Dok je mama bila na poslu, bio sam zaključan u svojoj sobi od 7 do 15 sati
Nisam nikada bio sit, ali ni pothranjen. Živjeli smo u neizvjesnosti, strahu i siromaštvu, toliko beznadnom da bi mi se grlo steglo čim bih otvorio oči
U izdanju Večernjeg lista izlazi još jedna hit-knjiga – autobiografija legendarnog rokera Željka Bebeka “U inat svima”. Knjiga je to u kojoj je slavni pjevač otvorio dušu i čitateljstvu podastro, kao da ih vadi iz zaključane škrinje, sve svoje snove i emocije, svoje skrovite životne epizode, uspone i padove, životne prekretnice. U njoj nema uljepšavanja pa će zainteresirani čitatelj ostati iznenađen opisima Bebekova djetinjstva, sarajevske rock-scene, razotkrivanjem odnosa među članovima kultnog Bijelog dugmeta, pravnim manevrom kojim je Goran Bregović postao “vječni gazda” benda, načinom na koji je Bebek izbačen iz grupe, tegobnim počecima njegove solo-karijere... Knjiga je obogaćena brojnim privatnim fotografijama, a u posebnom izdanju, s ograničenom nakladom, nalazi se Bebekova posveta i CD s njegovih 17 velikih hitova. Rukopis je priredio Večernjakov novinar i urednik Robert Bubalo. U ovom feljtonu donosimo ulomke iz knjige koja će na kioscima biti od 30. lipnja 2022., a u knjižarama od 4. srpnja 2022. godine.
***
Ne sjećam se nijednog lijepog dana iz djetinjstva. Ne sjećam se sunca, veselog dječjeg smijeha koji bi odzvanjao ulicom, sjećam se samo magle, tmurnog neba, blata i starog oraha čije su grane stršale do oblaka pa je bio poput divovskog strašila. Rođen sam na kraju strašnog rata i na početku jednako strašnog mira. Ništa u mojem djetinjstvu nije bilo lijepo, nije bilo nikakve radosti. Mamin zagrljaj bio je jedina čarolija koja bi udahnula tračak sunca u to sivilo koje me okruživalo.
U najranijem djetinjstvu mama mi je često zabranjivala da izlazim van. To sam teško podnosio jer sam imao snažnu potrebu družiti se s djecom i tu i tamo šutnuti krpenu loptu prema krošnji starog oraha. Oca u mojem djetinjstvu nije bilo. Postoji škrinja u kojoj želim ostaviti neke stvari, pa tako i njega iz tog dijela svoga odrastanja. Prve godine života bili smo sami mama i ja.
Živjeli smo u prizemlju zgrade sagrađene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a u susjednom stanu stanovali su tetka Anka Domaćinović, mamina sestra, tetak Nikola i njihov sin Nikola. Mama i
tetka svaki su dan išle na posao, a za to vrijeme ja i moj rođak Nikola bili smo zatvoreni svaki u svojoj sobi. I tako smo nas dvojica godinama, dok su nam mame bile na poslu, bili sami u svojim sobama. Zaključani. Svaki dan od ponedjeljka do subote, od 7 do 15 sati. Samo bi nas ponekad pustili da budemo zajedno i da se igramo, ali bismo uvijek napravili nered pa su nas opet zaključavali svakog u svoju sobu. Nije bilo drugog rješenja, ni vrtića, a kamoli dadilja. Jedino što sam tada možgealojkjeost baciti se na knjige, pa sam naučio dobro čitati godinuuindatnsavipmriaje škole.
Nešto je ipak bilo i korisno u tom kućnom zatvoru. Kad malo bolje razmislim, vjerujem da je takvo odrastanje, to teško djetinjstvo bez oca, zaključano u memljivoj sobi, po cijele dane bez igdje ikoga, kreiralo u meni snažan duh i karakter kojim sam kasnije, u trnovitoj karijeri, znao pronaći ključ i otvoriti vrata uspjeha.
Rat je završio 8. svibnja, a ja sam se rodio 16. prosinca te godine u našem stanu na Bjelavama uz pomoć babice. Te 1945. nije se rađalo u bolnicama. Imao si sreće ako imaš babicu da te porodi i pomogne tebi i majci da preživite. I da te poslije ne svladaju bolesti. Smrtnost djece bila je golema, veće su šanse bile da ćeš umrijeti nego preživjeti.
U stanu u kojem sam se rodio i proveo djetinjstvo proveo sam 46 godina, dakle i cijelo razdoblje Bijelog dugmeta. Tek sam 1992. napustio Sarajevo i preselio se u Zagreb. Zato su mi sjećanja na to moje životno utočište i danas bistra. Uostalom, i danas je to moj sarajevski dom, doduše potpuno preuređen, ali na istom, polublatnjavom mjestu.
Stan je imao kuhinju, predsoblje i dvije sobe. Ispod jedne od soba bio je podrum u kojem su bili drva, ugljen i gorivo, a na ulazu u dvorište bio je vanjski zahod. U kuhinji je iz zida stršala pipa na kojoj smo se umivali, a vodu za kupanje grijali smo na starom fijakeru. Fijaker je imao dvije etaže, na jednoj su bile ringle, a ispod njih se ložila vatra čiji bi jezici plazili i ispod rerne u kojoj se, vrlo rijetko, pekla pita.
Nismo imali radioaparat, naravno ni televizor, čak ni onda kad je to bilo uobičajeno u drugim kućama. Kad su se u susjedstvu pojavili prvi televizori, hodao sam od kuće do kuće da bih kroz prozor škiljio i gledao u to čudo.
