Marija Vučković, žena koja je znala izabrati između ljudi s motikom i ubojica pčela

Rođena je 3. srpnja 1974. u Mostaru. U ona osmoškolska vremena loša sreća, jer bi bile ferije i nije joj se dolazilo na rođendan. U školu je išla u Pločama, ekonomiju je studirala u Zagrebu, a zatim je i magistrirala ekonomske znanosti. Svojedobno se, u nekoj zavičajnoj polemici s Vlahom Orepićem, pohvalila da je “jedna od nekoliko ljudi u Dalmaciji koji su položili ispit za ovlaštenog investicijskog savjetnika” i da “tu činjenicu koristi isključivo za javno dobro, ne zarađujući od toga”. Ovo mi je ušlo u pamet pa više nije htjelo ishlapiti nakon što sam jednom davno, onako od dosade i od duga vremena, po internetu istraživao tko je Marija Vučković, hrvatska ministrica poljoprivrede. Idealistica među investicijskim savjetnicima, koja se grozi od zarade na investicijskom savjetovanju, e to je bilo nešto sasvim novo. Pogotovu ako na čas smetnemo s uma da je idealizam svake vrste ipak ono na čemu se u Hrvatskoj najbolje zarađuje. Bolje nego na investicijskom savjetovanju. Ni nastavak tog obračuna s Orepićem iz ljeta 2014., koji je za pozadinu imao vrlo ozbiljnu i vrlo hrvatsku temu, izmjene i dopune Prostornog plana u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje je tada Marija Vučković bila vlast, dok je Vlaho Orepić bio oporba, nije ništa manje zanimljiv i poučan: “Znam se ‘oseknuti’, ne nosim markiranu robu, privatno vozim Clija starog 12 godina, a službeno pasata iz 2007. koji je prešao četiri stotine tisuća kilometara. Ali, kao što ste sami napisali, Vi se borite svim sredstvima. Puni ste predrasuda i ne ustručavate se vrijeđati ljude na različitim osnovama.

Ljudi s predrasudama nikad ne znaju i ne govore potpunu istinu.” Ubrzo nakon ovog odavno već zaboravljenog slučaja Vlaho Orepić vinut će se u ministra unutarnjih poslova, a uskoro će za njim u Zagreb stići i Marija Vučković, kao pomoćnica ministra u Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova. Kratko će se zateći u istoj vlasti, a onda će Vlaha Orepića nestati u bespućima zavičajnih i pograničnih zbiljnosti. On, koji u toj staroj polemici nije bio idealist, nije se uspio otrgnuti od zavičaja i vinuti u one hrvatske visine gdje mjeru čine najviši ideali. Tri godine zatim, nakon što je bila i državna tajnica u Ministarstvu poljoprivrede, Marija Vučković postala je ministrica istog ministarstva. Ispunjavajući imovinski karton navela je onaj clio, koji za razliku od staroga i već zaboravljenog službenog passata iz nekog razloga piše velikim početnim slovom, i 4000 kuna uštede. S onim svojim certificiranim idealizmom investicijske savjetnice, lišena svih predrasuda, te s tih 4000 tisuća kuna uštede, Marija Vučković se manirom kakvoga indijskog isposnika, ili same Majke Tereze, preporučila kao spasiteljica jednoga važnog javnog sektora, u onoj tradicionalnoj, radićevskoj Hrvatskoj, možda i najvažnijeg. U čemu su se, međutim, sastojale njezine kompetencije da bude državna tajnica i ministrica baš u Ministarstvu poljoprivrede? Zašto nije postala ministrica gospodarstva ili potpredsjednica Vlade i ministrica financija? Od mog nekadašnjeg sugrađanina Davora Filipovića i od Zdravka Marića nema ona ništa slabije kvalifikacije. Ili je, možda, u projekcijama aktualnog premijera uz poslovični Marijin investicijski idealizam u hrvatskoj poljoprivredi jedino i važno upravo to da joj na čelu ministarstva bude netko tko zna žicati novac iz Bruxellesa?

Godinama vrlo je tiho ministrovala. Toliko tiho da čovjek ne povjeruje da je onako mogla otpisivati Vlahu Orepiću, da se onako na njega mogla “oseknuti”, to jest istresti. Inače, taj lijepi regionalizam, većini naših govornika slabije poznat od raširenije riječi “useknuti”, ima upravo ono značenje koje vam je, vjerujem, upravo palo na um. Kada vidite nogometaša koji u stanci nadljudskih napora kojima je u odsudnoj utakmici izložen pred kamerama istresa slinu iz nosa, znajte da se upravo – oseknuo.

A onda se ovoga proljeća i ljeta iznenada svršila sezona tihog ministrovanja Marije Vučković. Dvije su skupine razloga za to: društvenopolitički i poljoprivredni. Prvi me, začudo, u ovom slučaju manje zanimaju. Uopće me, recimo, nije briga za skandale u ministarstvu, prekid sastanka kolegija, pomalo paranoične optužbe na račun bliskih suradnica i suradnika, jer sve to tiče se pitanja idealizma i predrasuda. Tiče se vladanja i vlasti. A za takvo što ima puno zanimljivijih primjera od ministrice Marije Vučković. Poljoprivredni razlozi su, međutim, zanimljivi, jer liku ove žene pridaju na ekspresivnosti. Krenimo od manjeg prema većem: grad je početkom lipnja udario po sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske, uništio godišnju proizvodnju cvijeća i ojadio nesretne poljoprivrednike po Hrvatskom zagorju. O nailasku katastrofe meteorolozi nisu izvijestili – a koji će nam, da oprostite, glogov kolac meteorolozi i meteorološki zavodi, ako šute ko mutavi pred dolazak katastrofe? – a Hrvatska je odustala od protugradne obrane, jer, kako kaže Marija Vučković, “ne postoji dokaz da je sustav protugradne obrane učinkovit”. Pa što onda ljudi da rade, kako da se od grada brane? “Zaštita su mreže, zaštita su osiguranje”, ledena poput Majke Tereze nakon upokojenja, govori Marija Vučković poljoprivrednicima.

