Za Kissingera je važnije američko suprotstavljanje Kini nego Rusiji, zbog čega rješenje vidi u kraju rata i ukrajinskim koncesijama Putinu
Tajnovitost i netransparentnost jedno je od glavnih obilježja njegova političkog djelovanja, član je Bilderberške skupine i opsjednut snagom Pekinga
Samo dva njegova javna istupa posljednjih mjesec dana bila su dovoljna da izazovu bezbrojne reakcije i potaknu ključnu raspravu koja pokušava odgovoriti na najvažnije pitanje ovog trenutka: treba li inzistirati na što bržem okončanju rata, što onda nužno uključuje i koncesije ruskom autokratu Vladimiru Putinu, koji je i pokrenuo krvoproliće u Ukrajini, ili pak treba ustrajati na odlučnoj potpori ukrajinskom otporu, i to svim sredstvima i po svaku cijenu, sve do ruskog poraza? Govorimo, naravno, o bivšem američkom državnom tajniku i savjetniku za nacionalnu sigurnost Henryju Kissingeru, danas 99-godišnjaku, koji je već nekoliko desetljeća jedna od najutjecajnijih figura svjetske politike, premda već dugo formalno nije političar i ne obnaša političke funkcije. Kissinger je najprije na nedavnom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu poručio Zapadu da treba prestati pokušavati poraziti Rusiju, s obzirom na to da bi to moglo dovesti do još većeg rata, kao i da bi Ukrajina trebala prepustiti dio svog teritorija Rusiji, premda je to u suprotnosti sa sadašnjim ratnim ciljevima Kijeva. Doajen američke diplomacije, intelektualac i jedan od najbistrijih umova američke politike 20. stoljeća smatra, naime, da bi ruski poraz u Ukrajini imao katastrofalne posljedice za Zapad, upućujući pritom na dugoročan odnos Europe i Rusije i činjenicu da je Rusija dulje od četiri stoljeća bitan dio Europe. Sve drugo vodilo bi u stvaranje trajnog saveza Rusije i Kine, što, uvjeren je Kissinger, ne bi bilo dobro za Zapad. Kissinger zato smatra da bi Zapad trebao izvršiti pritisak na Ukrajince da prihvate prekid vatre, s obzirom na to da bi sve drugo vodilo u novi rat protiv same Rusije, koji mora biti izbjegnut.
Ogorčenje u Kijevu
Izjave gurua američke vanjske politike izazvale su ogorčenje u Kijevu i dobrom dijelu zapadne javnosti. Jedni su njegove teze pripisivali njegovoj poodmakloj dobi, premda je riječ o razmišljanjima koja su posve u skladu s njegovim dosadašnjim vanjskopolitičkim idejama i konceptom realpolitike, što ga je razvijao kao najvažniji vanjskopolitički savjetnik našega vremena i jedan od ključnih kreatora američke vanjske politike.
Nekoliko dana poslije Kissinger je ponovno govorio o ratu u Ukrajini u intervjuu britanskom The Sunday Timesu, koji je vodio poznati britanski povjesničar Niall Ferguson, koji je napisao knjigu o Kissingeru i koji je svojedobno skovao termin Chinamerica, pokušavajući njime obuhvatiti američko-kineski savez koji je u tom trenutku predstavljao nagovještaj novog bipolarnog svijeta. Kissinger se u razgovoru s Fergusonom pita je li ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji se uspješno suprotstavio Putinovu pokušaju da Ukrajinu stavi u podređen položaj, uopće spreman i sposoban za sklapanje mira koji podrazumijeva određenu žrtvu. Kissinger se pritom kritički osvrnuo i na ruskog predsjednika Putina, kojeg je opisao kao šefa zemlje koja propada i koji je izgubio osjećaj za mjeru, iako je za njega mislio da je promišljeni analitičar. Kissinger, naime, dobro poznaje Putina, s kojim se susretao više puta nakon što ga je prvi put, još ranih devedesetih godina, u vrijeme kada je Putin bio zamjenik gradonačelnika Sankt-Peterburga, “slučajno” susreo.
