Srećom bjegunci iskušavaju sudbinu pa ipak ponekad padnu u ruke pravde

Ratni zločin ne zastarijeva, no povremeno to zaborave bjegunci pred hrvatskim pravosuđem čije je ime na popisu osumnjičenih za zvjerstva u Domovinskom ratu pa se, primjerice, iz Srbije samouvjereno zapute na ljetovanje u Grčku. Učinio je to nedavno Jovan Cvetić (59), koji je već godinama na međunarodnoj tjeralici zbog zločina u Voćinu nadomak Slatini, malom mjestu u okrilju Papuka čiji ratni ožiljci vjerojatno neće zarasti nikada. U samo jednom danu u prosincu 1991. tamo je mučki ubijeno 47 mještana i trojica zarobljenih branitelja.

Umjesto da se kupa i sunča na grčkim plažama, Cvetić je uhićen pa će jedno vrijeme provesti u grčkom zatvoru, dok tamošnji sud ne odluči o hrvatskom zahtjevu za njegovo izručenje. Postoje, dakle, i oni koji se odvaže napustiti “sigurnu oazu” susjedne nam države (koja nam ne izručuje svoje državljane optužene za ratne zločine), a pri tome valjda misle kako su nedodirljivi ili jednostavno iskušavaju sudbinu. Srećom pa to čine. Kažem srećom jer, nažalost, nerijetko se splet okolnosti, ili nepromišljenost osumnjičenika, ispostavi kao jedini put da se zločince privede pravdi. Optužnice se nižu, DORH i danas redovito objavljuje priopćenje o novim istragama, no glavni akteri, umjesto da sjede na optuženičkoj klupi, zavaljeni su svojim u udobnim naslonjačima, najčešće u Srbiji, i kao da ih se to ništa ne tiče. A gotovo da i jest tako, jer ruka pravde nije dovoljno dugačka da ih može dosegnuti preko srbijanske granice pa makar živjeli i kilometar od nje. Paralelno, s one druge, hrvatske strane Dunava obitelji i dalje traže svoje očeve, majke, sinove i kćeri, nemaju spokoja ni tri desetljeća kasnije. Mnogi su umrli ne dočekavši istinu o tome gdje su tijela njihovih najmilijih, a kamoli da su vidjeli iza rešetaka one koji su im bestijalno oduzeli život, i to samo zato što su bili Hrvati, što su branili svoj dom. Obiteljima žrtava, kao ni cjelokupnoj javnosti, vjerojatno neće nikada biti jasno kako to da se ne može izvršiti žešći međunarodni pritisak na Srbiju da konačno kaže istinu o zločinima u Domovinskom ratu i preda one koji su ih počinili. Ako se jednoga dana vidi u Europskoj uniji, u zajednici u kojoj je već i Hrvatska, Srbija mora učiniti sve da obitelji stradalih dobiju zaključak.

Mnogi su umrli ne dočekavši istinu o tome gdje su tijela njihovih najmilijih, a kamoli da su vidjeli kažnjene one koji su ih ubili