mogu biti drukčija, ne mogu se promijeniti.

No ispada da je onih koji i javno govore istinu jako malo. Rijetki poput vas spremni su javno reći istinu.

Ja sebe i ne smatram političarkom. Nisam ni u kakvoj stranci, no ljudi su me izabrali da budem zamjenica gradonačelnika. A svaki bi političar ili netko tko je na nekoj funkciji trebao služiti narodu i slušati što narod kaže, slušati kakvi su njegovi problemi, kakvi su problemi ljudi koji su ga izabrali. Znači, svi mi, Vlada, Sabor, gradonačelnici, donačelnici..., svi mi trebamo slušati kakvi su problemi naših ljudi. I kada bi svi političari zaista slušali kakvi su problemi ljudi, onda bi se u Hrvatskoj bolje živjelo. No u nas su svi ljudi članovi raznih političkih stranaka i stranke im određuju kako će se ponašati i što će govoriti. Evo, imali smo nedavno jedan panel na kojem je sudjelovala i jedna bivša novinarka koja se učlanila u stranku, nije bitno koju. Ona je rekla da joj je sad, kada je s druge strane, puno teže komunicirati s medijima, na što sam joj uzvratila: “To nije istina. Bilo da ste s jedne ili s druge strane, vi samo uvijek recite istinu i onda nema nikakvih problema u komuniciranju”.

Ali kao što rekoste, kod nas čim netko uđe u neku političku stranku odmah se mora odreći sebe i svog mišljenja.

Nažalost, upravo je tako. Svatko od nas ima svoje mišljenje i treba ga moći javno izreći. I svatko bi, ako se počeo baviti politikom, interes svih ljudi i cijelog društva trebao staviti ispred svog osobnog interesa.

E sad, za antikomunikaciju godine proglašen je verbalni rat koji javno vode predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Kako biste okarakterizirali taj javni dijalog između njih?

Znate što, u problemima u kojima se nalazi naša zemlja - nakon razornog potresa u Zagrebu, gdje je bila jedna žrtva i nakon kojeg se u dvije godine ništa nije napravilo, te nakon razornog potresa na Baniji - mislim da bi predsjednik i premijer trebali svoju pažnju, snagu i energiju usmjeriti na obnovu, otvaranje novih radnih mjesta i rješavanje svih ostalih problema čime bi spriječili odlazak mladih ljudi iz Hrvatske. Slavonija, naša žitnica, prazna je. Mi uvozimo žito. Pa je li to normalno?! Imamo puno stvarnih problema na koje bismo se svi trebali fokusirati, a ne se upuštati u neke banalne sukobe.

A kako biste ocijenili ukupnu javnu komunikaciju na našoj političkoj sceni? Ima li tu puno demagogije, manipacije, laganja?

Naravno, postoji puno lažnih izjava i svega toga što ste nabrojili. Mi ministre mijenjamo kao na traci. Znate što, najradije sve to ne bih ni komentirala. Opet ću ponoviti, svi bismo se trebali fokusirati na živote ovo malo ljudi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj. Za razliku od onih koji su članovi političkih stranaka i moraju raditi ono što im stranka kaže, mladi ljudi i mi koji smo nestranački, a nema nas puno, možemo promijeniti političko okružje u Hrvatskoj. Mislim da bi nam svima bilo bolje kada bi se sve političke stranke ukinule.

Kao negativna pak proglašena je i komunikacija o obnovi nakon potresa na Banovini. Kako sad stvari stoje što se tiče obnove na Banovini?

