Orgulje koje su se čekale 90 godina
Između 1931. i 1934. godine sagrađena je impresivna crkva te je inicirana i nabava orgulja
Nižu se ovih dana, jedno za drugim, velika slavlja na zagrebačkom Svetom Duhu, u franjevačkom samostanu Svetog Duha te u crkvi i župi sv. Antuna Padovanskog. I inače je tako u lipnju, kada se u kalendaru blagdan Duhova približi Antunovu. Međutim, ove godine postoje dva važna razloga da blagdani budu proslavljeni još svečanije i radosnije. Prvi je stogodišnjica samostana, obljetnica važna ne samo za franjevce konventualce, nego i za čitav Zagreb, s obzirom na značajnu i važnu ulogu koju ovaj samostan ima ne samo u vjerskoj, nego i široj društvenoj zajednici kroz svoj karitativni rad, izdavaštvo i činjenicu da je iznjedrio niz istaknutih intelektualaca, teologa, pisaca i propovjednika čiji je glas i utjecaj dosezao i daleko izvan crkvenih zidova.
Uz stogodišnjicu samostana, obilježava se i devedeset godina od osnutka župe sv. Antuna Padovanskog, za čije je potrebe između 1931. i 1934. godine izgrađena i impresivna crkva, reprezentativan rad znamenitog arhitekta Jurja Denzlera.
Drugi povod i razlog za slavlje završetak je vrlo važnog i skupog projekta izgradnje novih, a zapravo prvih originalnih orgulja izgrađenih upravo za kor crkve sv. Antuna. O tome koliko se dugo o takvim orguljama maštalo i koliko se na njih čekalo najsažetije govori naslov lijepe knjižice tiskane uz njihov završetak i kolaudaciju: “Devedeset godina jednog sna”.
Ostvarenje sna dovršeno je činom svečane kolaudacije novih orgulja 3. lipnja ove godine. Svečanu misu tim je povodom predvodio apostolski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua.
Kredit je 1943. podignut u Štedionici NDH, a plaćene orgulje iz Njemačke nikad nisu stigle
”Evanđelje je radost, evanđelje je harmonija, evanđelje je glazba, muzika”, rekao je u svojoj propovijedi monsignor Lingua, citirajući i metafore pape Franje o “glazbenosti” evanđelja:
”Ako glazba evanđelja prestane svirati, izgubit ćemo zvukove koji vode naš život prema nebu te će nas to ostaviti ukopanima u jedno od najgorih zala našega vremena: u usamljenost i izoliranost.”
Nakon tih papinih riječi nuncij je zaključio: “Od srca želim da svi koji uđu u ovu crkvu te čuju orgulje kako sviraju, pomisle kako i njihov život treba biti glazba uhu ugodna, pripjev ljubavi koji privlači; koji nas drugima čini bližima.”
Četvero orguljaša
A nakon liturgije propovijedati su univerzalnim jezikom glazbe nastavile same orgulje pod prstima i nogama čak četvero orguljaša. Prvi je nastupio orguljaš koji se novim orguljama zasigurno najviše raduje jer će na njima najviše i svirati. To je profesor Milan Hibšer, titularni orguljaš crkve sv. Antuna Padovanskog, ujedno i profesor na Institutu za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
O tome da se kod franjevaca na Svetom Duhu uvijek držalo glazbe govori i način na koji je 2005. godine, još kao student, Hibšer angažiran za orguljaša. Baš kao i u velikim europskim katedralama, tako je i u crkvi sv. Antuna priređena audicija na kojoj su se kandidati morali podjednako iskazati u liturgijskom i klasičnom muziciranju.
Na kolaudacijskom koncertu druga je nastupila istaknuta hrvatska orguljašica Hvalimira Bledšnajder, čest gost na koru sv. Antuna. Ona je, zajedno s akademikom i našim slavnim orguljašem i skladateljem Anđelkom Klobučarom, sudjelovala u izradi dispozicije, nacrta registara i svirala za nove orgulje kada se o njima počelo ozbiljno razmišljati.
