Razgovarala Bojana Radović
Bio je dječak iz Osijeka koji je plakao gledajući kako u Domovinskom ratu granate razaraju Dubrovnik. Danas je glumac i producent, suosnivač Midsummer Scene Festivala, umjetnik koji životnu misiju vidi u spajanju svojih dviju domovina – Hrvatske i Britanije. I taj pothvat izvire iz svake njegove misli, iz svakog posla kojem se, svim svojim snagama, posvećuje.
Uz vaše ime uvijek stoji – glumac, Hrvat s londonskom adresom. Kako ste i zašto završili u Londonu?
To pečalbarsko hrvatovanje s londonskom adresom oduvijek mi se činilo nespretnom i nesretnom definicijom. Sada je to više podsjetnik na ono što sam morao učiniti kako bih si stvorio ono što zovem “prostorom za igru”. U Hrvatskoj mi je taj prostor bio dalek i nedostupan pa sam odlučio otići u London. Rekao bih da imam dvije domovine, a i od jedne i od druge osjetio sam majčinski i maćehinski odnos. Uvijek ću s ponosom reći da sam iz Osijeka koji mi je, uz obitelj, najviše pomogao kad je bilo najteže. Drava i slavonske šume krajolik su iz kojega dolazim. U London sam otišao ne znajući koliko ću ondje opstati kad sam već bio pri kraju studija engleskog jezika, a taj se studij, kako to već biva, odužio jer sam u međuvremenu počeo raditi kao prevoditelj. Oduvijek sam osjećao veliku ljubav prema riječima i odlazak u glumačku školu East 15 na studij glume i nakon toga poslijediplomski studij na Drama Centreu iz klasične glume bio je, u neku ruku, produžetak te ljubavi. Nije se tu toliko radilo o odvažnosti koliko o prijekoj potrebi da ostvarim ono što doista želim. Najveće prepreke nipošto nisu bile jezične, nego financijske. Katkad nisam znao hoću li uspjeti pribaviti novac za idući semestar. Studij sam započeo 2005. i od tada sam u Velikoj Britaniji. Na početku školovanja trudio sam se biti “engleskiji” od Engleza, kako bih se i jezično mogao nadmetati s izvornim govornicima. U tome mi je pomogla moja lingvistička podloga. No tijekom studija shvatio sam da mi upravo moje podrijetlo daje prednost i posebnost. U jednom trenutku bio sam ogorčen kada se glumačka škola odlučila za projekt “Rat u Jugoslaviji”, jer tu sam se najviše osjetio tuđincem. Morao sam iz sebe iskopati traumu iz djetinjstva za koju nisam znao koliko me obilježila. Doduše, je li moguće osvijestiti rat? Čini mi se da kada ga jednom doživite, on više nikada ne prestaje. A shvatio sam i da je bolje da nikada ne zaboravim da sam stranac, jer moje okruženje to sigurno neće. I zato moj savjet glasi: koristite svoje tuđinstvo kao izvor snage, a ne nešto što morate skrivati.
Jeste li i svoje prezime prilagodili Britaniji ili imate sreću pa ste u svijet otputovali bez našega “ić”?
Moje prezime je u Hrvatskoj iznimno rijetko i nemam južnoslavenski “ić”, nego, recimo, baltički “us”. Nekoliko sam puta, dok sam prevodio pa bi mi ime redovito bilo na odjavnoj špici, čuo da ga mnogi smatraju pseudonimom, što me je nasmijalo.