Roman u kojem padaju iluzije o ‘obećanoj zemlji’ Njemačkoj

Četvrti roman Roberta Međurečana ima efektan naziv “Domovina To Go”. Objavio ga je Sandorf, a uredio Kruno Lokotar, hrvatski urednički golgeter koji izdavače mijenja kao poslovni čovjek košulje. Ispeglane, naravno. U sva tri do sada objavljena romana Međurečan se na osebujan, ali uvijek kontrolirano duhovit način bavio devijantnom svakidašnjicom hrvatske samostalne i međunarodno priznate države. Pri tome nije pretjerivao jer je ta svakidašnjica brutalna, amoralna i u kontradikciji sa svim idealima na kojima je, barem službeno, sazdana. I u četvrtom romanu Međurečan vrlo tvrdo, ubojito kratkim rečenicama secira Hrvatsku, ali i druge slične istočnoeuropske i nerazvijene zemlje koje masovno napuštaju i mladi i stariji, i obrazovani i neobrazovani, i idealisti i pesimisti, kako bi na imaginarnom Zapadu zaradili novac koji im treba za financiranje osvete, za otkupljivanje dugova svojih nestašnih propalih roditelja, za bijeg od ratnih rana koje nikada neće zacijeljeti...

Doduše, neki bježe i od vlastite povijesti, primjerice one mafijaške od koje se nikamo ne može efikasno pobjeći, pa čak ni na mitski Zapad. Glavni junak Međurečanova romana koji izravno, ali ipak iz treće ruke koketira s krimićem nezaposleni je profesor hrvatskog jezika Šimun Nikolić. Šimun je razočaran u hrvatsko pravosuđe jer nije osudilo vozača kamiona kojega profesor optužuje da je neopreznom vožnjom ubio njegovu suprugu i kćer. U automobilu je bio i Šimun, i to prilično pijan jer su išli s nekog druženja, pa se volana prihvatila supruga. I odvela obitelj u propast, u nesreću. Uvjeren da je kamiondžija potplatio policiju i suce kako bi se oslobodio krivnje, Šimun odlazi u bavarsku prijestolnicu zaraditi novac da uzme najskuplje odvjetnike kako bi osvetio obitelj koja je stradala na pravdi Boga. Šimun vjeruje u svoju istinu i zbog te istine spreman je raditi na baušteli najteže građevinske poslove. U Münchenu se smješta u zgradu koja podsjeća na Kulu babilonsku, a u kojoj žive imigranti i gastarbajteri svih boja, nacija i vjera. U njoj se ekspresno sprijateljuje s kućepaziteljem koji ima metaforički (a možda i metafizički) nadimak Kafka, ali i s brojnim drugim supatnicima, od kojih ih velik broj dolazi iz bivše Jugoslavije. Posao dobiva bez puno problema, a iako kolege misle da neće izdržati fizičke pečalbarske torture na münchenskim gradilištima, Šimun ih demantira. Njegov osvetnički poriv jači je i od sporadične nostalgije i od napornih dnevnih obaveza, ali i od psihičkih prepreka koje mu kao na pladnju nudi reprezentativna i propulzivna njemačka prijestolnica koja u svojim naoko otmjenim njedrima krije bezbrojne tužne sudbine nesretnih stranaca. No ubojstva mlade Njemice i Nijemca koji su se bavili naizgled nevinim “otmicama” dorađenih vrtnih patuljaka u rašomonsku stvarnost gastarbajterskog kvazihotela unose dodatni nemir, dovodeći ljude koji su uglavnom miroljubivo trpjeli nekakvu formu kapitalističkog bratstva i jedinstva do međusobnih sukoba i sumnjičenja. Inspektor hrvatskog porijekla, čiji stari i bolesni otac krije strašnu tajnu (bio je Udbin egzekutor), ipak će pronaći münchenskog ubojicu, ali otkriće zločinca koji nikome nije sumnjiv ne zanima previše našeg autora Međurečana.

On je ipak koncentriran na empatičnog i miroljubivog hrvatskog profesora koji u jednom trenutku gotovo slučajno saznaje pravu istinu o stradavanju obitelji. A ta istina i na nesreću, a onda i na njegovu osvetu baca posve novo svjetlo pa roman privremeno ostaje bez pogonskog goriva. Roman je pun trpkih, a možda i hrabrih zaključaka o njemačkoj nezavršenoj denacifikaciji koji sasvim sigurno imaju polemičku dimenziju i zapaljive su prirode. A sličan eksplozivni potencijal ima i pomalo predvidivo, šablonsko korištenje likova koji su potencijalni muslimanski ekstremisti. Ili bugarski mafijaši, svejedno. Međurečan, koji je na vlastitoj koži spoznao uvjete u kojima stranci žive i rade u Njemačkoj, nema iluzije ni o nekadašnjoj obećanoj zemlji koja je odgajala i othranila generacije Hrvatica i Hrvata ni o Europskoj uniji koja u ovom romanu jednostavno ne stanuje, kao da je nema u njemačkoj sadašnjosti. A to znači samo jedno: i bez korone i bez rata u

• Ukrajini, crno nam se piše.