Ne znam je li itko ikada pomislio, analizirao i objavio da je za veliki gubitak stanovnika u Hrvatskoj kriv isključivo kapitalizam

Nove tehnologije iznimno su mi važne. Bile bi mi još važnije da mi se na bilo koji način da držati korak s njima. Neka, njihovo postojanje pokazuje ono najbolje i najgore od nas; mogućnost koja se koristi na najbanalnije načine. Ponekad i zle. Što nije čudo jer “banalnost zla” otkrije svoje skrušeno činovničko lice tek u terminalnoj, egzekucijskoj fazi pa se onda čudimo ispraznosti koja nije mogla doći niotkuda, nego jedino iz nas. Ispraznost suvremenog čovjeka kakvu otkriva prije svega upotreba tehnologije koja ipak nije lišena svake ideje korisnosti za čovjeka, depersonalizirala je individualnost i sam je čovjek postao apstrakcija. Po ulicama vidite zatupljujuće prizore prikaza koje ispred usta vodoravno drže telefone i mahnitim izrazima lica više nego glasno tumače nešto nekome na drugoj strani upitnog komunikacijskog kanala. Ne postoje više mjesta imuna od tih scena, uključujući sprovode, u kojima se toliko glasno i toliko obilno prepričavaju apsolutne trivije ne bi li se potrošilo vrijeme i priskrbila iluzija korisnosti. Intenzitet urlanja u napravu je toliki da se ponekad pitam zašto ljudi uopće troše impulse, bilo bi dovoljno samo da se izderu kroz otvorene prozore. Ne zanimaju me nimalo tuđi razgovori niti te plitke preokupacije kojima troše sekunde i nekome zarađuju impulse, kao što ni njima nije bitno sačuvati intimu komunikacije, nego svima što javnije obznaniti da s nekim razgovaraju, samo apstraktni čovjek svijet više ne promatra vlastitim očima nego ga gleda kroz ekran. U suženoj perspektivi zadanog okvira svijet nudi kratkotrajna zadovoljstva, ali oduzima pravo na ideal, ako hoćete i na utopiju. A čovjek bez utopije, već ovoliko apstraktan, jest čovjek bez volje i najmanje želje za borbom za promjenom. U svim epohama, pokazuje to i površno poznavanje povijesti, promjene su se događale samo onda kada se određen broj ljudi nije bojao utopistički postaviti ciljeve svijeta i kada je intelektualni rizik bio normalan način za preskakanje konformizma. Tada se utopija imala kome i obratiti, ali danas nije moguće komunicirati s apstrakcijama čiji je kapacitet ekvivalentan trajanju baterija na njihovim spravama. Vibratori su također uključeni. Iskreno, zazirem od ljudi koji tipkaju, koji urlaju u “daske” ispred njuški, kojima slušalice vire iz lubanja, koji eshatološki rasklapaju laptope u birtijama ili parkovima, koji sate unikatnosti života arče na poražavajuće nedostatke vrijednosti te statiste samozadovoljnosti i korisnike ovovremenog fašizma. Njihovi tehnološki tretmani cement su sustava koji na proizvodnji straha i fingiranju slobode i izbora udara ritam nama galijotima bez pjesme, što tako zdušno, ne pitajući, veslamo sretni prema rubu kraja. Tehnologija neće upropastiti čovjeka, ali čovjek će upotrebom tehnologije upropastiti ljude. “Onoga trena kad se odbijemo pomiriti s razmetljivom strukturom ideje počinje teći krv.” Razmetljivost ideje da će tehnologija nadomjestiti svaki drugi oblik sadržaja potkopala je znanje kao temelj polaska u avanturu napretka i inaugurirala svijet bez prava na snove o boljem. U taj prazan prostor uskočile su iz fanatično lukrativnih pobuda velika religijska praznovjerja koja utopiju boljeg svijeta obećavaju tek na – drugom svijetu. I što ostaje apstraktnom čovjeku? S jedne strane telefon koji će mu uskoro izlaziti iz dupeta i ništa što bi mu moglo ulaziti u glavu, a s druge strane religijski koncept što zagovara pokornost čekanja smrti kao izlaza za probleme.

