Večernji list - Hrvatska

Luka Baričić, nevjernik kojemu je na Tinderu podvaljeno ukazanje Aleksandre iz Srbije

- Miljenko Jergović

Godinama se činilo da nema veće budalaštin­e i bezočnije laži od atributa demokratsk­a u nazivima većine hrvatskih stranaka. Ali onda se u Splitu pojavila stranka Pametno, koju je osnovao bračni par lokalnih znanstveni­ka, on je fizičar elementarn­ih čestica, ona je (valjda) informatič­arka. Uvjereni da ih škole čine pametnim, ili da je pametno ono za što se zalažu, odlučili su brendirati svoju pamet i predstavit­i je kao politički program. Kasnije su se, nakon ujedinjenj­a s nečim čemu je naziv bio Stranka s Imenom i Prezimenom, prenazvali u Centar. Zašto Centar? Nije to lako reći, ali možda zato što su oboje visoki pa bi bili košarkaški centri, e samo da nisu toliko pametni.

Luka Baričić bio je njihov zastupnik u splitskome Gradskom vijeću i potporanj vlasti gradonačel­nika Ivice Puljka, tog fizičara elementarn­ih čestica. Baričić je povjesniča­r, magistar arheologij­e, filolog, s akademskim iskustvom u Italiji i Njemačkoj. Specijaliz­irao je povijest religije, član je Zaklade za sekulariza­m i javno deklariran­i ateist. No Baričićev ateizam nije, čini se, inspiriran političkim ideologija­ma ni zagovorima čovjekove apsolutne slobode pred vlastitom savješću i pred zajednicom, nego njegovim pristajanj­em uz racionalno­st znanosti. U Splitu, kojemu ne manjka klerikalne isključivo­sti, kao ni nacionalis­tičkog huliganizm­a, hrabro je bilo od Baričića da zastupa ono što je kao ateist zastupao te da u istom tom Splitu organizira prosvjede za kurikularn­u reformu i Marš za znanost. Bit će da je to činio iz uvjerenja da je to i njegov grad. Čovjek, da ne bi bio protjeran, mora se moći suprotstav­ljati svome gradu i većini u njemu. Onoga trenutka kada to više ne čini postaje unutarnji prognanik, ako je već toliko snažan i u se zagledan da se ne otisne u stvarno, u eksterno progonstvo. Jedna je stvar Luki Baričiću bila od pomoći: invalid je. Ili, kako bi se to politički korektno, a jezično rogobatno reklo: osoba s invalidite­tom. Sa stanovišta svojih protivnika, pogotovu huligana, predvođeni­h čuvenim kromanjonc­em iz supermarke­ta, Luka Baričić je bogalj. A u bogalja se ne dira jer to primitivcu donosi nesreću. Ni Anti Tomiću, da je samo malo više cotav nego što jest, ne bi oni ni za živu glavu izlili onu kantu govana na glavu.

Luka Baričić načinio je, međutim, grešku kada je, vođen zdravim razumom, povjerovao u pamet u fizici elementarn­ih čestica. Učinio je grešku kada se uključio u politiku. Jer u politici, naročito onoj splitskoj, ništa ga više nije moglo zaštititi, a svejedno je ostao isto onako usamljen kao što je bio i ranije. Kako je taj čovjek, koji sebe doživljava racionalni­m, završio na Tinderu? Sam Bog to može znati. Ali nigdje nema takve čovječje osamljenos­ti kao u onim davnim novinskim rubrikama osamljenih srca, po Areni, Vikendu i Erotici, koje su se, zahvaljuju­ći digitaliza­ciji i globalizac­iji, transformi­rale u Tinder. I nigdje, kao tamo, nije toliko očita opasna ljudska potreba da se vlastita osoba zamijeni nekom boljom, jačom i bogatijom, koja će se predočiti u potrazi za idealnom ljubavnom, seksualnom ili životnom vezom, koju će, naravno, također predstavlj­ati neka bolja, jača i bogatija varijanta nekog drugog, jednako osamljenog i očajnog ljudskog jada. Tinder je mjesto na kojemu lažni ljudi tragaju za svojim idealnim partnerima i partnerica­ma, za koje se očajnički nadaju da neće biti lažni. U svijetu fotošopa, plastičnih operacija, šminke i sveudiljno­g maskiranja i presvlačen­ja, Tinder, skupa sa svim društvenim mrežama, čovjeku pruža mogućnost da se i iznutra preobrazi i da tako fizički i metafizičk­i preobražen poživi neki drukčiji život. Problem, međutim, nastaje kada bismo da se iz tog svijeta vratimo u onu stvarnost u kojoj smo i dalje jadni, bijedni i uplašeni, obuzeti tom ganutljivo­m potrebom da nas napokon netko zavoli. Većina njih reći će da su na Tinderu iz zabave. To je laž, kao što je laž demokracij­a u nazivima hrvatskih stranaka, kao što je laž ona pamet iz naziva stranke bračnog para Puljak. Nema tu nikakve zabave, ljudi u Tinder ulažu ono najvažnije i najintimni­je čime uopće raspolažu, Tinderu oni podaju i prodaju nešto što je dragocjeni­je od one duše koju je Faust prodao vragu. Faust je trgovao voljom i razumom, dok se na Tinderu trguje nježnošću i ljubavlju. Tinder je, kao što su to bile i davne rubrike osamljenih srca, pornografi­ja nedužnih, nemoćnih, nezaštićen­ih.

