Kako je lijevo-liberalno u Splitu postalo “sirovo”
Prijevremeni izbori za gradonačelnika i Gradsko vijeće Splita postaju jedan od najznačajnijih političkih događaja u posljednjih nekoliko godina. Sama odluka gradonačelnika Puljka da razriješi krizu vlasti s jedne strane izazvanu skandalima koje je proizveo njegov zamjenik Ivošević, a s druge strane nestabilnom većinom u Gradskom vijeću već je imala potencijal prerastanja u presedan. Puljak je odlučio u krizi vlasti vratiti mandat građanima i tražiti od njih pravorijek kako o ponašanju Bojana Ivoševića tako i o političkim postupcima stranaka koje su činile tanku i nestabilnu većinu u Gradskom vijeću. To je postupak suprotan navadama hrvatskih političkih elita koje čine sve kako bi izbjegle izbore i zadržale se na poziciji vlasti bez obzira na cijenu, kako onu koja se plaća neefikasnošću neprirodnih i nestabilnih koalicija tako i onu koja se plaća povjerenjem građana u političare kada se brane svi postupci političkih suradnika do zadnje kapi krvi. Prva istraživanja javnog mnijenja, koja su nagovještavala glatku pobjedu Puljka, davala su signal da bi takvo “neuobičajeno” ponašanje političara građani mogli obilato nagraditi. Sve je izgledalo kao da će Puljak i Split poslati jednu jako važnu poruku ostatku Hrvatske, a to je da se politička hrabrost i odgovornost isplate te da se ne treba bojati vratiti mandat građanima ako je vlast nestabilna, a vi imate što autentično ponuditi građanima. Hrvatskoj nedostaju takvi pozitivni primjeri koji bi mogli promijeniti neke uobičajene obrasce ponašanja hrvatskih političara.
Druga vrsta presedana
Međutim, kako se kampanja razvija, sve više izgleda kao da će prijevremeni splitski izbori postati druga vrsta presedana, ona koja govori o tome ima li razlika između dvaju blokova na koje se hrvatska politika uobičajeno dijeli. Većina političkih procesa u Hrvatskoj dominantno je organizirana oko ključnog identitetskog rascjepa u hrvatskom društvu. Taj rascjep dijeli birače na dva relativno velika segmenta koji se razlikuju u pogledu temeljenih odrednica osobnog i kolektivnog identiteta kao i dominantnim vrijednostima (i naravno, sve veći treći segment koji nema jasan identitet osim da bježi od opisane podjele). Jedan segment obično se naziva “desnim”, a karakteriziraju ga isticanje nominalne pripadnosti katoličanstvu i na običaju utemeljena religioznost (ne nužno i istinska duhovnost i vjera), više ili manje isključivi nacionalizam, skepsa prema socijalističkom nasljeđu i jugoslavenskoj prošlosti, djelomični tradicionalizam i kolektivizam. Drugi segment koji se opisuje kao “lijevo-liberalni” karakterizira sekularizam u javnom prostoru (ne nužno i izostanak religioznosti u privatnoj sferi), vrednovanje individualnih sloboda i ljudskih prava iznad kolektiviteta (osim kada se radi o nacionalnim manjinama), skepsa prema izraženom nacionalizmu te kritičnost prema nasljeđu 1990-ih, orijentacija na modernističke vrijednosti i uvažavanje pluralizma životnih stilova (osim kada se radi o tradicionalističkim životnim stilovima). Svaki od ova dva dijela našeg društva gaji puno predrasuda prema pripadnicima drugog segmenta, pri čemu se te predrasude izražavaju različitim stilovima, od vrlo brutalnog i direktnog na društvenim mrežama do profinjenog i uvijenog u “službenijim forumima”. Tako su pripadnici “lijevo-liberalnog” segmenta za one s desne strane redom “komunjare i jugonostalgičari”, “protivnici svega hrvatskog”, “prepredeni pripadnici elite”, “umišljeni urbani tipovi” i sl. Oni s desne strane su od ovih s lijeve često karakterizirani kao “primitivni”, “sirovi”, “isključivi”, “beskrupulozni” i “autokrati”. Tu je i nezaobilazna etiketa “kriminala i korupcije” rezervirana za HDZ-ov dio desnog spektra.
Splitski “seks-skandal” i Puljkova reakcija na njega pomažu razbiti neke od navedenih stereotipa. Prije svega, ovaj događaj lijepo pokazuje da i “lijevo-liberalni”, vrlo učeni pojedinci koji visoko drže do sebe mogu ispasti vrlo “primitivni” i “sirovi”. Sadržaj prepiske, bez obzira na njezinu pozadinu, jasno ilustrira kako dva bliska suradnika Ivice Puljka nemaju naročito profinjen odnos prema ženama, zavođenju i spolnim odnosima. Njihova komunikacija o toj temi posve dobro potpada pod ono što se uobičajeno u vezi s tim temama opisuje epitetom “sirovo”. Dio javnosti koji na slične ispade pripadnika “desnog” segmenta reagira oštrom moralnom osudom ovaj puta ostaje relativno blag. S druge strane, Puljkova obrana suradnika dobro se može opisati “beskrupuloznom”. Naime, Puljak i saborske zastupnice njegove stranke bi vjerojatno, da su uloge obrnute, oštro napadali onoga, primjerice HDZ, tko bi na isti način branio svoje istaknute članove u sličnoj situaciji.
Ipak su svi političari isti?
Tako splitski presedan, umjesto da nam pokaže “kako svi nisu isti”, kako se na početku činilo, sve više doprinosi razbijanju nade i potvrđivanju široko prihvaćanje maksime da su “svi političari isti”. S druge strane, korisno je to što doprinosi razbijanju stereotipa koje pripadnici “lijevo-liberalnog” segmenta imaju o “svojim” političarima, pokazujući da i njima dobro pristaju stereotipi koje vole lijepiti političarima s one druge strane. Iako će neki na “desnici” likovati zbog razbijanja kredibiliteta “lijevo-liberalnih”, to ih ne lišava odgovornosti za vlastite neutemeljene i isprazne stereotipe koje gaje prema drugom dijelu hrvatske političke zajednice. Ujedno ovaj slučaj dobro pokazuje da moralna svojstva nisu kolektivna politička kategorija nego obilježje pojedinca.
Splitski slučaj doprinosi razbijanju stereotipa koje pripadnici “lijevoliberalnog” segmenta imaju o “svojim” političarima, pokazujući da i njima dobro pristaju stereotipi koje vole lijepiti političarima s one druge strane