Mile Vranešić
Na Žumberku se nije provodilo prisilno pokatoličavanje, kako to nameće srpska historiografija, već obnova prvog milenijskog crkvenog zajedništva
GRKOKATOLIČKI SVEĆENIK LEGENDA JE ŽUMBERKA: GDJE GOD JE MOGAO, ZAUZIMAO SE DA SE OBNOVI TAJ KRAJ, POKRENUO JE ŽUMBERAČKI USKOČKI MUZEJ, A O POVIJESTI ŽUMBERKA ZNA GOTOVO SVE
Za njega kažu da je legenda Žumberka, planine, kako je on opisuje, “na puškomet od Jelačić-placa”. Ovaj grkokatolički svećenik desetljećima je vodio Žumberački vikarijat, no osim što ga zna doslovce svaki stanovnik toga kraja, ali i oni koji su uz njega vezani, nije mu strano bilo tijekom godina redovito komunicirati i s državnim vrhom. I to sve kako bi poboljšao život u Žumberku, u kojem se rodio. O. Mile Vranešić zauzimao se gdje god je stigao i mogao da se taj kraj obnovi, da se ljudi vrate ili prestanu iseljavati. Tijekom godina inicirao je obnove niza cesta, crkava, postavljanja spomenika, pokrenuo je Žumberački uskočki muzej u Stojdragi, a možda najbitniji angažman odradio je početkom devedesetih, kad je sa svojim Žumberčanima iz šikare iskopao ostatke uskočke kapele sv. Ilije na Svetoj Geri te je lani potaknuo i njezinu obnovu. O povijesti Žumberka zna više nego što je moguće pronaći u bilo kakvoj knjizi ili enciklopediji. Pa je stoga bilo logično da upravo on, uoči premijere dokumentarno-igranog filma “Žumberački uskoci” u produkciji Večernjeg lista, raščisti odnos uskoka i grkokatolika, polemike koje se vode oko njihova porijekla, ali i da ispriča otkad seže njegova fascinacija ovim ratnicima i habsburškim plaćenicima...
Tko su bili prvi žumberački uskoci i zašto su došli na Žumberak?
Uskoke je kao vojnu formaciju bečka carska vlast nakon cetingradskog mira i izbora Habsburgovaca za vladare Hrvatske odlučila naseliti na Žumberak jer je vidjela da je to područje opustošeno od Turaka pa je htjela napraviti obrambeni pojas prema Beču. Bilo je to stanovništvo koje se selilo dinarskim masivom iz Duklje, Zete i Huma do slobodnih kršćanskih granica. Kako su se Turci pomicali osvajajući, tako je to prastanovništvo Balkana, odnosno europskog jugoistoka, iz svojeg zavičaja, dakle, Zete, Huma i Duklje, neki bi rekli Crvene Hrvatske ili današnje Crne Gore, povlačilo na područje slobodno od turske vlasti. Carevina je uskocima dala zemlju da se mogu ovdje naseliti, ali uz određene uvjete, a ti uvjeti su bili da muškarci moraju biti u vojnoj službi od 17. do 57. godine ili dok ih ne naslijedi muški nasljednik iz obitelji. S time da su ti stanovnici, kao vojno-stočarska formacija, tražili oslobođenje od poreza, desetine feudalcu i crkvene desetine, a uvjetovali su Habsburgovcima i da sačuvaju svoje tradicionalne običaje, pa tako i vjerske i religiozne koje su donijeli sa sobom. To znači da su oni iz tadašnjih krajeva sa sobom donijeli i specifičnost vjerskog i crkvenog života koji je bio vezan uz Ohridsku mitropoliju, koja u tom trenutku nije bila u prekidu veza s Rimom. Prema tome, oni su došli kao grkokatolici na to područje i zato su dobili mogućnost naseliti se na područje carskih zemalja.
Ali u tom trenutku nisu se zvali grkokatolici...
