Hoće li nove aktivističke zvijezde završiti u političkoj ropotarnici s Pernarom...
Unedjelju u Splitu je novi veliki ispit za antisistemska nebipolarna rješenja u hrvatskoj politici, koja imajući u vidu i situaciju u Zagrebu, na žalost, hodaju po rubu provalije. Još jedna od mladih političkih nada, aktivist Bojan Ivošević čiji se uspon temelji na poruci “Split je k...c”, mogao bi s porukom “sve je to isti ‘k’” sa znanstvenikom Ivicom Puljkom biti poslan u političku ropotarnicu gdje su već instant političke zvijezde kao što su bili Pernar, Škoro, pa i još euro-aktivni Sinčić, Kolakušić... Zajedničko im je da su nošeni osobnim interesima politički nespretnim i/ili neprimjerenim postupcima u jednom trenutku prosuli punu kantu s mlijekom. Također, kod svih njih pokazalo se da je jedno biti jak na jeziku, a drugo biti jak i u političkim djelima. Biračima može biti simpatičan pa i obećavajući, nerijetko vrlo domišljat i svima razumljiv, radikalan kriticizam vladajućih struktura, ali kad su dobili priliku pokazalo se da je politika vrlo težak i ozbiljan posao osobito kad se iz verbalizacije prijeđe u poziciju realizacije. Nerijetko se, što je slučaj baš kod Puljka i Ivoševića, zbog političkog neiskustva te manjka političke i medijske kulture, mukotrpno stečeni krediti troše na temama kojih uopće nije smjelo biti, a osobito ne na početku vladavine kad je bilo dovoljno vremena, ako ne postići neke značajnije rezultate, onda barem ne stvarati nepotrebne frontove i pokazati da su drugačiji od onih koje su zamijenili.
I u Zagrebu svjedočimo mukama zeleno-lijeve aktivističke platforme na čelu s Tomislavom Tomaševićem. Iz faze impresivnog izbornog optimizma tako dobro definiranog u nazivu Možemo!, prešli su u fazu učestalog propitivanja koje se jezgrovito može izraziti s “Možemo?”, da bi sada sve učestalije bili suočavani s pesimističnim zaključcima čak i svojih simpatizera - “Ne možemo!”.
Puljak i Ivošević u izbornu kampanju ušli su s velikim moralnim teretom, uz sav onaj koji su ponijeli odlučivši ga preispitati kod birača. Splićani će u nedjelju demonstrirati koliko su očajni. Izaberu li ponovno Puljka i Ivoševića, to će značiti da su prilično očajni, to više ako se za godinu dana vladavine nisu iskazali u ispunjenju ranijih izbornih obećanja. Birači bi time poručili da su unatoč svemu spremni uistinu svašta otrpjeti i oprostiti pa i političku nesposobnost, neozbiljnost i naivnost, pa i nemoral samo da vlast opet ne dođe u ruke “onih drugih, puno gorih”. Za HDZ, to više jer se odlučio za nestranačkog kandidata, ponovni poraz uz sve vjetrove koji pušu u njihova politička jedra, značio bi da imaju velikih problema sa svojim biračima na jugu Hrvatske. Najavljene vrućine, zauzetost dijela birača ranijim početkom turističke sezone, Puljkova afera sa “seksualnošću invalida” te ignoriranje lascivnih šaputanja njegova glavnog suradnika s malodobnicom, uz ostale gafove, sve to ide u prilog slabijeg odaziva birača, a u korist jake stranačke organizacije poput HDZ-a. Za njih bi ovaj poraz bio puno teži nego prethodni, pogotovo ako su Splićani u proteklih godinu dana mogli zaključiti što Puljak i njegov tim mogu ili ne mogu, osobito s vrlinama koje su im navodno “forte” u odnosu na političku konkurenciju.
Platforma Možemo! sigurno ne bi ponovila uspjeh da sada idu na izbore. Zagrepčani čim izađu iz svojih domova vide što nova vlast može ili ne može pa i u politikama na kojima se očekivalo da bi mogli vrlo brzo pokazati da su drugačiji. Nisu profitirali čak ni na za njih “lakim” temama s obzirom na razdoblje Bandićeve vladavine, kao što je kadroviranje ili zbrinjavanje otpada. Nedostatak političkog iskustva i stranačke infrastrukture uz povezani manjak stručnih resursa, uz opterećenost ideologijom, ipak se pokazuju nepremostivim minusima u vođenju politika i upravljanju javnim resursima. Možemo! se kompromitirao i ukidanjem mjere roditelj-odgojitelj, što im zamjeraju čak i oni koji nalaze značajnih mana toj demografski mjeri, kao i sramotno nesuvislim tumačenjima o njezinoj neučinkovitosti. Odluka Visokog upravnog suda može ih financijski, ali još više politički skupo koštati. I bez ukidanja te mjere ne mogu udovoljiti potrebama za smještaj velikog broja djece u vrtiće, a odluka VUS-a to može još i značajno pogoršati. Zapravo, ne zna se što je gore za zagrebačku vlast, da VUS potvrdi ili ospori njihovu odluku o mjeri roditelj-odgojitelj. Premda, s obzirom na odluke Ustavnog suda, doduše u odnosu na retroaktivna zakonska rješenja, sud bi morao voditi računa o legitimnim očekivanjima roditelja, baš što se vodilo računa kod povlaštenih mirovina državnih dužnosnika.
Neuspjeh Puljka i Možemo! ponovno bi birače, kojih je ionako sve manje, osobito one koji traže alternativna rješenja, odveo u novu fazu izborne apstinencije, te povratak za sve štetnom bipolarnom rješenju uz rascjepkanu političku strukturu.
I Možemo! u Zagrebu je na mukama prvo od propitivanja “Možemo?” a sada i sve češćih zaključaka i simpatizera “Ne možemo!”