Predsjednik Milanović usridu: Ne fašizmu, a ne smrt fašizmu! Jesu li ga shvatili

Dok Putinove horde gaze Ukrajinu baš pod parolom borbe protiv fašizma i nacizma, s partizanske pozornice u Brezovici uzvikivati “Smrt fašizmu - sloboda narodu”, dokaz je nedostatka emocionalne inteligencije Hrvati će i dalje jedini u svijetu slaviti dan p

Obično govorim da će II. svjetski rat u Hrvata završiti tek kad počne III, svjetski rat. No, ni u to nisam više baš uvjeren. Čak niti svijet na pragu nuklearnog rata s dnevnog reda ne skida ustaše i partizane, a pošteni domobrani opet se moraju skrivati pod stol.

Što se promijenilo? Ništa osim uglazbljenog nastupa državnih šefova ili njihovih emisara. U Brezovici i dalje nema signala mobilnih mreža. Posve je jasno da su hrvatski komunisti kad su tog nesretnog 22. lipnja 1941., bježali u šumu tražili i našli najskrovitiji proplanak na kojem ih nitko ni slučajno neće naći. Nije bilo apsolutno ništa herojskog u tom danu, ali ako se već pod baš takvim imenom mora obilježavati Dan antifašističke borbe u Hrvata, takav kakav jest taj datum bolji je od većine ostalih, a neizmjerno bolji od četničkog derneka u Srbu, kad se slavi prvi pokolj kojim su ustanici okrvavili svoje ruke do laktova.

Hrvati će tako i dalje jedini u svijetu slaviti dan početka operacije Barbarossa, kad je puklo savezništvo između Staljina i Hitlera, koji su prije toga kao najbolji prijatelji započeli II. svjetski rat, zajedničkim napadom na Poljsku i podjelom istoka Europe. No, to je bio i trenutak u kojem je puknuo i status quo između hrvatskih komunista i ustaša, koji se do tada nisu usuđivali izravno sukobiti sve dok su njihovi politički sponzori ratovali ruku pod ruku protiv slobodne Europe.

Da su Staljin i Hitler ostali saveznici, pojam antifašizam u takvom obliku već bismo zaboravili. Tek u trenu kad je 22. lipnja 1941., kamerad Adolf zabio nož u leđa svojem baćuški Staljinu, hrvatskim komunistima bilo je jasno da treba spašavati kožu te u šumi na sigurnom pričekati zapovijedi Staljina i njegovog najboljeg učenika Tita.

Jasno je da ćeš automatski postati antifašist ako te fašizam želi ubiti. Može li uopće biti drugačije? Naravno da ne. No, problem s tim i takvim “antifašizmom” jest da pri osvajanju apsolutne vlasti objeručke prihvaća i najcrnje fašističke metode protiv svih političkih konkurenata. Taj i takav antifašizam uzima sebi pravo definirati tko su sve ti fašisti, odnosno koga sve treba bez milosti eliminirati, likvidirati, eksterminirati. U vrijeme rata krilatica “Smrt fašizmu - sloboda narodu” sasvim sigurno je imala svoj borbeni smisao. No, nakon pobjede, ona postaje ne samo oruđe već i smrtonosno oružje u rukama pobjednika.

U momentu dok Putinove horde gaze Ukrajinu baš pod parolom borbe protiv fašizma i nacizma, s partizanske pozornice u Brezovici godine 2022., uzvikivati “Smrt fašizmu - sloboda narodu”, dokaz je apsolutnog nedostatka emocionalne inteligencije.

Atest ispranosti mozga. Jer, upravo uporno ponavljanje kako su fašisti, stvarni ili virtualni, nekakva ljudska podvrsta koju je dozvoljeno, pa i poželjno ubijati, danas omogućava Putinu oblikovati svijest prosječnog Rusa koji bezrezervno podržava njegovu “specijalnu vojnu operaciju” za denacifikaciju Ukrajine i rušenje “fašističkog” režima.

Antifašizam kakav znamo jest Staljinova

kreacija. Dok je takvog antifašizma, ne može nestati fašizma. Da bi antifašizam nakon II. svjetskog rata mogao postojati, njemu jednostavno nužno treba – fašizam.

Ako ga ponestane, kreirat će ga. Ne stvoriti od blata, već u javnom mnijenju premijesiti percepciju svih neprijatelja režima u jedan zajednički nakazni lik neprijatelja države. Svi drugi, koliko god da ih ima i kolikogod da su različiti, pa makar bili kontrafašisti, bit će prikazani kao fašisti. A to je isto kao da kažeš da su štakori, žohari, žuti mravi. Sudbina se podrazumijeva. Kao što se podrazumijevala kad je prije toga nacizam oblikovao javni lik svojih neprijatelja. Fašisti i takvi antifašisti sijamski su blizanci.

Ove godine u Brezovici ipak vrijedi zabilježiti dva pomaka. Kao prvo, nije bilo zvižduka ni hukanja Andreju Plenkoviću. Bit će ipak zato što ni Plenkovića nije bilo. Pa je podij ponovno bio samo Milanovićev. A Milanović ga je pamtljivo iskoristio, lansiravši alternativu famoznom herojskom, ali i zločinačkom “Smrt fašizmu - sloboda narodu”. Ne bismo kaže, trebali više govoriti “Smrt fašizmu”, već - “Ne fašizmu”.

Alkar Zoran Milanović usridu! Bacio je klicu, ali hoće li se ona primiti? Njegovi bivši puleni za sada nisu impresionirani. Jasno im je, kažu, što je mislio, ali odmah domeću: “Smrt fašizmu” i “Ne fašizmu” zapravo je isto. Čime zapravo dokazuju da im i dalje – baš ništa nije jasno.