Ne, oni su se zvali kršćani, kao što je tada bio uobičajeni naziv, ali sačuvali su svoje običaje i vezu s Rimom, što je karakteristika grkokatolika. Jednako koliko se to stanovništvo povlačilo pred Turcima, toliko se povlačilo i pred tadašnjom nemanjićkom državom, tj. proširenom kneževinom Raškom, koja se širila jednako kao i utjecaj turske vlasti, odnosno širio se utjecaj njihovih despota i Pećke patrijaršije. No stanovnici naseljeni na Žumberak nisu htjeli potpasti pod Pećku patrijaršiju, nego sačuvati crkveno zajedništvo s Rimom.
Je li to negdje zapisano?
Postoji, evo u zadnje vrijeme vode se vrlo žestoke polemike unutar današnje Crne Gore,
Da bi pravoslavci opravdali svoju povijest, nama pripisuju da smo “unijati”, odnosno da smo se ujedinili s Rimom
a najnoviji dokaz o tome je i to da je obnovljena autokefalna Ohridska mitropolija – danas Makedonska pravoslavna crkva, ali oni se vezuju upravo na tih prvih tisuću godina kršćanstva, kad je osnovana Ohridska mitropolija, koja je bila u zajedništvu s rimskim biskupom. Za to postoji dokumentacija u Rimu.
Polemizira se o vjeri uskoka, no može li se govoriti o njihovoj narodnosti?
To je bio konglomerat ljudi koji su živjeli, dakle, na jugoistoku Europe. Teško je u današnjim kategorijama o tome govoriti jer tu imamo, po žumberačkim prezimenima, i Albanaca, i starih Vlaha, i Bugara, a prati to i baština te običaji tih krajeva. To je dinarsko stanovništvo koje se sačuvalo pod brdima prije dolaska Hrvata, prije dolaska Slavena. Oni su upravo radi toga sačuvali svoj identitet jer su bili mješavina. Mi ne možemo u srednjem vijeku, pogotovo u vrijeme tih turskih migracija, govoriti o etnogenezi u današnjem smislu. Tko od nas zna točno kojeg je podrijetla... Ipak, neki Žumberčani tražili su DNK analizu kako bi ga utvrdili. Manje-više, sve se poklapa s prastanovništvom ovih prostora.
Koji je onda, po vama, značaj Grkokatoličke crkve za našu prošlost i sadašnjost?
Značaj je velik jer pokazuje pluralnost Katoličke crkve i različitosti, razbija uniformiranost, da mora sve biti po istoj šabloni. U stara vremena apostoli su u različitim kulturama drugačije pristupali širenju kršćanstva, isto kao što danas crkva pristupa afričkim kršćanima na sasvim drugi način nego Europljanima. Isto je i u Južnoj Americi ili Indiji. Na našim prostorima, pogotovo u primorskim krajevima, nekad je bila daleko veća mješavina bizantske tradicije, jer moramo znati da je Bizant držao dio Jadrana, a vjeru su širili bizantski misionari, slavenska braća sveti Ćiril i Metod. Ćirilometodsku tradiciju, onako kako su je propovijedali ti slavenski apostoli, u Grkokatoličkoj crkvi baštinimo još danas, vidi se to posebno u liturgijskim knjigama i staroslavenskoj terminologiji, koju grkokatolici upotrebljavaju. Specifičnost grkokatolika je i da smo sačuvali tradiciju prvomilenijske crkve, da biskup za svećenika može zarediti oženjenog muškarca i da nam nije nametnut celibat. Bogatstvo grkokatolika na ovim prostorima jest što smo sačuvali izvorni način križanja s tri stisnuta prsta. Crkveni oci na Nicejskom saboru odredili su dogmu da ta tri stisnuta prsta označavaju jednog Boga i tri božanske osobe, dok dva prsta koja su položena uz dlan simboliziraju da je Isus Krist bio pravi Bog i pravi čovjek. Grkokatolici se, dakle, ne križaju s tri prsta, nego sa svih pet, samo svaki ima svoj položaj i svoju simboliku. Tako su se križali i naši prvi hrvatski kraljevi. Križanje s pet otvorenih prstiju nastalo je tek u 13. stoljeću, to simbolizira muku Isusovu. Što se tiče smjera križanja, tumači se, kad se dodirne čelo i prijeđe na prsa, da se Bog spustio na zemlju, a spasenje je došlo s Istoka na Zapad. Pritom Istok označava desno rame ili Jeruzalem, a Zapad lijevo rame, odnosno Rim. Rimokatolici se pak križaju obrnutim redoslijedom, prvo lijevo pa desno rame, čime naglašavaju da je Rim važniji od Jeruzalema.
