Piše dr. sc. Vladimir P. Goss

Umoru beznađa i pesimizma generiranog u dijelu medija i na društvenim mrežama, pa čak i kad je riječ o kulturnim temama, kao ptica feniks zasjala je vijest da je hrvatsko Ministarstvo kulture i medija iz Fonda solidarnosti EU odobrilo Gradskom muzeju u Čazmi iznos od 2,6 milijuna kuna za zaštitu kulturne baštine oštećene u nizu potresa, a projektu Grada Čazme iz sredstava Programa ruralnog razvoja odobreno je 5,8 milijuna kuna za rekonstrukciju i dogradnju Kulturnog centra. Među rijetkima koji su upoznati s potencijalima ovog grada i njegovim bogatim povijesnim nasljeđem, to izaziva ushit. No krenimo “od početka”, od vrućeg ljetnog popodneva 1966. Skakućući po kvrgavoj i do zla boga prašnjavoj cesti, moj bijeli fićo preskočio je niski prijevoj i pred nama (sa mnom je bio nešto stariji kolega Josip Stošić) ukazao se čudesan prizor. U ljetnom suncu titrao je plitki tanjur moslavačkog krajolika, a u pozadini je sjao Grad! Blistave palače, dva vitka tornja ponosne katedrale, moćni korpus silne utvrde. Zar se Île-de-France spustio u srce Moslavine?! Ta je vizija potamnila kad smo, popevši se na gradski brežuljak, izašli iz vozila. Prašina i žar ljetnog poslijepodneva. Nigdje ni žive duše. Ni daška vjetra. Palače su se preobrazile u suburbane kuće s popucalom žbukom, silna utvrda postala je vodotoranj. Crkva je, doduše, imala dva tornja i tragove fantastične rozete, no ofucana, derutnih zidova, raspadala se pred našim očima. Nigdje bunara, nigdje vrela; jedina krčma čvrsto zakračunata. Zapadno od crkve bijelio se župni dvor. Župnik je bio postariji, ugodan gospodin koji je napojio žedne; i zatim nas je, kad je shvatio razlog našeg posjeta, odveo u crkvu. Pepi i ja smo zinuli. Nevjerojatno! Malo se tada marilo za umjetnost panonske Hrvatske. Uvažena povjesničarka umjetnosti i zaštitarka Anđela Horvat dopustila mi je da je pratim na nekim od njenih potucanja hrvatskim kontinentom. Ona mi je i sugerirala da posjetim Čazmu. I upozorila me: “Začudit ćeš se!”.

Idoista sam se iznenadio. Barokno obojena i opremljena unutrašnjost posjedovala je suzdržano slaganje masa i prostora po navadi srednjeg vijeka, romanike. I na fasadi s dva tornja prepoznavao se srednji vijek! Isto su nam govorili i šturi ostaci prozora i okvira koji su virili iz trošnih ploha zida. No odakle srednji vijek u hrvatskoj unutrašnjosti? Nije se gotovo ništa gradilo, a i ono što jest, porušili su Turci. Načeli smo to pitanje s velečasnim.

Bez oklijevanja nam je rekao: “Dr. Horvat je rekla da je to romanika. Da je malo čudna, ali ipak... Velika rijetkost”. Itekako! O tome smo razglabali tijekom povratka u Zagreb, onih pedesetak minuta prašnjavom cestom, a zatim raspucalim autoputom. Romanika, i to ne baš sitna, četrdesetak kilometara od Zagreba! Vizija onih dvaju tornjeva u ljetnoj sumaglici nije me napuštala tijekom desetljeća mojeg boravka na druga dva kontinenta. Prilikom rijetkih posjeta Zagrebu navraćao sam i u Čazmu. Ništa se nije mijenjalo. Prašina, popucani zidovi, kokoši i korov. Nije mi dao mira ni herceg Koloman, koji je, kako sam naučio, s biskupom zagrebačkim Stjepanom II. utemeljio Čazmu kao središte nove, jake državne tvorevine koja se sastojala od Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Bila je to jedna od najboljih takvih tvorevina s hrvatskim imenom u povijesti. Na čelu joj je bio herceg Koloman, sin Andrije II., mlađi brat kralja Bele IV. (1235. – 1270.). Koloman se rodio 1208. Umro je 1241. u Čazmi od rana zadobivenih u bitki s Tatarima na Šaju. U svom ne predugom životu bio je naslovni kralj Galicije (Haliča), okrunjen 1217., a ostavio je trag i u istočnoslovačkom Spišu (Zips). Koloman 1226. nasljeđuje starijeg brata Belu kao herceg Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, kad Bela postaje suvladar, te na tom položaju ostaje do svoje smrti. U pokušaju da se stvori jaka državna tvorevina Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Bosne, “moja kraljevina” kako ponosno izjavljuje herceg, Koloman je imao dostojnog partnera – zagrebačkog biskupa Stjepana II. (1225. – 1247.), koji je do imenovanja na biskupsku stolicu bio kancelar kod Kolomanova oca, Andrije II. Projekt stvaranja nove, jake države pratio je istodobno i pokušaj prenošenja nadbiskupije iz Splita u Zagreb, što se zbog prerane Kolomanove smrti nije ostvarilo. U petnaestak je godina herceg Koloman pretvorio “svoju kraljevinu” u politički, društveno i gospodarski