Stameni sidraš iz Rijeke, s 36 godina bit će najstariji, a sa 130 kilograma najteži igrač u našoj vaterpolskoj reprezentaciji
Neki su u njegovim godinama, pa i u mlađoj dobi, odustali od reprezentacije, ali ne i Josip Vrlić (36). Stameni sidraš kojega u vaterpolskim krugovima zovu Hrid s Kvarnera (taj su mu nadimak dali španjolski novinari kad je 2013. prvi put zaigrao u Barceloneti), željan je uspjeha s hrvatskom reprezentacijom kojoj se relativno kasno pridružio (od 2018.), a i reprezentaciji je potreban igrač njegova kalibra na dva metra. I zato Vrlić, najbolji vaterpolist 2020. godine u Večernjakovoj anketi, ostaje jedan od najjačih aduta nacionalnog sastava. A razgovor s njim tekao je ovako:
Naporna sezona
Kako ste preživjeli ove pripreme reprezentacije, jesu li one bile intenzivnije nego prije?
– Bile su intenzivne, ali kratko su trajale, što nama igračima više odgovara. Sezona je bila naporna i zato svi želimo da utakmice što prije dođu, bez duljih priprema – napominje Vrlić.
Zbog umora ste prepustili prijateljsku utakmicu s Talijanima u Trstu, kako se sad osjećate?
– Odigrao sam zbilja mnogo utakmica ove sezone, tako da je pomalo došlo do zamora materijala. No, sad je sve u redu.
Kako procjenjujete mogućnosti ove pomlađene hrvatske reprezentacije?
– To ćemo vidjeti na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj. Želimo ići utakmicu po utakmicu i zato nam je najvažnija prva utakmica s Grčkom u utorak. Potom ćemo dočekivati i sljedeće.
Imamo sjajan niz od sedam medalja na svjetskim prvenstvima, možemo li i do osme u Mađarskoj?
– Hrvatska vaterpolska reprezentacija uvijek puca na sam vrh, pa će tako biti i ovaj put. Vidjet ćemo kako će biti, ali u svakom slučaju bilo bi lijepo nastaviti taj niz.
Što se tiče vaše klupske budućnosti, ostajete li u Radničkome i sljedeće sezone?
– Da, imam ugovor na još godinu dana.
Već ste drugi put u Kragujevcu, očito ste zadovoljni Kragujevčanima kao i oni vama?
– Da, poznavao sam otprije sredinu i ljude iz kluba, tako da sam se jako lako uklopio u sustav, koji je ionako sličan našem. Zadovoljan sam.
Jesu li u klubu zadovoljni? Bili ste šesti u skupini Lige prvaka, četvrti u Regionalnoj ligi, osvojili Srbijanski kup i igrali u finalu prvenstva?
– U finalu prvenstva bolji je bio Novi Beograd, u gostima smo izgubili prilično lagano, a kod kuće na peterce. Kad je riječ o Radničkome, to je mlad klub željan uspjeha pa je ljestvica što se rezultata tiče postavljena jako visoko. Uglavnom smo zadovoljni svime, osim možda nastupom u Ligi prvaka gdje smo trebali biti malo bolji, ali skupina s Bresciom, Barcelonetom i Novim Beogradom bila je prilično teška.
Ostaje li vaš brat Mislav u Trstu i biste li voljeli ponovno zaigrati zajedno, u istom klubu?
– Brat je u Trstu i ostaje tamo. A što se tiče zajedničkog igranja, ja sam već na zalasku karijere, ali drago mi je da smo barem tu jednu godinu odigrali skupa, i to u trofejnoj sezoni Mladosti.
Promijenili ste puno sredina – Rijeka, Barcelona, Dubrovnik, Brazil, Kragujevac, Zagreb – gdje vam je bilo najljepše?
– Pa, najljepša mi je bila ta avantura u Barceloni. U prvoj rundi tri godine, a potom još dvije.
Ondje sam se uistinu osjećao jako dobro, kao kod kuće. Imam puno prijatelja tamo, čujemo se gotovo svakodnevno, a svaki put kad se vidimo bude lijepo druženje.
A s kime ste najbolji?
Najdraže su paprike
– Ima nas šest-sedam u skupini, često se čujemo, a družimo se kad nam to prilike dopuste. S Felipeom Perroneom proveo sam najviše vremena u Barceloni, ali i u Brazilu i kasnije u Jugu, tako da sam s njim najbolji, ali prijateljujem i s drugima.
Da se malo našalimo, s 36 godina najstariji ste, a sa 130 kilograma najteži u reprezentaciji, što biste radije skinuli: godine ili kilograme?
– Najradije bih preskočio to pitanje (smijeh). Ali sigurno bih radije skinuo koju godinicu i bio mlađi, dok sam se na kilograme naviknuo, ionako kažu da sam unatoč njima prilično plovan. Ne smetaju mi kilogrami, uostalom raspoređeni su na 198 centimetara visine, ali godine su mi počele smetati.
Koje vam je onda omiljeno jelo i tko vam ga najbolje sprema?
– To su punjene paprike, a najbolje ih sprema moja sestra Jelena. Mi smo prilično brojna obitelj, imam dva brata i sestru. I lijepo nam je – zaključio je uvijek vedri
• Vrlić.
Sportski ribolov
Hrvatska reprezentacija u sportskom ribolovu za osobe s invaliditetom ponovno je potvrdila da je najbolja na svijetu. Na 23. svjetskom prvenstvu u lovu ribe udicom na plovak, koje je održano u mađarskom Szegedu, hrvatska reprezentacija osoba s invaliditetom deklasirala je protivnike. Hrvatska je uvjerljivo, s 20 bodova i ukupno ulovljenih 115.125 grama ribe u oba dana te dva prva mjesta osvojila naslov prvaka svijeta. Pojedinačno, naslov prvaka svijeta ponio je Zlatko
• Poparić.