Kako je onda nastala grkokatolička vjera kod nas i koliko je nastajanje Marčanske eparhije važno za nastanak grkokatolika u Hrvatskoj?
Oni koji su nastanili Marču pored Ivanić-Grada i osnovali Marčansku eparhiju druga su grana grkokatolika koja je išla iz drugog smjera, to nije dinarsko stanovništvo, nego podunavsko-moravsko, većinom iz Semberije, regije na sjeveroistoku BiH. Oni su išli drugim putem i zadržavali se kod nas u nizinskim krajevima, po Slavoniji. Tada je već Pećka patrijaršija proširila svoju jurisdikciju uz pomoć Turaka preko Bosne i preko Slavonije do prostora Marče. Krajišnici s područja Slavonije sa svojih nekoliko monaha dobili su tamo prostor na mjestu starog razrušenog templarskog samostana. Ondje su osnovali manastir, gdje je pravoslavni svećenik, a kasnije grkokatolički biskup Simeon Vratanja sa zagrebačkim biskupom Petrom Domitrovićem dogovorio da će iz pravoslavlja prijeći u Katoličku crkvu. No to je bilo 1611. godine, znači 80 godina poslije doseljenja uskoka grkokatolika na Žumberak.
Kako onda dolazi do spajanja grkokatolika iz Marče i Žumberka?
Trebalo je rediti svećenike, a veze s Akvilejom u sjevernoj Italiji, gdje je bio grkokatolički biskup su bile prekinute. Onda ih je redio marčanski biskup, koji je bio u jedinstvu s Rimom. Što je Simeon Vratanja napravio pristupanjem Katoličkoj crkvi? Kako je obrazložio u svom dopisu, on je samo obnovio prvo milenijsko crkveno zajedništvo, onako kako su kršćani živjeli do 1054. godine, kada je svaka vjera imala svoju tradiciju, ali priznavali su vrhovništvo rimskog biskupa. On je, dakle, obnovio ono što je postojalo do raskola. To je bila njegova namjera, obnova crkvenog zajedništva.
A ne unija s Rimokatoličkom crkvom?
Unija uvijek ima pejorativni prizvuk, da se netko nekome priklonio. Ne, to je bila samo obnova onoga što je bilo do 1054. godine.
Kako je izgledao život grkokatolika na Žumberku kao vjerske zajednice prije nego što se sve formaliziralo, odnosno prije nego što je osnovana Marčanska eparhija?
Specifičnost tog načina života bila je u tome što nije bilo ustroja po župama, već su postojali “svećenici jezgraši”, tj. nekoliko svećeničkih obitelji koje su pastorizirale na tom području u međusobnom dogovoru čiji teritorij do kuda doseže. U obitelji se gledalo da uvijek postoji muški nasljednik koji će naslijediti starog svećenika. Jer u to vrijeme još nije bilo osnovano Grkokatoličko sjemenište na Gornjem gradu, koje je kasnije bilo centar našeg obrazovanja, pa su upravo “svećenici jezgraši” bili ti koji su podučavali. Na neki način tako funkcioniramo i danas. Jer i sam imam nasljednika, sina Daniela, koji nastavlja obiteljsku tradiciju. Naravno, sve uz podršku i moje supruge Đurđe.
Kako onda tumačite teorije da se na Žumberku provodilo prisilno pokatoličavanje, odnosno unijaćenje?