Ada ne govorimo o tome da svi proroci judeokršćanskih religija konsenzualno proriču katastrofalan kraj Svijetu, gajeći time kulturu straha i opće pokornosti u njemu kao i uzaludnosti bilo kakvog pokušavanja mijenjanja unaprijed zacrtane sudbine. Imate li broj u memoriji da nazovete nekoga tko će vas osloboditi od pet tisuća godina stalnog “prelaska od logike do epilepsije”? Da mu urlate u slušalicu poziv na pobunu, umjesto da se tiho molite svevišnjoj neodređenosti da vam bude bolje. Apstraktnom čovjeku nudi se apstraktna zagrobnost i apstraktno olakšanje nakon što izmoli iskaz svoje pokornosti, a utopistički pokušaj naznake mogućnosti postojanja boljeg svijeta, ovisnog o našoj volji, proglašava se komunističkim zlom, bezbožničkom dezintegracijom tradicionalnog u kojem jedino može postojati moral kao posljedica vjerovanja u postojanje vrhovnog gospodara nad nama. Ne znam koji je pozivni za Nebo, ali znam da tamo ionako nema nikoga na vezi (ili je zauzeto ili je, bez našeg znanja, promijenjen broj) i znam da je oko mene sve manje ljudi, da se matematika naroda kojem pripadam neporecivo smanjuje i to baš onda kada smo samostalni, suvereni, kada slobodno vjerujemo u boga, kada slobodno telefoniramo i surfamo, kada pišemo po društvenim mrežama, praveći se da nam uvreda nije glavni cilj, kada su samozvani influenceri postali lažni popovi, kao što su odavno lažni popovi bivali samozvani influenceri. Osim kad viče na telefonima, čovjek danas mahom šuti. U mojoj domovini sve je više ljudi u crkvama, a sve ih je manje u domovini. Kako je to moguće sada kada smo slobodni u slobodi vlastite apstraktnosti? Je li se netko samo jednom, na maleni trenutak zapitao nije li za toliki nestanak građana ovog društva kriv možda kapitalizam? Jede li on i tjera svakoga tko na najkraći tren pokaže sumnju u prihvaćanje apstraktnosti na webu i na nebu? Kada je John Toland prvi upotrijebio naziv “slobodni mislilac” imao je, vjerujem, poštene namjere u oslobađanju i misli i mislilaca.

Misao je na kraju i uzletjela slobodno zahvaljujući papiru i mogućnosti dolaska ideja do konkretnog čovjeka, da bi se izlizala, mislim na misao, i dostigla točku inverzije od činjenice ka stavu u internetskoj egzaltiranosti. Hropac interneta kojem svjedočimo, gdje je brzo, bizarno i besramno skliznulo u neminovnost nemilosrdne pornografije, prestaje zabavljati relevantnošću čuda ili šoka, a počinje pljuvati krv malignog opskurantizma. Umjesto prostora slobode postao je okupirani teritorij, nekropola naivnih snova da ćemo kroz ekran postati građani svijeta. Nema više građana, kao što nema ni Svijeta. Samo virtualna iluzija kojom harače oni koji u stvarnom svijetu zbog beznačajnosti ne bi imali ništa ponuditi, ne bi mogli postati slavni jer prostituiranje vlastite djece, praćenje trudnoće, stjecanje imena, ne zato što nešto znače, imaju reći ili vrijede, već samo zato što se nema skrupula bilo bi nemoguće bez ideje “neka milost bude zamka”. U svijetu bez utopije i bez potrebe za njom, u svijetu apstraktnih ljudi kojima se nije moguće obratiti, u svijetu čijim ulicama prolaze dobrovoljni davaoci svijesti pametnim telefonima, u svijetu u kojima nacije nestaju tek kad ostvare tisućgodišnji san o suverenoj državi, u svijetu u kojem nikad nije bilo više novca i nikad više sirotinje, u svijetu u kojem mir izbije nakon svakog rata... u takvom svijetu nije najstrašnija stvar stisnuti gumb OFF.

JEDE LI ON I TJERA SVAKOGA TKO NA TREN POKAŽE SUMNJU U PRIHVAĆANJE APSTRAKTNOSTI NA WEBU I NA NEBU?