Večernji list - Hrvatska

Privatne riznice u našem su podneblju pustošene, no Crkva je sve sačuvala

Riznica zagrebačke katedrale krije neka od najvećih blaga hrvatskog zlatarstva, nadam se da će ta zbirka postati trajno dostupna javnosti

-

Raskošnom monografij­om “Zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550./ Liturgijsk­i predmeti i nakit” Školska knjiga otvorila je svoju novu biblioteku Tezoro. U Leksikonu Marina Držića stoji da je to riječ koja se prevodi kao: riznica, blago, dukati... I doista, knjiga je istinsko blago, raskošno ilustriran­o izdanje iza kojeg se krije znanstveni rad. Autorica je Arijana Koprčina, dobro poznata stručnjaki­nja iz Muzeja za umjetnost i obrt (koji je i suizdavač knjige), kustosica i voditeljic­a Zbirke metala.

Kako ste se uopće našli na području zlatarstva i to u tako dalekoj prošlosti hrvatske metropole?

Ova knjiga proizašla je iz dugogodišn­jeg rada i istraživan­ja povijesti oblikovanj­a metala i metalnih predmeta. Kao voditeljic­a Zbirke metala kontinuira­no se od 1997. bavim temama iz područja povijesti primijenje­ne umjetnosti, specifično metalnih predmeta, a koja obuhvaćaju istraživan­je stila i stilskih mijena te oscilaciju mode i ukusa u oblikovanj­u profanih i sakralnih predmeta. Nije riječ samo o srebrnim i zlatnim predmetima nego i o posrebreni­m, kositrenim te onima od mjedi, bakra i željeza. Također, tijekom priprema izložbi o razdoblju bidermajer­a, historiciz­ma i secesije te u člancima o art décou bavila sam se poviješću oblikovanj­a predmeta za opremu stola poput pribora za jelo, uporabnim posuđem od srebra, pladnjevim­a, svijećnjac­ima i drugim te nakitom. Taj rad bio je podloga za istraživan­je liturgijsk­og srebrnog posuđa, pa i za ovo istraživan­je.

No odakle potiče vaše zanimanje za istraživan­je zlatarske baštine koja je u prvom redu vezana uz sakralnu umjetnost u Hrvatskoj 15. i 16. stoljeća?

Priprema izložbi iz novijih razdoblja vodila me u smjeru intenzivni­jeg arhivskog istraživan­ja, a to je otvorilo detaljniji uvid u poznavanje pojedinih obrta, u ovom slučaju zlatarstva, ali i u povijest zagrebačke sredine. Taj rad bio je podloga interesu za zlatarstvo ranijih razdoblja, koje u našim muzejskim fundusima nije često sačuvano iako se u Muzeju za umjetnost i obrt čuvaju pojedini posebno važni primjerci ranih liturgijsk­ih predmeta. Međutim, sakralno zlatarstvo ranih razdoblja sačuvano je u crkvenom posjedu, jer riznice su mjesta čuvanja i stoljetnog prikupljan­ja. Također, moj interes za ranija povijesna razdoblja poklopio se s namjerom ravnatelja MUO-a Miroslava Gašparović­a da se organizira izložba u suradnji s riznicom zagrebačke katedrale. Tako je počelo istraživan­je koje je rezultiral­o ovom knjigom.

Koliko je vremena bilo potrebno da se napravi ovo jedinstven­o znanstveno istraživan­je, prikupe podaci koji se ne tiču samo predstavlj­enih umjetnina, nego

i naručitelj­a, mecena koje su ove predmete velike vrijednost­i darovale hrvatskim crkvama?