Srpska historiografija, koja je bila pod Pećkom patrijaršijom i koja je bila sluganska prema sultanu sa svojim despotima, tumači da je sve to bilo prisilno. Oni ne priznaju da postoji različitost i da se može obnoviti crkveno zajedništvo. Zašto se to govori? Zato što bježe od svog identiteta. Jer prvi je srpski vladar Stefan Nemanja bio rimokatolik, no pod utjecajem svoje žene Anastazije i svog najmlađeg sina Rastka prešao je na pravoslavlje. Postoji i crkva u Raškoj, svetog Petra, gdje se Stefan Nemanja odrekao rimokatoličke vjere 1201. godine. Još jedan razlog zašto je prešao na pravoslavlje bio je jer je na taj način mogao kupiti krunu za svog sina Stefana Prvovenčanog od bizantskog cara, koji je bio nakon 4. križarskog rata u progonstvu u Niceji i trebalo mu je novca da formira vojnu oblast i da se vrati na vlast. I onda je carigradski car u progonstvu u Niceji prodavao privilegije. Prodao je onda privilegij, odnosno ovlast, Stefanu Prvovenčanom, koji je isto bio rimokatolik, zato se i zove “prvovenčani”, jer mu je prva kruna došla iz Rima. A svom mlađem sinu Rastku, koji je bio monah na Svetoj gori, Stefan Nemanja kupio je od carigradskog patrijarha vladičanstvo. Rastko, kasnije sveti Sava, postao je tako prvi arhiepiskop u Peću. I to zahvaljujući svom ocu, koji se također zamonašio. Ovo temeljim na tome što je jedan od najvećih suvremenih autoriteta suvremene pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović napisao to u svojoj knjizi “Prolog”, na spomendan svetog Simeona Mirotočivog, 12. veljače. Pravoslavci od takve prošlosti bježe. Kako bi pravoslavci opravdali svoju povijest, a oni tumače da su oduvijek bili pravoslavci, nama pripisuju da smo mi “unijati”, da smo se ujedinili s Rimom, a nismo, mi smo samo obnovili crkveno zajedništvo. Kad govorim “mi”, ne govorim o žumberačkim grkokatolicima, jer smo mi jedinstvo već imali, već govorim o grkokatolicima iz Marče.
Kad ste zaređeni za svećenika, odnosno kako ste odlučili postati svećenik?
Čudnovati su putevi Gospodnji. Zahvaljujući tradiciji moje obitelji i bolesti moje bake, koja je bila 12 godina nepokretna i za to vrijeme molila, a posebno je pomogla i molitva moje majke, Bog je odabrao mene. Otišao sam u sjemenište u Rijeku, pa u Križevce, pa u Rim, pa u Zagreb. Zaređen sam 1977., kad se slavilo 200 godina Križevačke biskupije, a prošli sam tjedan proslavio 45 godina svećeništva. Službe su bile različite, od Karlovca, Jaske, Pribića, Pećnog, Mrzlog Polja, Kalja, Metlike, Drage, Kašta, Stojdrage, Grabra, Samobora... Kad sam shvatio da želim poći putem svećenstva? Ni sam ne znam.
U jednom trenutku presiječeš i kažeš – idemo. Možda su presudni bili trenuci svjedočenja naših starih svećenika koji su u nemogućim uvjetima nosili tegobu dana. Bogu hvala na takvim svećenicima, jednom Ivanu Pavkoviću, rektoru našeg Grkokatoličkog sjemeništa, Živku Kustiću, pa profesoru Josipu Turčinoviću... Neki su kao svećenici odrobijali 15 godina u komunističkim zatvorima i kad su oni svjedočili što su doživjeli, a čuješ i da je netko odrobijao toliki niz godina samo zato što je bio nadbiskupov tajnik, to te motivira.
Kako je izgledao vaš život kao svećenika u Žumberku i vaših vjernika?
Svake godine imao sam dva-tri otvorena gradilišta jer je trebalo dosta toga popravljati, ali najveći je problem bio taj što smo kao svećenici živjeli u vrijeme komunizma. Ipak, naučili smo kako se postaviti u očuvanju i naviještanju evanđelja. To su bila zahtjevna, bremenita vremena, ali istovremeno i vrlo zahvalna jer se trebalo dobrano potruditi u vjerodostojnosti svjedočenja, s jasnim stavovima, s odlučnošću. Volim reći da smo bili kao dobri gerilci i diverzanti...
Kao i uskoci...
