Vanjskopolitički ciljevi ne ostvaruju se pljuvanjem u mikrofone kod kuće

Da se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tako ponašala dok je Zoran Milanović kao premijer sjedio na sastancima Europskog vijeća u Bruxellesu, svi bismo se zgražali. Ovakvo što nikad se nije dogodilo

Predsjednik uživo s Pantovčaka komentira summit EU u Bruxellesu, ali ne kao neki dobri stari Mladen Delić, nego kao anonimni hejter s društvenih mreža

Mi smo mala zemlja i u našem je interesu da imamo konsenzus oko vanjske politike, tako da se u pravilu ne tučemo oko vanjskopolitičkih tema. Tu rečenicu, koja je nekoć vrijedila i u Hrvatskoj, čuo sam prije nekoliko tjedana u finskom parlamentu u Helsinkiju. Kad čovjek bolje razmisli, nevjerojatno je koliko je ta rečenica prirodna i logična, ali koliko se Hrvatska od tako logične stvari odmaknula, zapravo odmjesečarila u jednu shizofrenu poziciju u kojoj je sada.

Nikad se nije dogodilo da za vrijeme trajanja sastanka Europskog vijeća, summita lidera EU na kojemu Hrvatsku predstavlja premijer, predsjednik Republike iz Zagreba ne da kibicira, ne da suflira neku sasvim drugu politiku od one koju živ i zdrav legitimni predstavnik Republike Hrvatske na tom summitu vodi, nego sipa uvrede, buši gume, baca klipove pod noge, izvrće i okreće sve što se ondje zaista događa… - sve kako bi zaključio da je premijer izdajnik koji laže, šef diplomacije je glup, a svi ostali - “sikter”!

Da su se predsjednici Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović tako ponašali dok je Zoran Milanović kao premijer sjedio na sastancima Europskog vijeća u Bruxellesu, svi bismo se zgražali. Kao što smo se, primjerice, zgražali kad je predsjednica Grabar Kitarović u veljači 2016. priopćenjem smjenjivala Dragana Lozančića s mjesta šefa SOA-e, namećući takvu nedovoljno obrazloženu odluku, kao svršen čin, tadašnjem premijeru Tihomiru Oreškoviću. Da se sutra prema nekom SDP-ovu premijeru, hipotetski Peđi Grbinu, neki radikalno agresivni predsjednik Republike ponaša tako kao što se Milanović ponaša prema premijeru Andreju Plenkoviću, valjda bi netko stao u obranu institucija, demokratskih standarda i pristojnog, zdravog razuma? Ili bismo do tad već tu shizofrenu, izobličenu situaciju prihvatili kao sasvim normalnu?

Predsjednik Milanović nema pravo ponašati se na način koji smo vidjeli prošloga tjedna, ne samo zbog toga što to snižava ionako krhke demokratske standarde u Hrvatskoj, i što izaziva štetu koja će ostati vidljiva dulje od jednog mandata i ovih imena koji su sada na vlasti, nego i zato što zaista nije učinio ništa da u to, što sipa u mikrofone hrvatskih medija, uvjeri nekoga u stvarnom svijetu, nekog stranog sugovornika, neku međunarodnu zainteresiranu javnost. Samo treba pogledati Milanovićev nastup u Ohridu. Na pozornici Prespanskog foruma bili su i hrvatski i slovenski predsjednik, ali naš uopće nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu i prava Hrvata u BiH u svom govoru (tek nešto malo u odgovoru na jedno pitanje), dok je Borut Pahor zapravo sav svoj govor posvetio samo tom pitanju. Pahor je toga dana napisao pismo predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, obrazlažući ideju bezuvjetnog davanja statusa kandidata BiH. Tako se radi posao, a ne kao Milanović. Vanjskopolitički ciljevi ne ostvaruju se pljuvanjem u mikrofone kod kuće, nego konkretnim potezima prema inozemstvu.

Iz takve neproduktivne pozicije, bez vidljivog pokušaja ostvarivanja rezultata, predsjednik komentira uživo s Pantovčaka summit EU u Bruxellesu, ali ne kao neki dobri stari Mladen Delić, nego kao ostrašćeni anonimac s društvenih mreža koji hejta sve što premijer te iste države, naše države, čini u svom pokušaju ostvarivanja rezultata.

Za razliku do Milanovića, Plenković zaista pokušava doći do rezultata, ne uvredama i pljuvanjem, nego onako kako se to jedino može u zajednici 27 suverenih država, kao što je EU. I na prošlotjednom summitu nešto je ipak postigao.

Na povijesnom summitu na kojemu su čelnici EU davali status kandidata Ukrajini i Moldaviji rasprava se vodila ne toliko o te dvije zemlje, oko kojih je sve bilo unaprijed usuglašeno, nego o BiH. Četiri sata lideri su raspravljali, i pisali dodatak u tekst zaključaka o BiH, jer je Hrvatska, među ostalim zemljama, tražila jasniju i pozitivniju poruku za BiH. Ritam čitavoj toj raspravi davali su zapravo Andrej Plenković i Charles Michel. Ne toliko ni Slovenija, čija je vlada, nakon Pahorove inicijative, išla s jednim non-paperom, no koji je brzo odbačen: novi slovenski premijer Robert Golob na summitu je na temu BiH govorio samo jednom, dok je Plenković zapravo ubacivao cijeli dodatni paragraf o BiH, koji počinje riječima “Europsko vijeće spremno je Bosni i Hercegovini odobriti status zemlje kandidatkinje…”. Na političkim liderima u BiH je da tu rečenicu iskoriste. •