Stvari stoje jako loše. Evo, u Glini se počela graditi kuća za tročlanu obitelj. Za tu su kuću temelji stajali mjesec dana. Ništa se nije pokretalo. Onda je podignuta željezna konstrukcija. Potom su jedan dan stavljeni paneli, a drugi dan tih panela više nije bilo pa je opet sve stalo. I tako to traje već dva mjeseca. Vidim da su sad svi paneli ipak oko kuće. Mi imamo veliki problem s rušenjem kuća. Novi ministar graditeljstva Ivan Paladina bio je u posjetu Glini. Nekoliko dana nakon što je imenovan poslala sam mu mail i zamolila ga da ubrza rušenje kuća za koje imamo privatne donatore. Tako će se sagraditi pet kuća za pet obitelji u Majskim Poljanama, a imamo i zakladu Solidarna koja čeka rješenja za 11 kuća na području Banovine. Prespori smo. Država na glinskom području nije sagradila nijednu kuću. Ne samo da nije sagradila, država nije uklonila ni ruševine ni srušila objekte za koje imamo donatore. Pa svakoj je državi u interesu da zbrine 20 obitelji za čije nove kuće postoje privatne donacije, da ubrza rušenje oštećenih objekata i uklanjanje ruševina. Državi valjda nije u interesu da ti ljudi budu u kontejnerima u kojima je neizdrživo jer ljeti u njima klima radi 24 sata, a zimi 24 sata rade grijalice. Nažalost, Elektra je pogriješila i ljudima poslala račune za nadoplatu od čak 11 tisuća kuna. Kada su dobili te račune ljudi su bili šokirani. Pazite, u Majskim Poljanama ima ljudi koji još žive u stambenim kontejnerima bez sanitarnog čvora. Znate li koliko je prošlo od potresa, a mi nismo uspjeli ljudima osigurati ni kontejnere sa sanitarnim čvorom?!

Prije pola godine, nabrajajući izgovore države za nerad na obnovi, rekli ste: “Uvijek je nešto, promjena zakona, pa nema dovoljno građevinske radne snage, pa je zima... Mislim da nema više ni volje za stvarnom obnovom”. Znači, i dalje je tako?

Da, i dalje mislim da te volje nema. Evo, reći ću vam, sad imamo slučajeve da crvene naljepnice prelaze u žute, a žute u zelene. Kada žute naljepnice prijeđu u zelene, to znači da obnove više nema. Shvaćate li što to znači?! Na svakoj je toj naljepnici pisalo “brzi pregled”, ali se treba znati da je u međuvremenu bilo više od tisuću novih potresa i da svaki novi potres znači novu pukotinu, ili ona stara pukotina postane veća, ili otpadne žbuka... Znači, trebalo bi napraviti dodatne detaljne preglede. Evo, u Glini se srušio jedan objekt u kojem nitko nije živio 30 godina i uokolo nije bilo drugih kuća. Elaborat i rušenje tog objekta stajali su pola milijuna kuna, a taj objekt nikoga nije ugrožavao. Mjesec dana rušila se i naša željezara u kojoj je bilo armature da je ne bi srušila ni atomska bomba. Istodobno imamo jako veliki problem s dvije kuće u Majskim Poljanama koje nisu srušene. Ministarstvo graditeljstva je sve odradilo što se tiče papirologije i sve je prebačeno državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Gordanu Hanžeku, no ondje to stoji već dva mjeseca. Znači, 1. ožujka potpisani su ugovori za donaciju između donatora, primatelja donacije i tvrtke koja gradi montažne kuće, no sad ide već treći mjesec i temelji su već davno trebali biti napravljeni, no temelji se ne mogu raditi kada kuće nisu srušene.

Znači, teret obnove opet će biti na donatorima i građanima, ali država i tu koči pa sve ide sporije.

Nažalost, upravo je tako. Evo, jedan se čovjek sprema sam ići u gradnju. Pismeno se odrekao obnove jer je potpisao ugovor s donatorima, ali je poslao već nekoliko zahtjeva za rušenje kuće. Znači, država mu samo treba srušiti kuću da bi počela gradnja nove kuće, ali na tome je stalo. Pa valjda je državi u interesu da ima pet, 10 ili 20 kuća manje za obnovu.

Bivši je ministrar Darko Horvat smijenjen jer ništa nije napravljeno. Rekli ste da je novi ministar bio u Glini...

Da, bio je i rekao je da će nas opet posjetiti za mjesec dana. To bi trebalo biti sad sredinom lipnja. Nadam se da će ministar ponovno doći u Glinu. Gradonačelnik i ja smo mu pokazali što je napravljeno, a što nije. Posjetio je i te obitelji kojima se trebaju srušiti kuće. Recimo, tu je samohrana majka s dvije male kćeri i svekrvom. Nažalost, otac djevojčica preminuo je od karcinoma s 30 godina. To su četiri žene koje su prepuštene same sebi. Uplaćena je donacija za njihovu kuću od 80 četvornih metara, ali naša država nije u stanju srušiti prijašnji objekt koji je stradao u potresu da bi se moglo početi s gradnjom te nove kuće.