Oko samog odnosa Kissingera i Putina postoje razne kontroverze, a Gari Kasparov, jedan od lidera antiputinovske opozicije, prije nekoliko godina, nakon ruske aneksije Krima i invazije na istoku Ukrajine, uvjeravao je da su veze Kissingera i Putina puno dublje nego što bi se moglo zaključiti na prvi pogled na temelju Kissingerovih izjava. Kasparov tvrdi da su Kissinger i njegova tvrtka za lobiranje na Putinovoj platnoj listi i da je Kissingerova lobistička tvrtka Putinu, koja ima veze s mnogim svjetskim vladama, pomagala pri “peglanju” njegova imidža i očuvanju Putinovih interesa u svijetu. Kasparov je svoje tvrdnje ilustrirao informacijom prema kojoj je Kissinger 2016. posjetio Putina u Kremlju i nakon toga objavio članak u kojem dovodi u pitanje suverenost Ukrajine, poziva Sjedinjene Države i zapadne saveznike da s Putinovom Rusijom podijele svijet na interesne sfere, ignorirajući pritom prava Sirijaca, s obzirom na to da se to događalo u vrijeme ruske intervencije u Siriji. Mediji su zabilježili i da je Kissinger u lipnju 2017., i to kao posebni izaslanik tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, otputovao u Moskvu kod Putina kako bi pripremio teren za prvi susret dvojice predsjednika, koji se poslije dogodio na sastanku G20 u Njemačkoj, što također svjedoči da je Kissinger i dalje bio ne samo analitičar i promatrač nego i akter američke i svjetske politike i čovjek čije su usluge i dalje tražene na političkom i vanjskopolitičkom tržištu. Iako, naravno, ne možemo znati koliko je istine u tvrdnjama legendarnog šahista i disidenta Kasparova, činjenica je da su teze u Kissingerovu članku što ga Kasparov spominje ponovno posve u skladu s Kissingerovom realpolitikom, koja se nikad ne obazire na moralnost, pravdu i principe, nego se koncentrira isključivo na postizanje vanjskopolitičkih ciljeva, iako se Kissinger nominalno ne odriče moralnog imperativa.
Ati se ciljevi u Kissingerovoj viziji u pravilu postižu uspostavom ravnoteže između suprotstavljenih snaga i uspostavom sfera utjecaja, što često uključuje i uspostavu neočekivanih saveza, koji su uvijek pragmatični i često nadideološki, a sve u cilju ostvarenja vlastitih ciljeva i nacionalnih interesa, pri čemu nijedno redefiniranje ciljeva i savezništava nije isključeno ako osigurava opstanak i dominaciju u svjetskom poretku. Kissinger je realist koji se ne obazire na ideale i pravdu, a savezi što ih predlaže isključivo su interesni, a ne ideološki. Realpolitika zapravo predstavlja ravnotežu moći, koja se uspostavlja silom, a ne uvjeravanjem. Vojna sila, uz diplomaciju, za Kissingera je ključno sredstvo vanjske politike.
Kao savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona, Kissinger je bio arhitekt povijesnog zaokreta koji je doveo do uspostave američko-kineskih odnosa, kineskog otvaranja i povijesnog posjeta Nixona Kini 1972. godine, što je vjerojatno bio najvažniji i najdalekosežniji vanjskopolitički pothvat poslije Drugog svjetskog rata, koji je presudno utjecao na današnju sliku svijeta. Kineski vođa Mao Ce-tung prihvatio tada Nixonovu ruku pomirnicu, iako odnosi Washingtona i Pekinga nakon toga nikad nisu postali prijateljski, nego su uvijek ostali izrazito pragmatični. Američko-kineski pakt omogućila je upravo spoznaja oštroumnog Kissingera, koji je shvatio da nepovjerenje između Kine i Sovjetskog Saveza, tadašnje dvije vodeće komunističke sile, daleko nadilazi nepovjerenje koje je u to vrijeme vladalo između komunističke Kine i kapitalističke Amerike, što ne iznenađuje s obzirom na to da su Rusi i Kinezi nekoliko godina prije zaratili na rijeci Usuri u pograničnom području u Sibiru.
Pa ipak, kasniji razvoj događaja nije u cijelosti ispunio Kissingerova očekivanja. Ambiciozna je Kina iskoristila gotovo sve mogućnosti tog pragmatičnog saveza i blagodati globalizacije, ali nije došlo do onog zbog čega su Amerikanci pokrenuli cijeli proces – demokratizacije Kine. Iako se nakon otvaranja u Kini govorilo i razmišljalo i o demokratizaciji i uvođenju višestranačja, kasniji događaji, rat u Jugoslaviji i raspad Sovjetskog Saveza, a pogotovo masakr na Tiananmenu, odvratio je kineske čelnike od takvih ideja, s obzirom na to da su došli do zaključka da bi takav put mogao Kinu odvesti u kaos i anarhiju, čega su se najviše bojali. Kinesko vodstvo odlučilo se za drukčiji put, koji najmnogoljudniju zemlju svijeta, zbog nezaustavljivog gospodarskog rasta, povezanog s porastom političkih ambicija, vodi izravno u sukob sa Sjedinjenim Dr