Što bi Vučića više rastužilo: da Hrvatska blokira ulazak Srbije u EU ili da to ne učini?
Čovjek koji je izmislio dva ili tri nova državna praznika da bi konkurirao datumima kada se u Hrvatskoj slavi ratne pobjede, dokazano je opsjednut Hrvatima i Hrvatskom
Svakih nekoliko dana kod nas osvane u medijima naslov koji tvrdi da je Srbija potrošila sve džokere i da više neće moći sjediti na nekoliko stolaca. Misli se, naravno, na vanjskopolitički položaj i stav Srbije za koju svi znamo gdje politički pripada, a to je uz svog velikog brata Putinovu Rusiju. I onda dođu više ili slabije rangirani političari sa Zapada koje dočeka Aleksandar Vučić i nastane uvijek isti igrokaz, pa će tako novi njemački kancelar Scholz javno pritisnuti Srbiju da mora uvesti sankcije Rusiji, želi li biti dio EU društva, pa onda Vučić par dana u medijima plače kako su Srbija i on izloženi neizdržljivim pritiscima. I onda se, naravno, ne dogodi ništa. Te priče o tome kako će netko pritisnuti Srbiju, pozvati na red i staviti u poziciju biranja ili-ili već vrijeđa zdravi razum. To se, naime, najizglednije neće dogoditi. Srbiji će i dalje tolerirati to što radi i gledat će joj se kroz prste. Zato što je u takvom geopolitičkom položaju, koji u Beogradu naravno znaju koristiti. Vučićeva Srbija, dakle, kad su veliki igrači u pitanju, sjedi udobno na čak četiri stolice: ruskoj, kineskoj, EU i američkoj. Vučić se dobro ispraksirao i u međunarodnoj politici se ponaša kao kupac u salonu pokućstva koji želi isprobati sve stolice. Putin je Vučiću uzor, pa i izvor lagane ljubomore, jer Putin može širiti svoj ruski svijet i odgrizati teritorije drugih država i vojskom, što Vučiću kao lideru Srbije više nije na raspolaganju. Udobno je i kad sjedne na kinesku stolicu, jer Kinezi osiguravaju kredite i grade autoceste i željeznice, na način kako to paše i Vučićevom političko-poslovnom klanu i Pekingu, dogovorom bez prtljanja s javnim natječajima i nadzorom nad trošenjem novca. Sjedit će Vučić i na stolici sa SAD-om iz čiste predostrožnosti, jer zna da je za Amerikance Beograd prirodni epicentar Zapadnog Balkana, pa treba izbjegnuti mogućnost ponavljanja 1999. kada su SAD zbog srbijanskog imperijalizma bombardirali Srbiju dva i pol mjeseca. Sa EU stolice Vučić se ne misli dići jer je EU glavni ekonomski partner i investitor Srbije. Bez te robne razmjene Srbija bi kolabirala u par dana. Vučić će to serijsko sjedenje nazvati nesvrstanošću, no to nije nimalo točan naziv. Ono što on i Srbija rade prije je - svesvrstanost. Svesvrstanku se ipak mora priznati da se za sada još uvijek dobro snalazi kad obrađuje svjetske političare. edinu slabost,
Jpak, pokazuje kada je u pitanju Hrvatska. Hrvate i Hrvatsku on će ipak najviše spominjati, izravno ili neizravno, koristeći svaku priliku u glorificiranju Hrvata kao najvećih srbijanskih neprijatelja i suparnika. Čovjek koji je izmislio dva ili tri nova državna praznika da bi konkurirao datumima kada se u Hrvatskoj slavi ratne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu, u kojima je srbijanska vojna soldateska poražena, dokazano je opsjednut Hrvatima i Hrvatskom. Kada Srbija pokrene kazneno gonjenje četiri hrvatska ratna pilota zbog ratnog događaja od prije 27 godina, to radi da bi izazvala reakciju Hrvatske. Da vidimo kakvu to reakciju Vučić priželjkuje. Najprirodnija na ovaj neprijateljski potez Srbije bila bi da Hrvatska blokira pregovore Srbije oko ulaska u EU. I moguće da Vučić baš to i očekuje. Srbiji se, naime, ne žuri u EU, a dobar dio stanovništva to niti ne želi, pa bi blokada Hrvatske došla kao dobar alibi da Vučić Bruxellesu kaže “eto, mi bi, ali Hrvatska ne da”. Pitanje je, dakle, što bi Vučića više rastužilo: da Hrvatska blokira Srbiju ili da to ne učini.
Ne znamo da li takvo nešto hrvatska diplomacija ima na umu, ali možda bi bilo uputnije igrati Vučićevim načinom, pa pustiti da neke od članica EU koje se groze Putinove Rusije, a ima ih, odrade blokadu Srbije zbog rusoljubstva. Kada bi Hrvatska, primjerice, zauzvrat podigla optužnicu protiv Vučića kao odgovor na optužnicu protiv pilota, time bi vjerojatno ispunila i njegov životni san. On bi postao junak kojeg proganjaju “nasljednici čuvara Jasenovca”. Premda je bilo takvih ideja u Hrvatskoj, to ne bi išlo jer Vučić 1990-ih na Banovini nije bio neki vojnik, nego tek velikosrpski huškač kojem je najveći ratni napor bio donjeti Voji Šešelju pivu, što i nije ratni zločin. Drugi životni san Vučića je da Srbija u BDP-u (u apsolutnim brojkama) pređe Hrvatsku. To on godinama najavljuje, a u zadnje vrijeme zašutio je jer Srbiji nikako da uspije. U 2021. hrvatski je BDP bio oko 65 milijardi dolara, a srbijanski oko 60 milijardi. Hrvatska sa svojih 3,9 milijuna stanovnika i dalje je ekonomski moćnija od Srbije sa 6,9 milijuna stanovnika. Možda je i pogrešno nazivati Vučića malim Putinom, ova ekvilibristika i svesvrstanost nekako više podsjeća na politiku Josipa Broza. Mali Tito, dakle?