Hrvati su među prvima crpili naftu
Međimurci tvrde da je u Peklenici prvo naftno polje u svijetu, a Anton Lučić otkrio je velike izvore u Teksasu
Peklenica first. Neka se ne ljute Amerikanci, ali prvo naftno polje na svijetu, ako se pita Međimurce, nije bilo ono u Titusvilleu u Pennsylvaniji, nego u Peklenici u Hrvatskoj. Amerikanci su naftu počeli eksploatirati 1859., a u Međimurju tvrde da je kod njih to počelo tri godine prije. Nafta, ta smjesa tekućih ugljikovodika, u sirovom obliku crpi se iz Zemljine utrobe i prerađuje u derivate. U Peklenici, selu koje je dobilo ime po peklu, starom nazivu za naftu, ona mjestimice sama izvire pa je možete vidjeti ako zavirite preko ograde u spomen-parku posvećenom prvom naftnom polju na svijetu. Enciklopedija Britannica navodi da je prvo polje otvoreno 1859., što opet ide na ruku Amerikancima.
Kako bilo, od tada do danas otkriveno je diljem svijeta više od 50.000 nalazišta crnog zlata! No, nafta nije ravnomjerno raspoređena diljem svijeta. Oko polovice svjetskih rezervi drže zemlje Bliskog istoka, slijede Kanada i Sjedinjene Američke Države, Latinska Amerika, Afrika i nekoliko bivših članica Sovjetskog Saveza, poput Rusije i Kazahstana. Povijest nafte često je bila krvava. Počela se koristiti prije 4000 godina i prošla put od kulta vatre, ljekovitog sredstva i goriva. Poznato je da je još u 4. stoljeću prije Krista crpila u Kini, u pokrajini Sichuan, gdje su kao “naftovodi” služile cijevi od bambusa. Bitumen je imao široku primjenu, od liječenja do balzamiranja. U ljeto 1859. u Pennsylvaniji je iz potekla iz tzv. bušotine pukovnika Edvina L. Drakea, s dubine od 21 metra. Energetska revolucija
je započela. Na području današnje Hrvatske 1856. dvojica i muškaraca i jedna žena u Peklenici su vjedrima u plitkom bunaru pokraj potoka Brodec skupljali naftu koja se tada koristila uglavnom kao kolomaz, za podmazivanje drvenih kotača i oruđa. Tim je krajem gospodario grof Juraj Feštetić, prvi koji je na području Hrvatske dobio koncesiju za eksploataciju “zemne smole”. On je već 1856. godine isplaćivao nadnice za vađenje nafte, a prvo odobrenje za proizvodnju nafte ishodio je 19. studenoga 1860. za polje “St. George” kod Peklenice, koje se prostiralo na 316 četvornih metara. Na dan se iz jednog bunara, za koji nisu trebale crpke, prikupilo od 25 do 35 litara sirove nafte koja se kolima odvozila na imanje grofa Feštetića.
Čudo znanosti u Rijeci
Povijesni podaci govore da su prvi destilati od nafte iz Peklenice, petrolej i mazivo ulje, iskemijani 1859. godine u Sloveniji. Oformljena su polja Peklenica I i Peklenica II koja su se prostirala na 72 hektara, a sve to nije moglo promaknuti radarima Austro-Ugarske koja je odlučila unovčiti izvorište nafte. Bečki poduzetnik Wilhelm Singer dao je izbušiti tri bušotine iz kojih se crpili bitumen i nafta. Kompanija London Budapest Oil Syndicat je od 1911. do 1914. otvorila bušotinu duboku 510 metara, a 1923. godine, zahvaljujući Singeru, osnovano je poduzeće Međimursko petrolejsko d.d.. U tvrtku je novac uložio i poznati naftni stručnjak Anton Raky, a zabilježeno je da je jedna bušotina iz tog vremena bila duboka čak 1130 metara! Nažalost, pokazalo se da nafte na toj dubini nema, pa su dioničari digli ruke od nje i držali se plićih polja na kojima su podizali “trojke za lješkanje”, preteče crpki, sastavljene od tri drvena stupa spojena na vrhu, užeta i kante. Za istraživanja su tada angažirani i rašljari koji su sa “vilinskim rašljama” obilazili teren i tražili naftu, no nije im baš išlo. Jedno od prvih naftnih polja na svijetu je i ono u međimurskoj općini Selnici, nedaleko od Peklenice, gdje je redovna eksploatacija počela 1900. stavljanjem u proizvodnju sonde koja se održala sve do 1952. godine. Od 1919. do 1944. godine Međimurje je imalo 138 plitkih i dvanaest dubokih bušotina, a eksploatacija je zaustavljena 1967. godine. Sjedište naftne industrije preseljeno je u slovensku Lendavu. No, Ina je poslije istraživala neke lokacije, pisalo se o općini Selnici kao o “novom Kuvajtu”, općinski su vijećnici već zbrajali milijune od rente, dolazili su i Mađari s mjernim instrumentima, no zasad od veće eksploatacije nema ničeg.