To je, izgleda, genetski kodirano... Problem je bio probuditi vjerski mentalitet kroz vjeronauk, obiteljska druženja, hodočašća, morao se tražiti novi izričaj navještaja. Zašto? Jer je to bilo vrijeme odlaska jedne generacije klera koja je vrlo požrtvovno, junački i herojski iznijela vrijeme iza ‘45., tamo negdje sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. To su bili stvarno junaci, ali već su bili umorni od života i od svog svjedočenja. U međuvremenu se sazvao II. Vatikanski koncil 1962. godine pa je trebalo izričaj vjere reinterpretirati na jedan novi način. U to je vrijeme postojala i divna simbioza iskustva i požrtvovnosti, na čemu su nas podigli naši odgojitelji, da se pripremimo da nikakva žrtva nije teška i da smo kao mladunci junački uletjeli u nove izazove, tražeći nove putove koji su tražili nove odgovore na razna pitanja, između ostalog, radilo se i o pitanju obnova kapela i crkava. Dalo se, unatoč, kako ga ljudi zovu, borbenom ateizmu, dosta toga i napraviti. Zašto? Jer su ljudi imali povjerenja u svoje svećenike i darovali su od plaća, od penzija za svoje svetinje. Bilo je to naporno vrijeme, izazovno, ali vrlo zahvalno.
Kako je izgledalo vaše odrastanje?
Odrastao sam djelomično u Metliki, djelomično u Zagrebu. Nakon četvrtog razreda otišao sam iz roditeljske škole zahvaljujući Bogu i providnosti mog brata, koji me povukao u Zagreb. U Zagrebu sam još kao dečkić bio “student” jer sam kao učenik petog razreda redovno bio u studentskog menzi. Tako sam upoznao Zagreb šezdesetih godina, koji je nosio pravi zagrebački, agramerski štih, što je u meni ostalo zapečaćeno.
Koja je onda razlika između Žumberka vašeg djetinjstva i današnjeg Žumberka?
Bitno se promijenio. Kraj čine ljudi. Nažalost, Žumberak je u tih nekoliko desetljeća doživio demografski i gospodarski slom. S tadašnjih osam tisuća ljudi spao je na tisuću, od punih škola ostale su ruševine, a od bogatih bukovih šuma goleti. Ljudi su otišli tamo gdje im je bilo lakše organizirati život, u veće gradove, ali drago mi je da su sa sobom ponijeli zavičajnost koju njeguju u novoj sredini. Najvažnije od svega je da su i mentalno promijenili svoj pogled, a u ono vrijeme i mentalni sklop tadašnjih vlasti bio je “bježi što dalje od Žumberka”. Doista nije bilo nikakve infrastrukture ni uvjeta da bi se mogao uhvatiti korak sa suvremenim životom. Onaj tradicionalni polako je izumirao kako su godine prolazile. Ljudi su starjeli, onemoćali, a mladi nisu vidjeli perspektivu. Ali sad, u zadnjih dvadeset godina, nova generacija ovih koji su odselili, a žive u gradovima, shvaća vrijednost očuvane prirode, ispituju gdje je njihova djedovina, pa makar bila razrušena i zarasla jer očito dolaze do novih spoznaja. Žele se vratiti. Povrh toga, ljudi osjećaju, pogotovo nakon sadašnjih i najavljenih loših gospodarskih trenutaka, da dolazi glad i da je zemlja ta koja nas hrani. Shvaćaju da dolazi energetska kriza u kojoj je pitanje kako će se grijati. A kad si na selu i kad imaš zemlju i ogrjev, ti imaš kakvu-takvu sigurnost. No takav tip života zahtijeva rad. Osim toga, došlo je vrijeme informatičke pismenosti, u kojem će mladi moći živjeti u zavičaju svojih djedova i raditi svoj posao preko kompjutora. Ja to sigurno neću doživjeti, ali hoće budući naraštaji. Žumberak se u svojoj povijesti četiri puta raselio i tri puta naselio, naselit će se i četvrti put.
Kakvu onda vidite budućnost Žumberka?
