Autobiografija Željka Bebeka: on i Bregović, suradnici koji ne mogu biti prijatelji
vrijeme albuma “Doživjeti stotu”, što publika nije dobro prihvatila, ali to je i dalje ostao jedan od najboljih albuma Bijelog dugmeta, jer je Bregović bio u pravu.
Bebek se prisjeća i jedine inozemne turneje Dugmeta po Bugarskoj 1982., ali se pogrešno sjeća da je na koncertu u Kulušiću 1981. Bregović bio u bijelom odijelu i imao “dvovratnog” Gibsona, jer nije bilo tako, dok tumači da je sve bilo postavljeno kako bi Bregović ispao zvijezda pred američkim producentom koji ih je htio odvesti u Ameriku. Ti detalji pokazuju sitničavost prema nekim događajima, ali Bebek uglavnom dobro procjenjuje Bregovićevu ulogu vođe koji je sve htio kontrolirati.
Doduše, pretjeruje kad govori da
AUTOBIOGRAFIJA U OTKRIVANJU NEPOZNATIH DETALJA I ČITATELJIMA NUDI ZANIMLJIVO ŠTIVO KOJE ĆE “PROGUTATI”
je pjesma “Šta bi dao da si na mom mjestu” iz 1975. – u engleskoj verziji “Playing the Part”, bila razlog što tada nisu uspjeli u inozemstvu, jer je Bregović navodno plagirao pjesmu grupe Argent pa su im to zamjerili strani producenti. Nitko nikada s ovih prostora nije uspio u inozemstvu, pa tako ni Dugme, a Goran se i prije i poslije znao ozbiljno nasloniti na inozemne predloške. No Bebek uvjerljivo i detaljno opisuje razlaz s grupom i sastanak svih članova kod Bregovića u stanu 1984., kad su glasali o njegovu izbacivanju iz benda. Ukratko, Bebek je kao “sindikalni povjerenik” pametno razmišljao o nesrazmjeru zarade Bregovića i ostalih te je htio da se autorstvo aranžmana pjesama pripiše svima, ali su svejedno svi glasali protiv njega.
Ipak, ključni dio Bebekove priče je događaj iz 1976., kad su prije odlaska u New York na snimanje singla “Goodbye Amerika” članovi Dugmeta potpisali papir prema kojem Bijelo dugme ne može postojati bez Bregovića kao autora pjesama i gitarista. Bebek sam iskreno navodi kako je, lojalan Goranu, nagovarao i basista Zorana Redžića i Vladu Pravdića da potpišu “papir” koji je Bregović kasnije pohranio kod odvjetnika i postao vlasnik benda i brenda. Kao većinski autor i vođa nedvojbeno je imao pravo na to, ali pravni manevri tada nisu bili previše jasni domaćim muzičarima. Primjerice, Jasenko Houra danas ima problema s vlasništvom imena Prljavo kazalište, a Bregović je očito bio 45 godina ispred njega.
Tu lojalnost Bregoviću Bebek si možda ni danas ne može oprostiti, pogotovo nakon svih detalja u knjizi koji potanko objašnjavaju postanak i trajanje Dugmeta te “razvod” Bebeka i benda. No usprkos očiglednim problemima na relaciji s Bregovićem i kasnijih subjektivnih prosudbi o solo-karijerama, u knjizi “U inat svima” Bebek uspijeva zanimljivo pojasniti put uspjeha i rast najveće domaće rock-atrakcije kao i probleme i prednosti koje su imali na svom putu do pozicije najvećeg fenomena i benda u povijesti domaće estrade.
Britanski Placebo dolazi u ponedjeljak 27. lipnja na zagrebačku Šalatu u sklopu turneje s novim albumom “Never Let Me Go”, prvim nakon devet godina studijske stanke. U međuvremenu su frontmen Brian Molko i basist Stefan Olsdal u tonskom studiju ostali dvojac i, uz gostovanje dvojice bubnjara, među sobom podijelili dionice gitara, klavira, syntheva i programiranih bubnjeva u 13 pjesama. Kad su prvi put gostovali u zagrebačkom Domu sportova 2001., bili su u vrhuncu napada kao novi proizvod koji se naslanjao na prethodnice britanskog glam-rocka i britpopa. Usput sam sa svom trojicom, uključujući bubnjara Stevea Hewitta, napravio zanimljiv intervju u kojem su govorili i kako doživljavaju to što ih i David Bowie javno hvali i vidi svoje utjecaje u njima? Toliko su bili aktualni Placebo, no, nisu uzalud protratili 25 godina karijere. Štoviše, prodali su oko 13 milijuna albuma i osvojili dovoljno publike, pogotovo domaće koja je uvijek voljela spojeve na tragu Depeche Mode s izraženijim gitarama (poslušajte “Surrounded By Spies”, britanski “svjetlucavi pop” i smjesu melodičnosti, čvrste svirke i elektronike. Upravo je takav osmi album Placeba “Never Let Me Go” na kojem se smjenjuju distopijske opservacije o depresiji i kraju planeta (“Twin Demons”), brže popistične pjesme poput singla “Beautiful James” i “Try Better Next Time” koje su dušu dale za koncertna izvođenja, poneki optimistični kroki poput gudačima ogrnute “The Prodigal”, a ima i balada poput i tamnijih nijansi kojima album završava s odlične tri pjesme, na kojima glas Briana Molka kao i na “Happy Birthday In The Sky” nevjerojatno podsjeća na Michaela Stipea iz REM. Da ne znate o kome se radi, mogli biste pomisliti da je Stipeov solo-album. Ukratko, Placebo su bili i ostali primjer spajanja pop-prijemčivosti i noirovskog vizualnog štiha, ali ako se i danas vidi jasna sklonost stilizacijama, dovoljna doza energije pokazuje da se u njihovu slučaju pored šminke pjevača Briana Molka troši i dovoljna količina strasti i znoja. Pogotovo na koncertima, zbog čega će nastup na Šalati biti dobra prilika da se situacija provjeri uživo.