Piše Dražen Brajdić

Za slučaj da taj klub velikog imena i financijski tragične sadašnjosti završi u ropotarnici povijesti, a za takvo što veliki su izgledi, kako čitateljima tako i odgovornima u Gradu koji nemaju ideja ni mogućnosti za izvlačenje iz živog blata, pišemo podsjetnik što je bila Cibona u životima domaćeg puka.

Bila jednom jedna Cibona, pričat će djedovi unucima jednog dana kad Zagreb bude periferija europskog ekipnog sporta. Zapravo, on je to već danas ako ne podlegnemo samozavaravanju o Dinamu kao klubu iz europskog nogometnog vrha. Jer i vaterpolisti Mladosti i rukometaši PPD Zagreba vidljivo gube korak s europskim vrhom. Klub koji je osnovan kao Sloboda i koji je igrao svoje utakmice u Tuškancu, 25 je godina nosio ime Lokomotiva i pod tim je imenom 1969. i osvojio prvi trofej u tadašnjoj SFRJ. A osvojio ga je u finalu Kupa Jugoslavije koji se igrao u tada tek otvorenoj “Kutiji

šibica”, gdje su lokosi predvođeni Plećašem, Kavedžijom i Omašićem pobijedili ljubljansku Olimpiju 78:77. Prvi europski trofej osvojen je tri godine poslije (1972.), kada je Lokomotiva u jugoslavenskom finalu nadjačala OKK Beograd, pri čemu je u uzvratnoj utakmici Nikola Plećaš zabio 40 koševa. A “Sveti Nikola” bio je prva velika zagrebačka košarkaška zvijezda, silno popularan igrač zbog kojeg se dolazilo na utakmice.

Na žalost Zagrepčana koji su ga obožavali, Plećaš je 1976. napustio Lokomotivu, a klub je pak napustio to ime jer mu je “ponestalo pare”. Zapravo, klupska su tijela odlučila da se klub više ne može “voziti na ugljen” i da je tu kompoziciju potrebno “elektrificirati”.

U to ime iz Beograda je, s mjesta izbornika tada trofejne reprezentacije SFRJ, u Zagreb vraćen Mirko Novosel, a klub je preimenovan u Cibonu. Tadašnji partijski moćnik Slavko Šajber zauzeo se za klub pa je isposlovao da mu glavni sponzori budu četiri domaća prehrambena giganta – Kraš, Franck, Voće i Badel – u to vrijeme državne firme. A u zahvalu njima klub je dobio ime Cibona, od latinskog izraza “cibus bonus”.

Cibona je doista i postala ukusna “hrana” za navijačke duše zagrebačkih poklonika sporta pa i šire, jer je, počevši s osvojenim Kupom u Borovu (1980.), započela zlatna era tog kluba. Naime, između 1980. i 1988. cibosi su osvojili 14 trofeja – dva naslova prvaka Europe, dva pehara za pobjednika Kupa kupova, tri naslova prvaka SFRJ i sedam pehara za pobjednika državnog kupa.

Među niz vrsnih košarkaša kao što su bili Knego, Nakić, Pavličević, Ušić, Čutura i Cvjetičanin najvišom svjetskom klasom isticali su se ponajprije Krešo Ćosić (1980. – 1983.), a potom Dražen Petrović (1984. –1988.), obojica počasnici (nažalost posmrtni) Košarkaške kuće slavnih.

A bilo je to vrijeme kada je Cibona postala pokret te je s lakoćom punila Dom sportova, kada su navijači “visjeli sa stropa”, kada su se pisale himne vukovima u čast (Heja, heja, cibosi...) i kada se pokoravala Europa. Ono što je Ćosić, potkraj svoje karijere, započeo kao vođa koji je odveo Cibonu i do prvog europskog trofeja, Dražen je nastavio u svojim ranim 20-ima, odvevši vukove do dva uzastopna naslova prvaka Starog kontinenta.

Draženovim odlaskom iz kluba (1988.) Cibona je krenula silaznom putanjom, no 1990-ih još je bila dovoljno dobra da dominira domaćim prvenstvom i da dvaput igra četvrtfinale Eurolige. Štoviše, sve do 2011. Cibona je bila jedini europski klub koji je igrao Euroligu 20 godina u nizu. A to nije uspjelo ni europskim gigantima poput Reala, Barcelone, CSKA, Panathinaikosa, Olympiakosa, Efesa...

Današnje Cibone, koja već neko vrijeme živi na aparatima, već godinama nema u Europi, a i bolje da je tako jer bi se samo ponižavala, kao u one dvije sezone (2011./2012. te 2012./2013.) kada u Eurokupu nije uspijevala izboriti ni jednu pobjedu.

A sve je, u rezultatskom smislu, nizbrdo krenulo ljeta gospodnjeg 2011. kada je Cibona, kao jedini klub koji je do tada igrao Euroligu u svim sezonama, ostala bez licencije za najprestižnije natjecanje. Kada se pak izborila za povratak u elitno natjecanje, i to senzacionalnim osvajanjem ABA lige usred Beograda, njezino tadašnje vodstvo (predsjednik Ivica Lovrić i direktor Zdenko Antunović) nije bilo u stanju omogućiti proračun za momčad vrijednu euroligaškog natjecanja. Unatoč velikim obećanjima tadašnjeg gradonačelnika Bandića, izrečenim na proslavi tog uspjeha na Jelačićevu trgu, Cibona je pustila Darija Šarića da ode u Efes i odustala od Eurolige, što je odjeknulo kao jedan od najvećih poraza tog kluba.

Posljednji Cibonin europski trzaj dogodio se u sezoni 2015./2016., kada je momčad koju je trenerski predvodio današnji izbornik Damir Mulaomerović zamalo izborila završni turnir Fibine Lige prvaka. Nažalost, to se nije dogodilo, ali dogodila se predstečajna nagodba. Te 2016. utvrđen je dug kluba od 40 milijuna kuna (toliko iznosi i danas), pri čemu je klub igračima bio dužan 16 milijuna kuna, dobavljačima 18 te bankama i Gradu Zagrebu oko 6,5 milijuna kuna. Manevrom zvanim predstečajna nagodba Cibona je vjerovnicima trebala platiti samo 17 milijuna