Naposljetku, slavlje su okrunili majstori orguljaši, profesori Muzičke akademije u Zagrebu Pavao Mašić i Ante Knešaurek. Potonji je dopunio nacrt novih orgulja te stručno nadzirao čitav proces izgradnje, a u tome mu je asistirao i Mašić. Njihova je radost sviranja na novom raskošnom instrumentu bila utoliko veća što su im trenutačno nedostupne “njihove” orgulje. Mašić je orguljaš crkve sv. Marka, a Knešaurek bazilike Srca Isusova, a obje su crkve do daljnjega zatvorene zbog posljedica potresa. U Zagrebu su zbog istog razloga zatvorene i druge crkve koje na svojim korovima imaju velike orgulje prikladne i za orguljaške koncerte, ponajprije katedrala, a potom i sv. Franjo na Kaptolu te sv. Katarina na Gornjem gradu. Sveti Duh je tako, uz Lisinski, trenutačno glavna destinacija u Zagrebu za orguljaše i ljubitelje glazbe za orgulje.
Nakon što je uz raskošni zvuk novih orgulja proslavljen prošle nedjelje blagdan Duhova, prošli je tjedan održan i prvi koncert, na kojem je maestro Hibšer na novom glazbalu svirao i solo, te pratio Komorni zbor Ivan Filipović, čak i u raskošnoj kombinaciji s limenim puhačima i timpanima.
S obzirom i na vlastito orguljaško iskustvo, dobro razumijem kako se ovih dana osjeća za novim orguljama Milan Hibšer. Kao da je iz nekog vrlo starog rasklimanog automobila niže klase sjeo u novi Mercedes.
– Proteklih šesnaest godina vodio sam borbu sa starim orguljama koje ni akustički ni umjetnički nisu bile prilagođene prostoru naše crkve, a nisu bile prikladne ni po svojim tehničkim karakteristikama, jer su zapravo bile spoj klasične mehanike i novije digitalne tehnike. Uskladiti i uštimati te dvije komponente bilo je osobito problematično kod svake naglije promjene temperature – ispričao mi je maestro Hibšer dodajući kako je nedostatnost zvuka starih orgulja naročito dolazila do izražaja kad bi crkva bila puna, a na Svetom Duhu tako je gotovo uvijek.
Priča o starim orguljama isprepletena je pak s burnom poviješću. Riječ je, naime, o orguljama koje je svojedobno poznata hrvatska orguljarska radionica Heferer izradila za židovsku sinagogu u Sisku. Ta je židovska općina, kao i tolike druge, izbrisana u holokaustu koji je provodila i NDH. Ta ista NDH je orgulje iz sisačke sinagoge prodala katoličkoj crkvi u Prelošćici, da bi ih nova vlast 1945. godine crkvi oduzela i vratila prvotnim vlasnicima. Međutim, židovske zajednice u Sisku više nije bilo pa je Savez jevrejskih općina FNRJ orgulje 1948. godine stavio na dražbu, na kojoj su ih, za 110.000 tadašnjih dinara kupili franjevci sa Svetog Duha za svoju crkvu.
O novim se orguljama razmišljalo i njihova se gradnja planirala već od samog osnutka župe sv. Antuna i završetka gradnje crkve. Međutim, vremena su bila teška, a ponuđeni projekti skupi. Ipak, gradnji se ozbiljno prionulo baš u najteže vrijeme Drugog svjetskog rata. I tu počinje vrlo zanimljivo miješanje legende i povijesnih činjenica.