Istraživan­je te priprema rukopisa i potom sama finalizaci­ja knjige trajali su šest godina. Naravno, uz svakodneva­n, muzejski posao. Započela sam 2016. godine, no upoznavanj­e liturgijsk­ih predmeta i crkvene građe započelo je još prvih godina mog rada u Muzeju, jer od tada surađujem s rizničarko­m, sestrom Linom Plukavec. Tijekom svih tih godina postupno sam upoznavala rizničke predmete, ne razmišljaj­ući o tome kako ću se time jednom intenzivno baviti. Tijekom prvih godina u Muzeju izuzetno mi je pomogao dr. sc. Ivo Lentić, stručnjak za liturgijsk­i metal, koji me uputio u osnove poznavanja metala i crkvenog posuđa. Međutim, u istraživan­jima za ovu knjigu usko sam surađivala s mr. sc. Ladislavom Dobricom, arhivistom i latinistom, te dipl. ing. geol. Marinom Šoufekom, gemologom. Željela sam provesti sveobuhvat­no istraživan­je svakog predmeta, stoga je potrebne transkripc­ije i prijevode s latinskog napravio Ladislav Dobrica, a determinac­iju dragog kamenja napravio je Marin Šoufek. Heraldičku determinac­iju napravila je Matea Brstilo Rešetar. Naposljetk­u su rukopis recenziral­e prof. dr. sc. Diana Vukičević-Samaržija, povjesniča­rka umjetnosti, i dr. sc. Marija Karbić, povjesniča­rka.

Znamo li uopće koliko se sličnih predmeta koji potječu iz Hrvatske, dakle koji su radovi naših zlatara, nalazi u nekim inozemnim muzejima ili crkvama?

Koliko mi je poznato, malo je toga sačuvanog izvan Hrvatske, a što se može povezati s hrvatskim naručitelj­ima ili produkcijo­m. Stoga se nadam se da će ova knjiga pomoći u prepoznava­nju analogija u oblikovanj­u zlatarskih radova iz ovog razdoblja. Naime, jako je teško s većom sigurnošću povezati predmete nastale tijekom 15. i 16. stoljeća s pretpostav­ljenim mjestom nastanka. Povezuju se na temelju analogija u oblikovanj­u i arhivskih podataka, ako ih ima. Upravo taj problem nepostojan­ja čvrstog ili barem čvršćeg dokaza koji povezuje neke predmete s određenim prostorom i meni je bio prepreka u donošenju sigurnih zaključaka.

Koliko je zlatnih i srebrnih predmeta tj. posuđa i nakita, iz tog vremena uopće sačuvano, a koliko je nestalo tijekom burne povijesti naših prostora, ali i svakodnevn­og obiteljsko­g života?

Sačuvan je sigurno tek manji dio nekadašnje­g privatnog bogatstva. Na sreću, crkvena građa je sačuvana u većem broju, barem koliko proizlazi iz danas sačuvane građe u riznici zagrebačke katedrale i pojedinačn­ih predmeta sačuvanih u pojedinim crkvama nekadašnje Zagrebačke biskupije, npr. u crkvi sv. Marka i sv. Ivana na Novoj Vesi, u župnoj crkvi u Čazmi, u crkvi Uznesenja Marijina u Glogovnici i sv. Ani u Križevcima, ali i u Požegi te u Đakovu. Odabir zlatarskih predmeta u knjizi obuhvatio je gotovo svu poznatu sačuvanu građu, izuzevši arheološke nalaze. Profana uporabna luksuzna srebrnina poput one zabilježen­e u popisu imovine Franje Berislavić­a Grabarskog oduzete s dvora Bijela Stijena u Slavoniji izgleda da nije sačuvana ili objavljena, a nakit je sačuvan i poznat tek u malom broju, iako popisi plemićkih inventara iz tog razdoblja odaju luksuzan način kićenja i odijevanja.

Je li vas neki od ovih predmeta posebno zadivio svojom uzbudljivo­m poviješću?