Zanimljiv je podatak da se peklenička nafta koristila i za zacjeljivanje rana i kao lijek protiv šugavosti, reume i astme. Nafta se kao lijek prodavala i u Dubrovniku još u 15. stoljeću pod imenom “Olio pettrolio”. Koristila se i u ratne svrhe. Turski putopisac Avlija Čelebija zapisao je da je grad Szigetvar 1566. godine bio spaljen zahvaljujući nafti iz – Peklenice. Navodno su Mađari njome zapalili drveni most 1848. godine u pokušaju da spriječe bana Josipa Jelačića u prelasku preko rijeke Drave. Osim što se Hrvati vole pohvaliti da su prvo počeli organizirano vaditi naftu s naftnog polja, imaju još jedan adut. Riječka Rafinerija bila je 1883. tek treća na području Europe koja je počela prerađivati naftu! Kako navodi Velid Đekić u radu “Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata”, sagrađena je prema idejnom nacrtu arhitekta Mate Glavana i pod ravnanjem tehničkog direktora Milutina Barača u zapadnoj industrijskoj zoni, na prigradskom području Ponsal, danas poznatom kao Mlaka. Riječka Rafinerija i drugi najstariji europski pogon, onaj u rumunjskom gradu Brašovu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća radili su u okviru istoga dioničkog društva. “Izgradnja Rafinerije u Rijeci izravna je posljedica je naraslih potreba mađarskog dijela Austro-Ugarske
Monarhije za naftnim derivatima početkom 80-ih godina 19. stoljeća”, ističe Đekić.
Rijeka je izabrana zbog geografskog položaja, jednostavno je bila najpovoljnija točka izlaza na more i izabrana je za mađarsku izvozno-uvoznu luku. “Posljedica podvrgavanja Rijeke Kruni sv. Stjepana bio je snažan val gospodarske ekspanzije grada. Pogotovo od 1873., kada se Rijeka željeznički povezuje s Karlovcem, preko njega i s ostalim panonskim prostorom, te istodobno s drugim dijelom Monarhije, dobivajući priključak na prugu Beč – Trst. Da bi se u njoj što uspješnije oplodio kapital, Rijeka stubokom mijenja lice. Golemim graditeljskim zahvatima riječkoj se luci proširuje utovarno-istovarni kapacitet, usporedno s tim strelovito se povećava i količina kroz luku prevezene robe. Započinje rad velike brodarske kompanije Adria, koja se pridružuje nizu manjih brodarskih tvrtki. Na obali djeluje brodogradilište Lazarus, tu su i Tvornica torpeda Whitehead (prva u svijetu), Tvornica papira Smith & Meynier (s prvim parnim strojem na jugoistoku Europe), Ljuštionica riže (jedan od najvećih objekata te vrste u svijetu), Tvornica duhana (najveća u Monarhiji), gradska plinara (prva na europskom jugoistoku), pet ljevaonica, prvi parni mlin u Hrvatskoj... Riječka industrija tih je godina snagom jednaka polovici industrije cjelokupne Hrvatske”, piše Đekić.