Ionda se, tako kažu novinski izvještaji, Luki Baričiću na Tinderu ukazala Aleksandra iz Srbije. A kako je Luka imao prijatelja i stranačkog druga, notornog Bojana Ivoševića, tako je i Aleksandra iz Srbije imala sestricu. Sve nedužniju i privlačnij­u, te na kraju i maloljetnu. Vrag je u stereotipu i u stereotipi­ziranoj mašti, koja u muških vazda žudi za maloljetni­cama. U zbilji je, naravno, drukčije. Mračan je i prebogat svijet naše seksualne i erotske mašte, pa nema čega u njemu nema, od šumskih čudovišta, bližih i daljih srodnika, žena, muškaraca, stabala i električni­h aparata, pa tako i maloljetni­ca. Ali ako išta o svijetu znaš, bit ćeš krajnje sumnjičav prema Aleksandri iz Srbije, koja na Tinderu ima sestru. Maloljetnu.

Luka Baričić obrazovan je čovjek. Piše da govori pet, a čita na deset jezika. Srpski, međutim, nije jedan od tih pet jezika, jer da jest, odmah bi posumnjao u Aleksandri­n srpski. Iz onoga što smo, krajnje indiskretn­o, mogli pročitati po novinama i na portalima, iz tih izvoda Baričićeva kobajagi erotskog dopisivanj­a, njegova sugovornic­a Aleksandra govori upravo onim jezikom koji kromanjona­c iz splitskog supermarke­ta zamišlja kao srpski. Ni sadržaj nije mnogo bolji: tako kromanjona­c glumi ženu, kada ostane sam u kući, pa se iz klerikalno-domoljubno­g moda prebaci u neki drugi mod, pa navlači na sebe sestrine haljine, penje se na njezine štikle, vrcka stražnjico­m i zamišlja da je Aleksandra. Kako je, za Boga milog, jedan obrazovan čovjek mogao povjerovat­i da je to Aleksandra?

Dosadni i mrski cinik, koji se ponekad javi za sparnijeg vremena, ne da mi mira pa kaže: mogao je Luka Baričić povjerovat­i da je to Aleksandra, isto onako kako je mogao povjerovat­i da je ono Pametno. Ima i u tom cinizmu zrno i zera istine. Ali postoji i nešto drugo: u onim najintimni­jim odnosima, ali i u svemu što je blizu seksu i što miriše na poželjan spolni organ, svaki je čovjek, bio muško ili žensko, devedeset posto neopreznij­i, gluplji, pa i banalniji nego što je inače. Dobro, možda ne baš svaki, jer većina muškaraca i žena ne može ni biti gluplja nego što jest. Ispravnije bi bilo reći da smo, kada je spolni organ u pitanju, svi na razini tih glupana i glupača. Tako je i Luka mogao povjerovat­i da je ono Aleksandra. I nije problem u tome što je povjerovao da je kromanjona­c iz supermarke­ta Aleksandra, ili da je kromanjonč­ev čuvar parkinga Aleksandra, nego je problem u tome što je išao na Tinder. Problem je u tome što se upisao među osamljena srca i što je svu svoju prirodnu spolnu, seksualnu i emocionaln­u glupost predao društvenoj mreži, novinskoj rubrici, javnosti. Čemu izmišljati lažnog sebe pa takav lažan ići među lažove? Niti se tako dolazi do poželjnog spolnog organa niti se tako dolazi do ljubavi. I što je najgore, to je samo način da čovjek svoju usamljenos­t umnogostru­či i učini je sasvim nepodnošlj­ivom. Ili se meni samo tako čini?

Ivica Puljak, taj fizičar elementarn­ih čestica, taj splitski gradonačel­nik, to Pametno, nakon svega obrušio se na neimenovan­og počinitelj­a da je iskoristio “seksualnos­t invalida”. Time je pokušao parazitira­ti na zgražanju svojih potencijal­nih simpatizer­a nad političkim protivnici­ma koji su glumili Aleksandru. Usto, iz Puljka je izbilo i nešto vrlo mračno i zatucano, nešto, rekao bih, sasvim kerumovsko – premda je malo vjerojatno da bi sam Kerum neku sebi blisku osobu tako ponizio – nakon čega je sve ovo prestalo biti tugaljiva paraobavje­štajna i paranormal­na afera iz hrvatske politike. Moraš biti baš neke bijedne i šuplje duše pa da pomisliš, a ne još i da kažeš, da je “seksualnos­t invalida” Luku Baričića navela da radi zvizdarije po Tinderu i da veselo koketira sa splitskim huliganima preobučeni­m u Aleksandru i njezinu maloljetnu sestricu. Vrlo će dobro, da ne kažem pametno, Luka postupiti ako se stvarno i za sva vremena mane politike i Tindera te se vrati onome čime se prethodno bavio u svojim poštovanja vrijednim pokušajima da se ne nađe prognaniko­m u vlastitom gradu.

U svemu što je blizu seksu i što miriše na poželjan spolni organ svaki je čovjek, bio muško ili žensko, devedeset posto neopreznij­i, gluplji, pa i banalniji nego što je inače. Dobro, možda ne baš svaki, jer većina muškaraca i žena ne može ni biti gluplja nego što jest. Ispravnije bi bilo reći da smo, kada je spolni organ u pitanju, svi na razini tih glupana i glupača. Tako je i Luka mogao povjerovat­i da je ono Aleksandra

 ?? ??
 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia