Katalinić: Smiješno je da je trener vratara u Hajduku neki Litavac
Gledajući hrvatsku nogometnu povijest od samostalnosti Hrvatske, praktički u svim linijama terena (obrana, vezni red, napad) imali smo nogometaše koji su u jednom trenutku bili najviša svjetska klasa. Jedina linija terena za koju u posljednjih 30 godina to baš i ne možemo reći je ona vratarska. Osim rijetkih iznimaka, hrvatski vratari zapravo se nikad nisu uspjeli ustaliti u nekom klubu liga petice. U pravilu je najveći doseg naših vratara domaća liga ili neki klub u, primjerice, turskim, ruskim, austrijskim i belgijskim ligama.
Puno ovisi i o menadžerima
Sličnu situaciju imamo i sada kad se radi o Hrvatima među vratnicama. Sva tri vratara koja su na aktualnom reprezentativnom popisu, Dominik Livaković, Ivica Ivušić i Nediljko Labrović, brane u domaćem prvenstvu, a recentna situacija s Dominikom Livakovićem zapravo nam je i povod za ovu temu. Naime, 27-godišnji vratar Dinama bio je na listi želja talijanskog Lazija, ali se rimski klub ipak okrenuo mlađim alternativama. I tako priča o neuspješnim pokušajima izlaznog transfera Livakovića traje već tri godine. Bili su u igri klubovi iz talijanske, njemačke, francuske, pa čak i engleske lige, ali na kraju su ili ti klubovi ili Dinamo odustali od ponude.
Pogledamo li sva jača imena među današnjim aktivnim hrvatskim vratarima, osim tri reprezentativna, imamo Lovru Kalinića koji je u Hajduku, Ivu Grbića koji je izgubio mjesto u početnoj postavi Lillea, Simona Slugu u Ludogorecu, Karla Leticu u Cluju, Dantea Stipicu u Pogonu, Dominika Kotarskog u Gorici (zasad), Adriana Šempera i Ivora Pandura koji su pričuve u Genoi, odnosno Veroni te Ivana Vargića koji je bez kluba. U daljnjem nabrajanju većinom ćete naići na vratare iz HNL-a ili na vratare iz slabijih liga od naše.
Ni pogled na povijest nije znatno drukčiji. Osim Danijela Subašića (Monaco) i Vedrana Runje (Marseille, Lens), Hrvatska u svojoj povijesti nije imala vratara koji je barem jednu cijelu sezonu u kontinuitetu uspio odraditi kao prvotimac u ligama petice. Čak ni Stipe Pletikosa, legendarna hobotnica, nije uspio doći do zapažene minutaže u Tottenhamu i Deportivu. Njegovi najbolji dani bili su u Rusiji (Spartak, Rostov), Ukrajini (Šahtar) i Hrvatskoj (Hajduk).
Još jedan legendarni reprezentativni vratar Dražen Ladić je, kao što vjerojatno i znate, od dolaska u Dinamo 1986. cijelu svoju karijeru proveo u Prvoj HNL (do 2000.), a ostali vratari koji su uspjeli skupiti nešto reprezentativnih nastupa, poput Tomislava Butine, Marjana Mrmića, Vladimira Vasilja, Joeyja Didulice, Željka Pavlovića i Marija Galinovića, zadovoljili su se ili igranjem u ligama koje su rang ispod onih najjačih ili pak igranjem na domaćim travnjacima.
Ovo nipošto ne znači da su hrvatski vratari loši, samo je nemoguće ignorirati činjenicu da su naši nogometaši na svim drugim pozicijama više puta osvajali Ligu prvaka i najjača ligaška natjecanja, a na vratarskom klupskom planu neki značajniji uspjeh dogodio se samo jednom u povijesti nogometaša iz Hrvatske, kad je Danijel Subašić 2017. s Monacom postao prvak francuske lige.
Zašto je ta razlika u klupskoj uspješnosti između svih ostalih pozicija i vratarske toliko velika, upitali smo jednog od najuspješnijih hrvatskih nogometnih menadžera Marka Naletilića.
– Vratarsko tržište jedno je potpuno drukčije tržište nego igračko tržište. Moramo uzeti u obzir koliko je jezična barijera važna stvar kod vratara jer je on taj koji viče i govori svojim igračima na terenu, zato vratari u najboljim ligama nisu toliko često stranci kao igrači na ostalim pozicijama. Bitno je isto reći da se vratarska uloga jako promijenila u posljednje vrijeme, sad je važno da vratar ima i tehničke kvalitete, da može igrati s obje noge, da bude jedan pravi malonogometaš. Vrataru iz manje države puno je teže probiti se u najjače lige nego nekom lijevom beku ili napadaču – rekao je Naletilić.
Kao obrazloženje ove situacije nerijetko u nogometnim krugovima možemo čuti da je zapadnjački stil škole vratara kvalitetniji od istočnjačkog i slavenskog, ali ta teorija ima nešto manje smisla kad uzmemo u obzir da, primjerice, Poljska već 20-ak godina stvara vrhunske vratare te da jedna Slovenija ima dva Top 10 vratara svijeta u proteklom desetljeću.
– Ma koje vratarske škole, to uopće više ne postoji. Kad vidite da je neki Litavac bez iskustva trener vratara Lovri Kaliniću, bude malo i smiješno. U zadnje
Od svih vratara u Hrvatskoj od osamostaljenja samo je jedan osvojio naslov u ligi petice, Danijel Subašić u Monacu 2017. godine Vratarima je problem pri odlasku u inozemstvo i jezična barijera jer vratar je taj koji mora biti najglasniji na terenu, kaže Naletilić
vrijeme ljudi sve češće i u velikim klubovima zapošljavaju trenere vratara i skaute vratara koji nikad nisu branili u životu. Oni nekog vide, nešto im se svidi, što često nema veze s vezom, i zbog toga ga dovedu. A nekad im samo i menadžer kaže “daj dovedi ovog mojeg malog” i lova odradi svoje. Ako imaš pravog menadžera, on će ti pronaći dobar klub. Moraju ti se poklopiti neke stvari, nije dovoljno samo biti dobar. Ne ovisi samo o kvaliteti vratara, nego i o menadžerima, klubovima – govori nam legendarni hrvatski vratar i trener vratara Ivan Katalinić.
SP je najbolji izlog
Mogu li se Livaković i Ivušić još uvijek otisnuti u inozemstvo i napraviti velik iskorak? Vidite li ih uopće negdje vani ili ih vidite u HNL-u do kraja karijere kao Dražena Ladića?
– Reprezentacija kod nas prodaje igrače. Ako se jedan od njih istakne sjajnim igrama na Svjetskom prvenstvu, koje je najveća pozornica, sigurno će imati više ponuda i veću šansu za odlazak van – zaključio je Katalinić.