Predziđe slobode
no nisu dobili ni tisuću glasova. Ovih četrdesetak posto s pravom glasa očito su nečim nezadovoljni, ali se boje to artikulirati i javno zastupati. Reklo bi se da im nedostaje šest godina mlađi Plenković da stane na pozornicu i upozori ovog starijeg da je zabludio, no u stvari im fali podrška HDZ-ovih teškaša iz sjene koji su svojedobno podržali Plenkovića, a danas, ako ga već otvoreno ne podupiru, nisu još spremni stati iza nekoga drugog. Dok se to ne promijeni, stotine nezadovoljnih delegata i tisuće razočaranih članova gutat će Plenkovićeve bezlične kadrove i njegove osobne vrijednosti. Ili potpuni izostanak vrijednosti, ovisi kako se gleda.
Progutali su tako i novi stranački program u kojemu stoji da HDZ “poštuje sve zajednice obiteljskog života koje se temelje na međusobnoj ljubavi i brizi te načelima solidarnosti i društvene odgovornosti”. Neposredno ispred i iza te rečenice ne stoji ništa što bi tradicionalnu obitelj – majku, oca i djecu – izdvojilo kao posebnu ili poželjnu zajednicu iz perspektive stranke koja sebe, među ostalim, naziva i demokršćanskom. Da je ova definicija za našu najveću stranku ponešto problematična, govori i činjenica da usvojeni program HDZ-a nije javno objavljen ni nekoliko dana nakon stranačkog sabora. Javnost je stoga osuđena na medijske nastupe pravovjernih slugu koji šire objavu svog vrhovnog autoriteta dobivenu na jednom zagrebačkom brdu dok su kamene ploče još uvijek na klesanju. Doduše, od političke strukture koja nam je svojedobno objašnjavala da se ne znamo potpisati, a nedavno i da ne razumijemo što potpisujemo, ne treba čuditi da nam prvo žele objasniti ono što bismo naknadno mogli pročitati. A pročitat ćemo da su svi oblici obiteljskih zajednica u očima Plenkovićeve stranke i Vlade vrijednosno izjednačeni. Stvar je vrlo jednostavna i ne može ju se zakomplicirati i učiniti nejasnom nikakvim verbalnim ili misaonim ekshibicijama. U programu HDZ-a nema ni jedne riječi distinkcije između tradicionalne obitelji i ostalih zajednica. Stranački tumači inzistiraju na riječi “poštovanje” u kojoj doista nema ništa loše jer treba poštovati sve ljude, pa i političke suparnike i njihove birače. No u usvojenom dokumentu očekivano nema ništa o poštovanju prema SDP-ovcima, zelenoj ljevici, nacionalističkoj desnici, zagovornicima raskidanja Vatikanskih ugovora, simpatizerima Vladimira Putina ili prosvjednicima protiv COVID-mjera, već se to posebno poštovanje daje samo alternativnim obiteljskim zajednicama. Razlog je jasan – HDZ mijenja svoju obiteljsku politiku slično kao što ju je sad već davne 2007. promijenio i njemački CDU, njegova sestrinska stranka.
U Plenkovićevu timu vjerojatno smatraju da je to za stranku dobro i otvara joj novu perspektivu, no štošta se promijenilo u ovih petnaest godina, što se najbolje vidi iz primjera CDU-a koji je nakon odlaska Angele Merkel stranka bez boje, okusa i mirisa. Skrenemo li pažnju na ostalu Europu, vidjet ćemo da su pučke stranke redom izgubile značaj u većini utjecajnih članica Europske unije. Dijelom zato što su se oslanjale na tradicionalne gospodarske sektore koji su u međuvremenu zamijenjeni novim tehnologijama i industrijama, a dijelom zato što su se odrekle tradicionalnih društvenih vrijednosti. Iz europskih primjera moglo bi se zaključiti da HDZ s transformacijom. U vremenu kad kulturni rat bjesni Zapadom, europski pučani u toj raspravi nemaju što ponuditi osim tehnologije vladanja koja je sve manje na cijeni u trenutku krize političkog vodstva i najezde protestnih opcija. A jedna se od takvih opcija u našoj zemlji ovih dana diferencira u punokrvnu konzervativnu stranku. Most izlazi sa svojom programskom deklaracijom koja, za razliku od HDZ-ove, tradicionalne vrijednosti ističe u prvi plan. Ono što će Mostu biti puno teže od artikuliranja konzervativnih stajališta jest istinsko konzervativno ponašanje. Prosvjed je u genetskom kodu te nekadašnje labave platforme, a danas konsolidirane parlamentarne stranke, i njima će najteža stvar biti prijeći s bukačenja i kritizerstva na strpljivu konstruktivnu izgradnju. U svome je dosadašnjem djelovanju Most češće bio revolucionarna nego konzervativna opcija, što će možda začuditi mnoge koji miješaju tradicionalizam s konzervativizmom. No namjere su mostovaca kristalno jasne – stranka čiji su istaknuti pojedinci nekad možda težili popravljanju HDZ-a, danas ga želi potpuno istisnuti s desnog spektra. Da to neće ići tako lako dao je navijestiti sam Plenković kad se na stranačkom saboru obrušio na one koji, kako kaže, HDZ nazivaju izdajnicima, ciljajući pritom na veći dio desnog spektra. Legitimno je, naravno, da se naša najveća stranka repozicionira prema željama svog vodstva i članstva, ali to ne znači da joj treba biti dopušteno da vara birače i da će njezina konkurencija to mirno promatrati. HDZ želi igrati dvojaku igru – svojim novim centrizmom ući na velika vrata u liberalnije urbane sredine sjeverozapadne i središnje Hrvatske, a hinjenim tradicionalizmom zadržati veliki utjecaj na jugu i istoku Hrvatske. Oni bi rado za jedne bili Hrvatska dugina zajednica, a za druge Hrvatska državotvorna zajednica, jer riječ “demokratska” u nazivu stranke, prema takvom tumačenju, može obuhvatiti sve osim onih koji žele višu razinu demokracije u stranci i cijelom društvu.
Takvi su demagozi i populisti protiv kojih se valja boriti. No, na dva stolca moguće je sjediti samo ako imate jako široku stražnjicu, pogotovo kad su ti stolci poprilično razmaknuti. Svejedno, nije isključeno da će HDZ takvom taktikom barem neko vrijeme uspjeti održavati visoku razinu podrške, pogotovo uzmemo li u obzir da mu je dio birača lojalan isključivo iz vlastitih materijalnih interesa i spreman je progutati baš sve kako bi zadržao stečene pozicije i beneficije. Dodatno centriranje HDZ-a svakako jača njegov trenutačno slabašni koalicijski potencijal i dovodi ga u poziciju da može otvoreno koalirati s ljevicom. Nije teško zamisliti da bi se u takvom scenariju Možemo! moglo naći pred zanimljivim izborom između dvojice udvarača – Plenkovića koji s jednog brda nudi vreću novca za posrnuli Zagreb i vrijednosno neutralnu platformu za “stabilizaciju” Hrvatske te Milanovića koji ih s drugog brda mami u antikorupcijsku koaliciju u kojoj bi bio i vrijednosno neprihvatljivi Most. Iz današnje perspektive možda izgleda da bi Možemo! bez puno razmišljanja izabralo Milanovića, ali dvije su godine u politici jako dugo
• razdoblje.