Legenda, naime, kaže, a meni ju je nedavno ispričao i sadašnji gvardijan samostana fra Tomislav Glavnik, kako su nove orgulje bile naručene i plaćene uglednoj njemačkoj orguljarskoj tvrtki Walcker te pred sam kraj rata poslane prema Zagrebu vlakom koji su kod Zidanog mosta zaustavile bombe savezničkih bombardera. Ta se priča prepričavala i u službenoj povijesti gradnje orgulja na Svetom Duhu. Fra Tomislav se prisjetio i kako se kao sjemeništarac na Svetom Duhu, početkom devedesetih, znao uvući na tavan pomoćne samostanske zgrade na kojem se nalazilo mnoštvo drvenih orguljskih svirala i ostale građe. U skladu s pričom o bombardiranju, pretpostavljalo se da su neki vagoni preživjeli bombardiranje pa je tako dio dijelova orgulja ipak dospio do Svetog Duha te za neka bolja vremena bio pohranjen na tavanu. No kada se krenulo čistiti taj prostor za velike obnove samostana prije šesnaest godina, kaže fra Tomislav, moglo se samo ustanoviti da su crvi temeljito obavili svoje. Ostalo je tek nekoliko malih drvenih svirala za uspomenu i povijest. Tek najnovija istraživanja franjevačkih arhiva otkrila su da legenda o bombardiranju vlaka s orguljama nije povijesno utemeljena. Njezin nastanak dobra je tema za neku drugu priču, možda čak i povijesno istraživanje.
No istina ustanovljena pregledom arhivskih dokumenata nije ništa manje zanimljiva i uzbudljiva, a sve je to lijepo napisano i objavljeno u već spomenutoj knjižici tiskanoj za nedavnu kolaudaciju novih orgulja. Iz nje saznajemo kako je, nakon ostalih pristiglih ponuda za nove orgulje, koje su franjevci prikupljali od 1941. godine, svoj projekt pismom od 16. travnja 1943. ponudio i zagrebački graditelj harmonija i orgulja Franjo Blagus, kojem je bio i povjeren posao. U knjižici piše:
”Iz dokumenata proizlazi da je tražio 812.000 kuna za gradnju orgulja, koju će realizirati u suradnji s njemačkom orguljarskom tvrtkom August Laukhuff iz grada Weikersheima. Početak radova na izradi orgulja otegnuo se zbog odsluženja vojnog roka što ga je Blagus očito morao odslužiti, što naznačuje i u dopisnici koju je poslao 26. svibnja 1943. o. Ambrozu Vlahovu, provincijalu. Radovi su započeli 13. srpnja 1943. godine. Za uređenje crkve i nabavu orgulja o. Vlahov u periodu od 1942. do 1945. godine podigao je više hipotekarnih kredita pri Štedionici Nezavisne Države Hrvatske. Radilo se o višemilijunskim iznosima u tadašnjim kunama, koje je trebalo otplaćivati i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Iz pisma što ga je Franjo Blagus uputio 29. studenoga 1944. razvidno je da je ratna inflacija učinila svoje te da se trošak orgulja povećao. U konačnom računu, koji se nalazi u arhivu Samostana Svetog Duha, detaljan je ispis svih izvršenih isplata. Radovi su redovito isplaćivani u 33 rate (13. 7. 1943. – 22. XI. 1944.), a trošak je s prvotnih 812.000 kuna porastao na 1,333.761 kuna.