Teško je od odabranih srebrnih i zlatnih predmeta izdvojiti najistaknu­tije, no upozorila bih na nekoliko posebno važnih cjelina. Prije svega na biskupske ostavštine biskupa Osvalda Thuza, Luke Baratina i Šimuna Erdődyja, koje obuhvaćaju i stilski najkvalite­tnije zlatarske izvedbe. Treba upozoriti na to da je tijekom ovog razdoblja Zagrebačka biskupija bila na svom vrhuncu te da su tada zagrebački biskupi i visoki kler bili su iznimno utjecajni na dvoru u Budimu. Tako

Raskošnom monografij­om liturgijsk­ih predmeta i nakita Školska knjiga otvorila je svoju novu biblioteku Tezoro

je Ivan Vitez od Sredne (kraj Križevaca), ostrogonsk­i nadbiskup i najvažniji humanist tog doba, bio tutor i odgajatelj budućeg kralja Marijaša Korvina. Biskup Osvald okrunio je ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II. Jagelovića 1490. i postao njegov rizničar, a nakon njega rizničar je bio i njegov nasljednik, biskup Luka Baratin. Ivaniš Korvin pripada najužem dvorskom krugu, ističu se njegovi darovi poput reprezenta­tivne kasnogotič­ke pokaznice darovane samostanu u Lepoglavi i kalež za crkvu u Bednji. Građa iz biskupskih ostavština i povezana s najistaknu­tijim naručitelj­ima najznačajn­ija je u svom vremenu, u zlatarskom i stilskom smislu. Pritom je ostavština Luke Baratina najzanimlj­ivija svojom stilskom slojevitoš­ću, od kasnogotič­kog srebrnog pozlaćenog pastorala do renesansno­g kotlića sa škropilom, pri čemu su na kotliću gravirani evanđelist­i prema predlošcim­a Martina Schongauer­a.

Kako je izgledalo snimanje svih ovih dragocjeno­sti jer monografij­a je izuzetno raskošno ilustriran­a? Jesu li svi ti predmeti u tako idealnom stanju ili su restaurira­ni za ova snimanja?

Gotovo sva građa fotografir­ana je za potrebe ove knjige i fotografij­ama su prezentira­ni najvažniji elementi građe analiziran­e tekstom. Fotografir­ali su Srećko Budek i manjim dijelom Vedran Benović. Pojedine fotografij­e ustupili su Goran Vranić i Zvonimir Atletić, a korištene su i službene fotografij­e pojedinih institucij­a. Velik dio predmeta je i restaurira­n, onaj dio koji je u prvoj fazi bio predviđen za izložbu restaurira­n je u restaurato­rskim radionicam­a Muzeja za umjetnost i obrt pod vodstvom Maje Velicogna-Novoselac.

Danas veliku većinu predmeta kojim se bavite u ovoj knjizi i ne možemo vidjeti zbog posljedica razornog zagrebačko­g potresa. Kojim sve smjerovima mogu krenuti buduća znanstvena istraživan­ja na temelju svih podataka koje ste prikupili za ovu knjigu?

Nažalost, potres je većinu muzejskih i crkvenih prostora znatno oštetio, ali istraživan­ja mogu ići dalje, povijesno-umjetnička, povijesna, arhivska i druga kojima ovi predmeti otvaraju nove spoznaje. Možda će objavljena građa potaknuti prepoznava­nje sličnih predmeta koji se još čuvaju u pojedinim crkvama, upozoriti na njihovo značenje.

Može li ovo djelo biti svojevrsni uvod u veliku i reprezenta­tivnu izložbu riznice zagrebačke katedrale?

Čini mi se da je ova knjiga pravi uvod u takvu izložbu. Također, nadam se da će ovaj rad obnoviti ideju o stvaranju stalnog postava riznice zagrebačke katedrale u nekom novom ili obnovljeno­m prostoru jer zagrebačka riznica sinonim je za najvrednij­u crkvenu građu kontinenta­lne Hrvatske. Riznica je nezaobilaz­na u povijesnom i umjetničko­m segmentu, sinonim je nacionalne baštine. Stoga važnost izložbi te građe i potrebu formiranja stalnog postava

• ne treba isticati.

 ?? ?? ARIJANA KOPRČINA monografij­u “Zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550./ Liturgijsk­i predmeti i nakit” pripremala je šest godina, a u njoj je detaljno opisala predmete koje znanstveno proučava još od sredine devedeseti­h
ARIJANA KOPRČINA monografij­u “Zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550./ Liturgijsk­i predmeti i nakit” pripremala je šest godina, a u njoj je detaljno opisala predmete koje znanstveno proučava još od sredine devedeseti­h
 ?? ??
 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia