Hoćemo li sudbinu svijeta i vlastitu budućnost prepustiti u ruke fah-idiota?
Mudrost starih je u svijesti o vlastitom neznanju i granicama; glupost modernih nema tih granica, gordo je samouvjerena u vlastito znanje. Odsustvo tih granica put je u sigurnu propast
Suočeni smo s pravom poplavom pametnih glupana u javnom životu, koji pod zaštitom stručnjaka iznose nevjerojatno pogrešne prognoze i nude katastrofalno loša rješenja. Čini se da je za titulu stručnjaka danas potrebno imati dugu listu akademskih zvanja i još dulju listu promašenih procjena i analiza
Naše doba sebe naziva prosvijećenim, a društvo u kome živimo smatra da je znanje njegova najveća vrijednost. Nije više, kaže se, rad taj koji “stvara čovjeka” i gura čovječanstvo naprijed, već je to znanje. Sociolozi su za taj fenomen čak smislili i naziv, pa kažu kako je moderno društvo – društvo znanja. Zbog toga se, valjda, toliko i govori o “intelektualnom kapitalu” i znanju kao “strateškom resursu”. Nekom tko nije sklon akademskom fraziranju to bi moglo djelovati malo čudno, čak pretenciozno. Naročito ako se osvrne oko sebe i promotri svijet u kojem živimo. Taj svijet ni malo ne sliči na svijet koji nastavaju promućurna bića. Svijet koji gotovo aklamacijski prihvaća odluku da je najbolji život u kućnom pritvoru, koji pleše na rubu nuklearnog rata i globalne gladi teško bi se mogao nazvati pametnim. A onda, opet, kad vidimo kako u javnom prostoru defilira toliko ljudi s titulama doktora i magistra znanosti, koji daju savjete i kreiraju strategije koje su nas i dovele tu gdje jesmo, čovjek pomisli kako bi bilo dobro propitati što stoji iza svih tih titula. To su nesumnjivo pametni ljudi. Nisu svi baš doktori fizike, premda ima i takvih, ali sumnju budi kako svijet koji je iznjedrio svu tu pamet može biti tako glupo vođen?
Veliki je primjer pandemija korone, kada se sva svjetska pamet ujedinila oko mjera koje su se pokazale nevjerojatno glupima, gurnuvši nas sve skupa preko ruba zdravstvenog, sigurnosnog i ekonomskog kolapsa. Da ne spominjemo stručnjake koji nas uvjeravaju da je u Ukrajini posrijedi vječni sukob demokracije i diktature ili one koji nas uvjeravaju kako nastupajući ekonomski kolaps neće biti ništa strašno. Suočeni smo s pravom poplavom pametnih glupana u javnom životu, koji pod zaštitom stručnjaka iznose nevjerojatno pogrešne prognoze i nude katastrofalno loša rješenja. Čini se da je za titulu stručnjaka danas potrebno imati dugu listu akademskih zvanja i još dužu listu promašenih procjena i analiza, dok je glavna prepreka da postanete stručnjak za nešto, izgleda, ako nemate previše pogrešaka u svom skoru. Moguće je da se radi samo o lošem sustavu visokog obrazovanja, koji na vrh izbacuje inteligentne fah-idiote, koji se razumiju samo u jednu stvar, dok im društvo iz vlastitog narcizma poklanja povjerenje da odlučuju o stvarima koje ste tiču realnosti, koja je uvijek kompleksna. Kako god bilo, ljudi koji bi trebali pomoći društvu u suočavanju s problemima, ispadaju glupi za tu ulogu i vode nas iz pogreške u pogrešku.
Mudar čovjek najčešće nije onaj tko mudro govori, već onaj tko ne govori previše gluposti. Svakom od nas svakakve gluposti padaju na pamet, a poneka nam i izleti iz usta. Nekima češće, drugima ne toliko često. Prve smatramo pametnim ljudima, dok druge smatramo glupanima. Otuda mudrost nije toliko u posjedovanju nekog genijalnog uvida ili u tucetu spremnih pametnih odgovora, već u manjku gluposti.
Svi znamo za Sokrata, za koga je sam bog rekao kako je najmudriji među ljudima, iako on ništa nije znao, niti bio stručan u ičemu. Mudar je samo bog, dok ljudi mogu biti mudri samo ako poznaju granice svoga znanja. Sokrat je obilazio onovremene stručnjake i postavljao im nezgodna pitanja, kako bi ispitao granice njihova znanja. Antički farmaceuti su mu zbog toga spremili kukutu. Danas bi vjerojatno dobio booster dozu.
Ljudi imaju prirodnu potrebu za autoritetima koji bi im pomogli da razumiju svijet u kojem živimo. Povijest nas uči da ne postoji ljudsko društvo u kojem ne bi postojali autoriteti od kojih se očekivalo da nude rješenja za probleme u kojem se to društvo nalazi. Čak i primitivna društva imala su svoje šamane i iscjelitelje koji su znali kako udovoljiti bogovima bolje od drugih. Ako ništa, bar su manje od drugih griješili. Međutim, u modernom društvu se autoritet ne stječe na prirodan način, kroz talente i povjerenje okoline. Danas je za “pamet” dovoljna titula akademske zajednice, pa stručnjak može postati svaka budala, samo ako je diplomirana. Ti pametni glupani imaju licencu za prodavanje pameti okolo, a u uži izbor, izgleda, ulaze oni koji su više pogrešnih prognoza dali i katastrofalnih rješenja predložili.
Sokrat i ostali mudri ljudi za savjet su se obraćali bogu onoga svijeta, dok naši moderni šamani gledaju samo kako zadovoljiti bogove ovoga svijeta. Mudrost starih je u svijesti o vlastitom neznanju i granicama; glupost modernih je bez tih granica, u gordoj samouvjerenosti u vlastito znanje. Odsustvo tih granica put je u sigurnu propast. Samo u društvu glupih se klanja pametnim budalama i njihovom fah-idiotizmu; u društvu mudrih se znanje fah idiota podvrgava skepsi i stalno propituje. Jer, bez tog propitivanja, u opasnosti smo da sudbinu svijeta i vlastitu budućnost prepustimo u ruke fah-idiota.