Nemam poriv taj dio života imalo “došminkati” i ostaviti dojam da je bilo dobro kad nije. Čovjek često u intervjuima malo “došminka” stvari jer je neugodno pričati o teškom životu. Pa ni publika ne voli slušati o teškim životnim stvarima, nitko ne uživa u tim nekim sirotinjskim pričama. Nekako se sada osjećam oslobođenim da priznam kako je moj život u početku bio tegoban.
Majka Katarina bila je religiozna, ali otac Zvonimir baš i nije, proživio je teške godine koje su mu slomile vjeru. Sve je bilo beznadno u tom sivilu, čak je i inače optimistična mama gubila nadu da se išta može okrenuti na neko dobro i da će se odškrinuti vrata nekom svjetlu. Radila je u
Zanatskoj komori, bila je dobar činovnik pa je od direktora tu i tamo dobila tzv. točkice, zahvaljujući kojima je mogla otići u dućan i kupiti robu. Robe u trgovinama nije bilo dovoljno, ona se u tadašnjoj planskoj privredi nije prodavala na otvorenom tržištu, nego se razdjeljivala po zaslugama. I tako je mama “točkicama” mogla kupiti Divku (kavu od ječma), šećer, sol, a ostalo je nabavljala od seljana s brda. Ti su seljani donosili robu na konjima i jeftino je prodavali. Konja bi zaustavili nasred ulice, zavezali ga za rasvjetni stup i onda bi cijelu ulicu obišli s ruksacima u kojima su bili zapakirani njihovi proizvodi u malim količinama: jaja, luk, grah, mlijeko, brašno... Imali smo sreće jer su seljani dolazili baš u našu ulicu. Kao mali zavolio sam kukuruznu puru. Jelovnik je bio sirotinjski i rijetko smo si mogli priuštiti komad mesa. Ponekad, čemu sam se jako radovao, mama bi napravila pitu od krumpira ili zelja, ali burek s
mesom prvi sam put pojeo u buregdžinici tek kad sam odrastao. Ma i nije mi bilo toliko loše kad bih se najeo pure ako bih uz nju dobio i mlijeko ili Divku. Volio sam kao dječak tu kavu od ječma, ali sam shvatio koliko je bljutava tek kad sam odrastao i kušao pravu kavu.
ada bio sit, ali ni pothranjen da bih zbog toga imao zdravstvene probleme. Bilo je u susjedstvu dosta djece koja su se razbolijevala od gladi i dječjih bolesti. Liječnička pomoć tada je funkcionirala tako da te je netko morao poslati u bolnicu da bi te netko tamo primio. Živjeli smo u neizvjesnosti, siromaštvu i strahu, toliko beznadnom da bi mi se grlo steglo čim bih otvorio oči.
Sa šest sam godina i ja teško obolio, i to od meningitisa, što je tada gotovo sigurno značilo smrt. Majka i tetka Anka trčeći su me nosile u bolnicu na Koševo, pet-šest kilometara udaljenu, onako zamrlog i besvjesnog. Nije se moglo očekivati da će hitna pomoć doći u moju ulicu, nisi je imao čime ni pozvati. Hitna pomoć tada je bila upravo to: netko te uzme u naručje i trčeći te nosi do bolnice.
Možda me je tada spasilo to što sam kao dječak bio ljepuškast i što mi je majka, kao da je znala čime ću se kasnije baviti, pustila dugu kosu, pa su se pramenovi poput sunčevih zraka spuštali niz moj vrat. I takav sam se očito svidio doktorici, koja nas je u hodniku primijetila i pozvala nas u dječju ordinaciju. Odmah su me punktirali kako bi otkrili kakve je vrste bolest: je li to meningitis koji će ostaviti posljedice ili onaj od kojeg se umire. Ili je ipak meningitis od kojega mi neće biti ništa, u što je malo tko vjerovao. Mama je cijelu noć probdjela u bolnici pokraj mene, a ja sam spavao ili bio u komi, ne znam ni sam. A ujutro, kad sam se probudio, bio je to znak da ću ipak preživjeti, jer bilo je upitno hoću li se uopće probuditi nakon punkcije leđne moždine. Srećom, moj je meningitis bio virusni i popustio je nakon te prve intervencije. Dok mi je brisala čelo, neispavana mama mi je rekla: “Sine moj, bio si na odlasku, ta ti je liječnica spasila život. Da te je primila sat kasnije, više mi se ne bi mogao vratiti.”
Zbog preboljenog meningitisa morao sam svakih pet godina ići na pretrage, u što su bili uključeni i psihološki testovi, jer sam do petnaeste godine morao biti promatran kako bi se znalo je li meningitis ostavio nekog traga na meni. Uglavnom, na posljednje pretrage otišao sam s osamnaest godina, dobrovoljno, jednostavno sam htio biti osviješten u pogledu bolesti i biti siguran da zbog nje neću imati posljedica. I da mogu bezbrižno krenuti dalje kroz život.Cijelo moje djetinjstvo, sve do povratka oca sa “službenog puta”, mama se prezivala Zavila prema svome ocu iz Češke. Pa sam i ja nosio to češko prezime do četrnaeste godine života. No kad se otac vratio, legalizirao sam i prezime i postojanje. S četrnaest godina konačno sam postao Željko Bebek.
Taj dio svog života ne želim nimalo došminkati i ostaviti dojam da je bilo dobro kad nije. Osjećam se oslobođenim priznati da je moj život u početku bio tegoban Željko Bebek o svom teškom odrastanju