Mađarska nije imala vlastite izvore nafte pa je bila prisiljena uvoziti je, kao i danas. Kupovala ju je uglavnom od SAD-a, što znači da se dopremala morskim putem. U Budimpešti je u listopadu 1882. u općoj kreditnoj banci osnovana tvrtka Rafinerija mineralnog ulja, kako se tada nazivala nafta. Tvrtka je raspolagala s dva milijuna forinti kapitala podijeljenih na 10.000 dionica. Mađarska opća kreditna banka odmah je držala 2633 dionice, i bila je u vlasništvu bečkog ogranka obitelji Rothschild. Tvrtka S. M. Rothschild imala je još 3834 dionice, dok je 3083 zagrabio Austrijski kreditni zavod za trgovinu i obrt, vidi čuda, također u vlasništvu Rothschildovih koji su postali većinski vlasnici riječke Rafinerije. Prvi direktor bio je kemičar Milutin Barač, rođen 1849. u Paukovcu pokraj Donje Zeline, diplomant bečke Visoke tehničke škole. Prve količine nafte u Rijeku dopremljene su u srpnju 1883. jedrenjakom Paragon iz Philadelphije. Nalazila se u drvenim bačvama i sanducima. Prigodnom svečanošću, Rafinerija je počela s radom 14. rujna 1883. godine i postala prvi europski pogon za preradu nafte na industrijski način. Ostali pogoni tada su naftu, naime, prerađivali manufakturno, a u Rijeci je već radilo oko 300 radnika. Prema povijesnim podacima, s kapacitetom od 60.000 tona nafte godišnje do sredine 90-ih godina 19. stoljeća bio je to najveći pogon za preradu nafte u Europi, a mediji su se nadmetali u epitetima, nazivajući je “čudom znanosti” i “kolosalnom građevinom”. Tu su iz nafte dobivao petrolej za rasvjetu, benzin, parafin, maziva ulja, bitumen, koks, plinsko ulje... Zabilježeno je da je 1892. prvi put u Rafineriju dopremljena nafta iz hrvatskih izvora, preciznije iz Velikog Poganca. Ponos Rafinerije bio je tanker Etelka, prvi i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije i jedan od prvih tankera na svijetu. Posao se razgranao, dioničari su bili oduševljeni priljevom novca. Na red je stigla i prva akvizicija – kupnja Tvornice petroleja u Brašovu, a potom i rafinerije u Oderbergu u Češkoj. U lipnju 1891. u Rijeku je doputovao i car Franjo Josip I. Prvi problemi počeli su nakon otkrića velikih nalazišta nafte u Galiciji koja je zemljopisno bila bliža mađarskim i austrijskim kupcima, pa Rijeka dijelom gubi na važnosti. Stigli su ratovi. Vlasnik Rafinerije jedno je vrijeme bila tvrtka Photogen iz Nizozemske, u kojoj je većinski vlasnik bila Mađarska opća kreditna banka. Za Rafineriju su se zainteresirali Talijani, previše ovisni o američkoj kompaniji Standard Oil i britansko-nizozemskoj tvrtki Royal Duch Shell. Mađari i Talijani 1922. osnivaju zajedničku tvrtku Rafinerija mineralnih ulja (Romsa). Kad je dvije godine poslije Rijeka postala dio Italije, Rafinerija je postala strateški važna za talijansku naftnu industriju. Italija je osnovala državnu naftnu kompaniju Agip koja je kupila Romsu. Ulagalo se u riječku Rafineriju koja dobiva sve veće kapacitete. Rafineriju je u lipnju 1939. obišao i Benito Mussolini. Nakon što je Italija 1943. kapitulirala, Rafinerijom upravlja Treći Reich. U pet zračnih napada britansko-američkih zrakoplova na Rafineriju je palo 260 bombi. Nakon Drugog svjetskog rata, obnovljena je i nastavila je s radom pod jugoslavenskom upravom. Ina pokušava doći do novih izvora nafte i plina na kopnu i u Jadranskom moru. U Agenciji za ugljikovodike napominju da su na tlu Hrvatske stoljećima poznate tzv. pakline, prirodni izdanci nafte, od Međimurja do područja oko Kalnika, u Moslavini, zapadnoj Slavoniji, na jadranskoj obali i otocima.