Uzavičajima Marije Vučković, tamo oko Opuzena, te južnije do Konavala, ali i sjevernije, uzduž dinarskog masiva, živo je još uvijek vrlo snažno vjerovanje da crkvena zvona razbijaju gradonosne oblake. Godinama bi, kada se nad sirotinjom naših doca i gromača pojavi onaj karakteristični usamljeni crni oblak, započinjala ista strka: crkvenjaci bi do iznemoglosti potezali konope na zvonima, nejakim, gluhim i šupljim, u svih desetak crkvica između obzora i obzora, a oni bi drugi, u kojih je dugo bila vlast i koji u Boga nisu vjerovali, ispaljivali rakete u taj crni oblak. Na kraju, ostala je tajna što je pomoglo: zvona ili protugradna obrana? S investicijskim idealizmom stigla je, međutim, vjera u osiguravajuće kuće. Slijedi tragičnija i zlokobnija priča. U resoru Marije Vučković je i pčelarstvo. Godinama već pčele po Hrvatskoj stradavaju, ali u zadnje je vrijeme došlo do pravog apicida. Najprije su postradale sve pčele u Međimurju, da bi se zatim pomor proširio po ostatku takozvane gornje Hrvatske (Hrvatsku je, recimo to nadležnima, najpametnije, s obzirom na zemljopisni oblik, dijeliti na gornju i donju). Pčelari očajavaju, ali pomoći nema, niti je, zapravo, može biti od ovakvog Ministarstva poljoprivrede i od ovakve ministrice, a bogme ni od ovakve Vlade. Naime, ako ćemo slijediti kataklizmičnu logiku Marije Vučković, onda će i pčelari najbolje učiniti ako se obrate osiguravajućim kućama. Istina, malo je vjerojatno da su pčelari osigurali košnice od moguće ekološke katastrofe, ali čak i ako su to i učinili, njihov gubitak ne može se izraziti u novcu niti ga je uopće moguće nadomjestiti.

Naime, dok zagorski poljoprivrednici, cvjećari, zemljoradnici, vjerojatno nisu emocionalno vezani za svoje pobijene i uništene rajčice, krastavce i jabučnjake, jer znaju da će njihov biljni svijet biti obnovljen, pčelari su vezani za svoje pčele. Gubitak pčela je gubitak bližnjih. To je nešto što se nadoknađuje samo ozbiljnom policijskom istragom. To je nešto što vapi za sudom i za pravdom. Čak je i s društvenog stanovišta tako: ne možemo živjeti u zemlji bez pčela! Zemlja bez pčela već sutra će biti zemlja bez ljudi. Ljudi su podstanari u pčelinjem svijetu, i ako njih više ne bude, ni mi nećemo imati gdje stanovati. Dajte da netko o tome izvijesti Mariju Vučković.

A što se istrage tiče, mogao bi se na tu temu napisati dobar policijski roman. Samo bi trebalo naći nešto čime bi bila iznevjerena pretjerana predvidljivost radnje. Naime, jasno je da bismo u slučaju temeljite istrage došli do toga da su pčele postradale od pesticida. Da postoji ozbiljna policija, već bismo znali i kojih pesticida. To bismo već znali i da nam novinarstvo nije temeljito uništeno. Naš narod je, naime, slijepo zaljubljen u pesticide i kojekakve otrove. U zavičaju Marije Vučković, pa južnije i sjevernije, dokle god je običaja da se gradonosni oblaci razbijaju crkvenim zvonima, još uvijek je, recimo, živa strast za cidokorom. To je nekakav otrov, odnedavna zabranjen, ali još uvijek u švercu dostupan, koji uništava korov, izaziva rak, pustoši svijet. I suštinski zamjenjuje srp, kosu i motiku.

E, kad smo kod motike, Marija Vučković usred je afere Motika! Urnebesne, apsurdno komične društvene igre potekle nakon što je Ministarstvo izvijestilo da neće biti europskog novca za one koji se služe – motikom. U pokušaju da nešto objasne rekli su da se ište mehanizacija. Zanimljivo bi bilo vidjeti mehanizaciju na onim divnim i strmim vinogradima s južnih strana Hvara. Općenito, dinarski je kraj, taj sveti predio stoljetnih dolaca i suhozida, unutar kojih su generacije skupljale zemlju kao najveće svoje blago, kraj motike. Opozit motiki, draga gospođo Vučković, nisu traktor, motokultivator ni strojčeki za malčiranje zemlje, opozit motiki je cidokor. Ili neko drugo kemijsko sredstvo. Između ljudi s motikom i ubojica pčela jedna je veoma važna razlika. Ubojice pčela su preko Ministarstva poljoprivrede, za razliku od ljudi s motikom, i dosad bili priključeni na europske fondove.

Opozit motiki, draga gospođo Vučković, nisu traktor, motokultivator ni strojčeki za malčiranje zemlje, opozit motiki je cidokor. Između ljudi s motikom i ubojica pčela jedna je veoma važna razlika. Ubojice pčela su preko Ministarstva poljoprivrede, za razliku od ljudi s motikom, i dosad bili priključeni na europske fondove