Žumberak će od velikog gubitnika postati veliki dobitnik. Kako bi rekao papa Ivan Pavao II., 21. stoljeće bit će stoljeće vjere i ekologije. Ili ga neće biti. A hvala Bogu, Žumberak ima još vjere, a ima i očuvanu prirodu. No da bi se to dogodilo, mora se dogoditi i promjena razmišljanja koje forsira politička elita. Treba napustiti mentalitet u kojem, ako nisi u Zagrebu, makar bio u zadnjoj šupi, ti nisi ništa... Moramo se ugledati na Slovence, na Austrijance, koji su napravili policentrični razvoj države. I kad se taj mentalitet iskorijeni, a za to se trebaju izmijeniti još dvije generacije naših političara, oni će znati cijeniti područja kao što su Žumberak, Lika, Slavonija itd. Tri Božje zapovijedi su, pored zadanih 10, ne petljaj se u spoznaju dobra i zla, druga je plodite se i množite se, a treća – obrađujte zemlju u znoju lica svoga. To je biblijska poruka, a ja ne mogu drugačije tumačiti svijet nego na temelju Biblije.
Ali mogu li se ljudi vratiti i živjeti na Žumberku već sad?
Stara je poslovica da što jedna budala pokvari, sto pametnih ne popravi. Ona se može primijeniti i na trenutačno stanje Žumberka. Trebat će vremena da se (ne)učinjeno popravi, ali ispravit će se.
Može li u tome pomoći činjenica da ste susjedi sa Slovencima, pogotovo sad kad se priprema ukidanje Schengena?
Uvijek smo sa Slovencima imali dobrosusjedske odnose koji su sačuvani do danas. Naši su Žumberčani imali vinograde na slovenskoj strani, Slovenci su znali da Žumberčani imaju dobru stoku pa su uvijek dolazili gore, na sajmove koji su nekad bili vrlo jaki. Danas vole doći na naša proštenja. Mjesta na zapadnom dijelu Žumberka i danas gravitiraju prema Metliki, sve se nabavlja u Sloveniji. Suživot je dobar, ali bio bi još bolji kad bi netko od odgovornih u ovoj državi shvatio da ga je moguće poboljšati tako da se obnove stari žumberački putovi, što se može učiniti i novcem iz EU fondova. Od toga ne bi profitirali samo Žumberčani već i ostali stanovnici Hrvatske, pa i Europe, koji bi koristili našu planinu za prelazak u Sloveniju. Stari putevi, mi smo ih zvali “preko gore”, povezivali su Žumberak i njegovo podnožje sa slovenskim gradovima, preko Pogane jame s Kostanjevicom, preko Rajskih vrata i Blaževa brda sa Šentjernejem, time bi se rasteretile i prometnice Metlika – Novo Mesto i donje, od Bregane. Pokušavao sam angažirati neke političare, međutim nije bilo previše sluha da se ti putovi obnove. Naravno, bilo bi poželjno da se nađe proračunskih sredstava za asfaltiranje ceste do Svete Gere. Novac je već bio osiguran, ali preusmjeren. Kad bi se ta cesta asfaltirala, gore bi se mogao napraviti vrhunski turistički centar koji bi mogao zaposliti dvadesetak obitelji i to bi bio početak revitalizacije.
Vaša poruka svim kršćanima na temelju vaših spoznaja glede vremena pred nama...
Kao svećenik mogu reći samo da trebamo ostati vjerni Bogu živome koji usprkos svim poteškoćama iz panja podiže nove mladice jer oni koji ustraju s Gospodinom ostaju pobjednici. Kad si pobjednik s Bogom, onda raste i gospodarstvo jer se usklađuje život s Božjim zapovijedima. Jer ono što s Božjim zapovijedima nije usklađeno prije ili kasnije otpada kao jesensko lišće.
Očekujete li i da će se poboljšati odnos između grkokatolika i pravoslavaca?
Puno toga počet će se mijenjati u glavama ljudi, a pogotovo u srcima. Mora zavladati ona Kristova riječ – da svi budemo jedno u različitosti, a treba obratiti pozornost i na još ove Isusove riječi: ako se glođete među sobom, pazite da se ne požderete. Za mene kao svećenika moraju biti dominantne prve navedene Isusove riječi – da svi budemo jedno. To ne znači da budemo jednoobrazni, nego da se ne mrzimo, da se volimo i da se međusobno obogaćujemo. Kad to shvatimo, onda ćemo se međusobno razumjeti i obogaćivati. Nitko nikome nije konkurencija. Ako se želimo obogaćivati, onda se oplemenjujemo i postajemo sretni.
Specifičnost grkokatolika je i to da biskup može zarediti oženjenog muškarca, nije nam nametnut celibat