Uz krov svijeta ostavio sam kamen s Moslavačke gore
Na 5644 metara s kojih puca pogled na Mount Everest Čazmanac se penjao u društvu planinarskog vodiča Franje Kmeta i lanjskog osvajača najvišeg vrha
Nije prvi Hrvat, ali je zato prvi policajac iz Lijepe Naše koji je došao nadomak vrha svijeta. Čazmanac Kristijan Čikor prošlog se mjeseca uspeo na planinski vrh Kala Patthar, koji bismo mogli nazvati mlađim bratom jednog i jedinog Mount Everesta. S tih 5644 metara puca lijep pogled na najviši vrh kugle zemaljske.
U prenoćištima i televizori
– Kako vam opisati taj osjećaj, kako opisati to što vidiš oko sebe u tim trenucima. Paziš na svaki korak, a pogled ti neprestano leti ka Mount Everestu. Tu je, na dohvat ruke. A nedostižan običnim smrtnicima kao što sam ja – govori Čikor, koji se na planinski vrh penjao u društvu najboljeg planinarskog vodiča Hrvatske Franje Kmeta i prošlogodišnjeg osvajača Mount Everesta Maria Celinića. Trebao je s njima i Stipe Božić, ali je zbog zdravstvenih tegoba ipak ostao u nepalskoj prijestolnici Katmanduu. Nekome će na prvu možda zazvučati jednostavno, kao, nije 5644 metra baš tako visoko, ali recimo samo to da im je za uspon i povratak trebalo više od dva tjedna. A nije da Kristijan nema iskustva, aktivni je planinar koji je osvojio sve hrvatske i mnoge europske vrhove, za što je primio brojna priznanja. Prije desetak godina osnovao je planinarsko društvo Garjevica Čazma, a otprilike negdje u isto to vrijeme postao je i član HGSS-a. Pitamo ga, namećući sami odgovor, je li se u planinarenje i planine zaljubio još kao dijete ili mladić.
– Ma kakvi, planinariti sam počeo tek u srednjim tridesetima sa suprugom – odgovara. Nakon desetak godina obilaženja vrhova od kojih niti jedan nije prelazio 4 tisuće metara, naravno da se pojavila želja za odlaskom prema svetom gralu svih planinara – na Himalaju. Naravno, jedno su želje, a drugo realnost.
– Neko vrijeme o tome sam razgovarao sa svojim prijateljem Lukom Piršljinom, a onda smo početkom godine saznali za agenciju K3 Mountain heart u kojoj Stipe Božić, Mario Celinić i Franjo Kmet organiziraju odlaske na neke od najviših vrhova svijeta. I dalje nam je to bio preskup pothvat, ali pomogli su nam Grad Čazma i sponzori i eto sve se nekako realiziralo u samo nekoliko mjeseci. U biti tek smo negdje sredinom ožujka saznali da sigurno idemo, tako da smo imali samo mjesec i pol za pripremu – kazuje Čikor, koji ipak ističe kako i jedan i drugi planinare gotovo svakog vikenda, tako da su već bili u formi, u tom periodu su odlučili još malo pojačati tempo s odlaskom u teretanu 3 do 4 puta tjedna i to je više manje bilo to. A onda put. Let preko Dubaija do Katmandua, a zatim malenim avionom u koji stane jedva dvadeset ljudi do najopasnijeg aerodroma na svijetu – Lukle.
– Pista je uska i poprilično kratka, ali pri dolasku nas je poslužilo vrijeme tako da mi baš i nije bilo jasno zbog čega su od tog leta neki napravili dramu. Nakon slijetanja popili smo kavu na 2800 metara visine i krenuo je uspon našom pješačkom etapom. Tempo koji su diktirali Franjo i Mario bio je totalna suprotnost onog na što je većina nas navikla. Polagano, nogu pred nogu, kao kada u ljetno vrijeme šećeš rivom. Bilo je to zbog toga što smo morali disati punim plućima i tako nadoknađivati gubitak kisika. Ja sam se dva puta tijekom uspona zeznuo i potrčao, oba puta mi se tako zavrtjelo da sam gotovo pao u nesvijest, a glava me zbog tih nekoliko desetaka pretrčanih metara boljela više od sat vremena, sve dok se dubokim disanjem ponovno nisam aklimatizirao – govori taj Čazmanac. Na njihovu putu nisu spavali u šatorima, nego u skromnim prenoćištima, od kojih su neka, barem na ovim nižim visinama, imali i televizore, pa je tako u jednom i pogledao film Everest. Everest na Everestu.