Dvadeset i pet tona
Nevoljama nije došao kraj. Kako se bližio kraj Drugog svjetskog rata, neizvjesnost je rasla... Dijelovi orgulja koji su plaćeni, a nalazili su se kod njemačkog graditelja orgulja Laukhuffa, nisu mogli biti dostavljeni u Zagreb zbog poteškoća u dostavi. S dolaskom nove države situacija se dodatno komplicira. Odredbom komunističke vlasti nije bio dozvoljen nikakav uvoz robe u tadašnju Jugoslaviju osim onoga što je bilo namijenjeno industriji, odnosno industrijskim poduzećima. Dvije godine (1945. – 1947.) trajala je prepiska između Provincijalata franjevaca konventualaca i Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu pri Ministarstvu financija FNRJ u Beogradu, kojom je Provincijalat zahtijevao mogućnost uvoza plaćenih orgulja. Posljednje pismo takve naravi uputio je provincijal o. Ćiril Sparožić zahtijevajući zaštitu kod nadležnih institucija FNRJ, navodeći da je vlasnik plaćene robe (orgulja) Provincijalat franjevaca konventualaca. Svi napori bili su bezuspješni. Orgulje su ostale u tvornici u Weikersheimu i imale su 40 registara. Istražujući arhiv samostana Svetog Duha u pripravi za
100. obljetnicu, došli smo do tog tužnog saznanja. Svih ovih godina među braćom kružio je glas da su orgulje nastradale u savezničkom bombardiranju, no to nije povijesna činjenica. Da smo kojim slučajem prije otvorili vlastite arhive, mogli smo u novijoj hrvatskoj državi potegnuti pitanje povrata plaćene i neisporučene imovine – naših orgulja. No tražeći recentno podatak o firmi Laukhuff, doznajemo da je ona bankrotirala 2021. godine!”
Autor teksta na kraju poučno, i s blagim žaljenjem za propuštenim, zaključuje: “Koliko je bitno poznavati povijest, koja je učiteljica života, i istraživati arhive!”
Burna povijest orgulja na Svetom Duhu sada je, hvala Bogu i poduzetnim franjevcima koji drže do glazbe i ostalih umjetnosti, završena. Ni realizacija ovog projekta, na kojem se radilo proteklih osam godina, nije prošla bez teškoća, imajući u vidu da su se u međuvremenu dogodili pandemija i potres. Gvardijan Glavnik ostavlja iza sebe veliki pothvat, ali i dug o čijem će podmirenju morati brinuti njegov nasljednik. No ovaj put fratri nisu dizali kredite u bankama, izlažući se njihovom kamatarenju, nego je priskočila njihova provincija sv. Jeronima kojoj će samostan vraćati kako bude mogao. Nove su orgulje vrijedne četiri milijuna kuna. Na međunarodni natječaj bile su se s ponudama javile ugledne orguljarske tvrtke iz Italije, Njemačke i Švicarske, a naručitelji su se na kraju odlučili za radionicu Antuna Škrabla iz Rogaške Slatine, između ostalog i zato što su svjesni da orgulje treba stalno servisirati, štimati i priskakati u slučaju kvarova, pa je bolje imati majstora u susjedstvu.
Dvadeset i pet tona novih orgulja stiglo je u Zagrebu u dva šlepera od dvadeset i pet metara. Imaju 2710 svirale, od toga 307 drvenih i 2403 metalnih. Nakon što su sklopljene na koru, čitav travanj i svibanj, radeći i do deset sati dnevno, pažljivo ih je, sviralu po sviralu, ugađao i akustici crkve prilagođavao njemački orguljar Albert Nass, traženi specijalist upravo za taj posao. Najveća svirala u orguljama duga je više od 6,73 metara, a najmanja tek 5 milimetara.
A osim što nisu dizali kredite u bankama, franjevci se, kako mi je rekao fra Tomislav, nisu izravno za pomoć obraćali ni državi, ni Gradu, a ni razvikanim hrvatskim bogatašima. Vole biti nezavisni i slobodni, a u njihovoj crkvi ni političari ni tajkuni nemaju rezervirana mjesta u prvim klupama. Draže im je da u sve što rade, pa tako i u veličanstvene orgulje, budu ugrađeni darovi brojnih običnih ljudi i vjernika. Jer, kako mi je uz smijeh i nikako ne prozivajući rekao fra Tomislav, “Crkva živi od darova siromašnih i obećanja bogatih”. I vi možete još uvijek upisati svoje ime u nove orgulje. U crkvi sv. Antuna, ili na Facebooku župe, pronaći ćete način da “otkupite” jednu ili više svirala dajući im tako svoje ime. Tako će sigurno, osim svijeća, na sutrašnji blagdan sv. Antuna Padovanskog i mnogi hodočasnici sebe i svoje molitve plemenito ugraditi u glazbu novih orgulja.