Utemeljitelj inženjerstva
Prirodni izvor nafte kod Mikleuške spominje se prvi put 1391. u darovnici bogate moslavačke feudalne obitelji Čupor koja je pavlinskom samostanu darovala zemljište Paklenicu (ne Peklenicu). U Općem austrijskom rudarskom zakonu iz 1854. godine uređena je zakonska procedura istraživanja i proizvodnje nafte, pa Rudarsko glavarstvo u Zagrebu početkom kolovoza 1855. dodjeljuje prvu “rovnu dozvolu” za istraživanje nafte u Peklenici u Međimurju te za izvorište u Voloderu – Mikleuški u Moslavini. Tijekom crpljenja nafte iz okna Martin njemačka tvrtka Petrol je dubokim bušenjem 1941. godine u istočnom dijelu Moslavine otkrila prvo “pravo” naftno polje Gojlo, gdje se iz bušotina dubokih oko 700 metara na dan proizvodilo od 50 do 70 tona nafte. Prvo plinsko polje u Hrvatskoj je Bujavica, otkrivena 1917. godine. “Puni zamah istraživanja i proizvodnje nafte počinje 1952. godine, osnutkom jedinstvena poduzeća za Hrvatsku – Naftaplina, sa sjedištem u Zagrebu. Te godine u Hrvatskoj je proizvedeno 102.000 tona nafte i oko 6,5 milijuna prostornih metara prirodnog plina. Spajanjem Naftaplina, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak, 1. siječnja 1964. godine osnovan je Kombinat nafte i plina, a 26. studenoga te iste godine Kombinat mijenja ime u INA – Industrija nafte”, napominju u Agenciji za ugljikovodike. Seizmička mjerenja na kopnu uvode se 1953., a na moru petnaest godina poslije. Od 1952. godine do danas u Hrvatskoj je, ističu, opremljeno i pušteno u rad 45 naftnih i 30 plinskih
Rothschildovi su bili vlasnici riječke Rafinerije koja je bila najveći takav pogon u Europi
polja. Izrađeno je oko 4500 istražnih i razradnih bušotina, oko 1200 proizvodnih naftnih bušotina i dvjestotinjak proizvodnih plinskih bušotina. Najveća godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj zabilježena je 1981., čak 3,140.777 tona, a najveća proizvodnja prirodnog plina 1989., točno 2,176.657 prostornih metara. Prvi naftovod u svijetu bio je navodno izgrađen 1865. godine u dužini od šest kilometara, i to u SAD-u. U Pennsylvaniji, s kojom se Međimurci nadmeću za titulu prvog naftnog polja, 1879. godine izgrađen je magistralni naftovoda dug čak 175 kilometara. Skupina naftaša dovijala se kako povećati protok nafte koja se prevozila u bačvama. Izazov je bio golem jer nije bilo pumpi koje bi “tjerale” naftu preko planina, a da cijevi ne popucaju. Milijunaš Byron Benson, koji je htio zaobići tada moćnog Johna Rockefellera, i uspio, dao je izgraditi novu vrstu pumpe. Potkraj svibnja 1879. potekla su prva dva milijuna litara sirove nafte. Jadranski naftovod (JANAF) službeno je otvoren i pušten u probni rad 1979. godine. Geostrateški, a ne samo ekonomski, naftovodi su danas važan faktor, a zahvaljujući JANAF-u, i Hrvatska je u igri, tim više što stručnjaci procjenjuju da će nafta još najmanje dvadeset godina biti dominantan energent.
Naftaš Anton Lučić
I da, imaju Hrvati još jedan važan pasus u povijesti svjetskog naftnog biznisa o kojem se u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna. Anton Lučić, rođen 1855. u Splitu, otputovao je u Ameriku, promijenio ime u Anthony Francis Lucas i otkrio dotad najveće nalazište sirove nafte, poznati Spindletop u Teksasu, koji su poslije preuzele kompanije Gulf Oil i Texaco! Neki tvrde da je to bio početak naftnog doba u SAD-u. Antonova obitelj preselila se iz Splita u Trst, gdje je njegov otac služio u austrougarskoj mornarici. Završio je studij na Politehničkom institutu u Grazu u Austriji i postao inženjer, a završio je i Austrijsku pomorsku akademiju u Puli i Rijeci te stekao čin potporučnika. Nakon posjeta stricu u Michiganu 1879. odlučio je ostati u Americi, bavio se vađenjem rudina i tragao, kao i mnogi, za zlatom u Koloradu, Kaliforniji i Sjevernoj Karolini. Oženio se s Caroline Weed Fitzgerald i preselio se s njom u Washington, gdje se zaposlio kao strojarski i rudarski inženjer. Radio je u rudniku soli i počeo proučavati sve o nafti koja ga je zaokupila. Prvi je prepoznao potencijal lokacije koja će postati poznata kao Spindletop. Mučio se s financiranjem, no uspio je pronaći investitore. Ponosno je gledao kako mlaz sirove nafte doseže 46 metara visine, a erupcija nafte trajala je punih devet dana, s protokom između 70.000 i 100.000 barela dnevno. Umoran od svega, Lucas je 1901. prodao svoje dionice u Guffey Petroleum Company i odlučio se baviti znanstvenim radom. Radio je i kao konzultant u Rumunjskoj, Rusiji, Meksiku, Alžiru, i Sjedinjenim Državama. Smatra ga se utemeljiteljem modernog inženjerstva naftnih ležišta, a koliko su ga cijenili, govori i podatak da je do kraja života, do 1921., bio predsjednik Američkog odbora za naftu i plin.