Radi na poligrafu
– Na stazi smo susretali ponešto drugih planinara, ali najviše je ipak bilo domaćih ljudi koji su prenosili različit teret. Nešto natovareno na njihova goveda, a nerijetko bi i oni sami na leđima nosili po 50-60 kilograma. Ja sam umirao od napora sa svojim ruksakom od desetak kilograma, a oni bez problema za nekoliko dolara dnevno prijeđu na desetke kilometara s teretom koji je težak gotovo koliko i oni sami – opisuje Čikor. Osim osvajanja samog Kala Patthara najuzbudljiviji trenutak je bio dolazak do baznog kampa na 5364 metra visine.
– Površina je ogromna, bezbroj šatora raznih oblika, no ljudi izrazito malo. Gotovo da ih ni ne vidimo. Sve je nekako tiho. Pu
Umirao sam od napora s ruksakom od desetak kilograma, a Nepalci za nekoliko dolara dnevno prođu desetke kilometara s teretom teškim kao oni sami
sto. Nije kao u filmovima. Nema gungule, gužve. Teško je zamisliti da ovdje moraš boraviti desetke i desetke dana da bi potom krenuo ka vrhu Everesta – napisao je Kristijan u jednoj od svojih objava na društvenim mrežama nakon što su došli do jednog od najpoznatijih kamenih blokova na svijetu, onog na kojem je crvenim sprejem ispisano “Everest Base Camp 5364”. Ostavili su tamo kamen koji su uzeli s vrha Moslavačke gore, a iz tog kampa su uzeli jedan koji će već ovog mjeseca ostaviti na Moslavačkoj gori. Stvorili su tako, kaže, simboličku poveznicu između dvaju planina. Kada se dočepao baznog kampa Čikor, napisao je iduće: “Postavljam si pitanje: ‘Hoću li se ikada vratiti ovamo?’ Iskreno, ne vjerujem”. Pitamo ga je li istina da više nikad ne bi želio na Himalaju?
– Ma naravno da nije, pa tko ne bi jednog dana želio osvojiti i sam svjetski vrh. Sada se to čini kao nedostižan san, ali da mi je netko prije koju godinu rekao da ću se uopće penjati po Himalaji, rekao bih mu da nije normalan, tako da nikad ne znaš – kaže taj zaposlenik PU bjelovarsko-bilogorske na kojeg je ponosna cijela njegova policijska uprava. Osim po ovom uspjehu, Kristijan Čikor itekako je poznat svojim kolegama jer je riječ o prvom i za sada još uvijek jedinom policajcu unutar te uprave koji je radio, odnosno još uvijek radi na – poligrafu. Kako bi došao na tu poziciju, išao je na doškolovanje u Zagreb, a zatim je još pola godine svakog radnog dana iz Čazme putovao u stotinjak kilometara udaljeni Slavonski Brod na praksu, a potom još toliko natrag kući.
– Da se pripremim za jedno ispitivanje, treba mi cijeli dan, a sam proces traje oko dva sata. Najprije otprilike 45 minuta neformalno razgovaram s osobom koja ide na poligraf da vidim, što bi se reklo, kako diše, a nakon toga kreće samo ispitivanje koje traje isto tako oko 45 minuta. Ako zaključim da je osoba nevina, odnosno da ne laže, onda im to redovito i kažem tako da se ne moraju brinuti. Ispostavi se da je više od 90% onih koji dođu na poligraf nevino – govori Čikor kojeg pitamo prepozna li i izvan radnog vremena na nekom kad krene muljati.– Logično bi zvučalo da odmah skužim takve laži, ali to ne može biti dalje od istine. Kad ne radim kao da se isključim, tako da mi se više od jednom dogodilo da me smuljaju nekakvi trgovci koji mi podvale sumnjiv proizvod i tko zna što sve ne, tako da molim vas, nemojte napisati da sam doktor za laži – iskren je taj simpatični Čazmanac. •
Sada mi se Mount Everest čini kao nedostižan san, ali da mi je netko prije koju godinu rekao da ću se uopće penjati po Himalaji, rekao bih mu da nije normalan