Sine, nemoj da te novac ponese, važno je pomagati i ostati čovjek...
U TINJU, MJESTAŠCU POKRAJ ZADRA, RAZGOVARALI SMO S OCEM NAŠEG REPREZENTATIVCA MARTINA ERLIĆA
Na dvadesetak minuta vožnje od Zadra rodno je selo Martina Erlića. Na kraju Tinja, mjestašca s petstotinjak stanovnika, njegova je rodna kuća. Ispred nas je dočekala cijela obitelj, na čelu s ocem Ninom. Očara vas skromnost i gostoljubivost tih ljudi. Naravno, na stolu domaći pršut, panceta, sir... I iskren razgovor o teškom putu njihova sina Martina. Kada saberete dojmove, jasno vam je zašto je Martin uspio, iz kuće je ponio prave vrijednosti, koje su ga oblikovale...
– Najteže je prošlo, hvala Bogu. Nisam išao na utakmicu u Splitu. Gledao sam je na TV-u, kao i ovu protiv Danske. Tako mi je preglednije nego na stadionu.
Bio je živahno dijete...
Kakav je Martin bio kao dijete? – Bio je živahan. Sjećam se, dok je išao u školu u Polači, imao je pet jedinica. Svako malo me pitao: “Tata, mogu li trenirati nogomet?” A već sam imao dva starija sina koja su igrala i nisu bila baš nešto uspješna. Na kraju sam mu dopustio. Kazao mi je: “Tata, zapamti, nećeš se pokajati!”
A Martinova nogometna priča počela je oko dva i pol kilometra od rodne kuće u Tinju, u NK Raštanima...
– Tamo je napravio prve korake, nakon toga otišao je u Dinamo. Bilo mi je to teško pratiti financijski, srećom, kći se udala i preselila u Rijeku pa je bilo jednostavnije da se Martin preseli k njoj. Iz Rijeke je otišao put Italije...
Sada će vam biti lakše u financijskom smislu?
– Već smo to svi osjetili, cijela obitelj. Martin je dobar u duši i jasno je da pomaže.
Razmišljate li o tome da sada možda malo manje radite na svojem seoskom imanju?
– Martin mi svaki put kaže: “Tata, posao na našem imanju mora uvijek štimati...” Da je vrijeme malo pogodnije, pokazao bih vam zemljište na kojem je Martin posadio 180 stabala maslina. Uvijek mu kažem: “Sine, nisi ti još igrač koji zarađuje velik novac, moraš razmišljati da je zemlja kapital, to nikada neće propasti...” I poslušao je svoga ćaću...
– Ma vjerujem da će zaraditi dovoljno. Dao mi je neke savjete vezane za naše seosko imanje. Najvažnije je da bude zdrav i da ga ozljede zaobiđu. Ima novi ugovor sa Sassuolom na četiri godine. Vidjet ćemo kakve će mu pomake donijeti novi reprezentativni status. Nakon što je otišao u Dinamo, govorio sam mu: “Martine, nemoj da te novac nikada ponese, nemoj slučajno da ćaća sazna kako se nisi nekome pristojno javio u selu i pozdravio. Sa mnom ćeš imati problema...” Sretan sam kada me ljudi zaustave i kažu: “Mićo, blago tebi što si tako odgojio sina...!” Ali takva su sva moja djeca. Martinu sam kazao: “Sine, moraš biti čovjek, imati svoje ja, što će ti novac ako to ne ostvariš”. Dok je bio u Dinamu, nije imao novca, ali uvijek sam mu govorio da zadnjih deset kuna mora podijeliti sa svojim prijateljima, onda si čovjek. Jer, sjećam se da nekada nisam imao novca za benzin da ga odemo posjetiti – iskreno će Nino.
Bez glamura
Vas ne zanima taj glamur previše? – Iskreno, baš i ne. Svom Martinu išao sam dvaput mjesečno dok je bio u Italiji. Išao sam jer je bio razočaran što mu mnogobrojna rodbina ne dolazi previše u goste, a baš je zato uzeo veliki stan. Svaki put kada bih osjetio to njegovo “zatišje”, odmah bih rekao svojima: “Idemo Martinu...”
A možda ćete morati na put u Katar, na Svjetsko prvenstvo, biste li to voljeli vidjeti?
– Možda bih i išao, jedini je problem što se bojim leta. Znate što, možda je njegova afirmacija nekakvo iznenađenje, ali on je igrao sve uzraste mladih reprezentacija. Jednom sam ga pitao kako se osjeća kada igra za reprezentaciju i on mi je odgovorio: “Kada čujem hrvatsku himnu, na meni svaka dlaka pukne...”
Nino je s nama podijelio neke svoje životne filozofije...
– Imam jako dobre prijatelje. Sve si priuštimo, piće i jelo, uživamo. Ali ako čovjek nešto ne nauči od malih nogu, teško se na neke stvari priviknuti. Martin ima braću i sestre, neka oni putuju s njim, netko mora ostati kuću čuvati.
Martin voli svoj rodni kraj i taj način života...
– Hvala Bogu, već je počeo raditi kuću u Polači. On je kao dijete volio ovaj kraj. I moj ćaća je govorio: “Moramo ići u polje...” Nakon rata vratili smo se u porušeno selo. Mi smo jednostavno morali raditi na polju. I nikada mi moja djeca nisu rekla da neće ići raditi. Nakon kratkog vremena zaposlio sam se u kamenolomu, plaće su bile bolje nego danas, no nije bilo dovoljno. Nešto je država obnovila, nešto nam je pomogla rodbina, nešto mi sami, dobro je... – skromno će Nino Erlić.
Kako ljudi žive na ovim vašim prostorima?
– Ponosim se svojim selom, nema radišnijih i vrednijih ljudi u Ravnim kotarima od nas Tinjančana. Bilo da govorimo o poljoprivredi, voćarstvu, malo se stočarstvo smanjilo, nažalost. Imamo i kulturnoumjetnička društva, malonogometne klubove...
Martin je stasitost naslijedio od oca.
– Nisam nikada volio nogomet, no za selo sam se natjecao u potezanju konopa. Sjećam se olimpijade u Zemuniku na kojoj smo sve “odnijeli” osim pršuta. Bili smo pravo selo, no svaki dan sve se razvodnjava. Kada sam ja trebao trenirati, nisam imao uvjete kao moj Martin. Stric mi je rekao: “Najprije posao u polju, a nakon toga druge aktivnosti...” A iz polja bih dolazio tako umoran da bih u traktoru Erlić. zaspao – zaključio je Nino •