Je li predsjednik Zoran Milanović doista mislio baciti NATO na koljena?

Dođoh, vidjeh, vrnuh se. Povratna karta je v žepu, kao diplomata sam odavna propao, a doma je uvijek najbolje. Tako bi se otprilike mogle sažeti španjolske putešestvije vrhovnog nam zapovjednika, čovjeka koji bi nas ili našu djecu, nedaobog, mogao voditi kroz III. svjetski rat. Ništa, ćorak, konferencija za medije kao i bilo koja koju je održao u Hrvatskoj. Samo malo pristojnija.

Kad sam prije nekoliko tjedana pitao predsjednika Zorana Milanovića je li mu Erdoganov ulet pomrsio planove ili možda ipak čak olakšao njegovu ucjenjivačku inicijativu, odgovorio mi je: Ne znam, nisam analitičar! Nažalost, i dalje izgleda da na Pantovčaku nema analitičara koji bi mogao procijeniti kakve su stvarne šanse takvih hajdučkih poteza, a pogotovu kakve su potencijalne posljedice ne samo za Hrvate u BiH nego i Hrvatsku. Nevjerojatan niz analitičkih promašaja koji stižu s Pantovčaka od veljače doista duboko zabrinjava, jer čovjek sebi ne može postaviti pitanje pa tko nas to, zaboga - vodi?

U srijedu poslijepodne dobar dio nacije pripremio je kokice, koštice i zanimacije te se namjestio ispred malih i velikih ekrana loveći lik omiljenog stand-up predsjednika u izravnom prijenosu iz Madrida. Hoće li rasturiti NATO kao bugarsku skupštinu, prijeteći svojim nepostojećim vetom ili će pognuti glavu, sakriti se ispod stola ili – kako on to voli reći – odmaknuti se od stola na sigurnu udaljenost? Naravno, realno nije bilo moguće očekivati ništa osim Milanovićevog antiklimaksa – ta nije valjda toliko lud da ne vidi da njegov veto vrijedi koliko i pločica s natpisom “Ispravak krivog navoda” u hrvatskom Saboru.

Priznajem, da je Milanović otpočetka povezivao širenje NATO-a s izbornim zakonom u BiH, imao bih prema takvom drčnom ustanku znatno više simpatija. No, to je onaj isti Milanović koji je par dana prije ruske invazije na Ukrajinu na moja pitanja odgovarao da je širenje NATO-a apsolutno(!) bilo napad na Rusiju, da je NATO izazvao Putina, te da će se on, Zoran Milanović, suprotstaviti svakom(!) daljnjem širenju NATO-a: “Dosta je tog širenja bilo u mojem prokletom životu! Dosta!”

Da, da to nije onaj isti Milanović koji zatim tjednima uporno fugirao svo zaglavno kamenje kremaljskog agitpropa kontra Ukrajine, mogao bih povjerovati da cijeli taj šou doista ima veze s izbornim zakonom u BiH. Konačno, ako je Milanović usred ukrajinske krize u ime bh Hrvata bio spreman ucijeniti ne samo Švedsku nego i Finsku, vasceli NATO i EU, Sunčevi sustav i Klingonce ako treba – kako to da nije bio spreman ucijeniti šeher Sarajevo? Posve suprotno, agitirao je da se baš onog glavnog krivca za nepravdu nad tim istim Hrvatima na koncu i nagradi za nesuradnju? Koji je smisao takvog poteza ako njime nagrađuješ SDA za njihovu izdaju potpisanih obveza? Što BiH dobiva ako joj se taj status nezasluženo pokloni? Za razliku od Ukrajine i Moldavije, gotovo ništa. Jer, kao što ističe i sam Milanović stvarni efekt statusa kandidata za Hrvate u BiH je takav da ga možeš zataknuti u džep na košulji: Evo, ide član biblioteke! Neš’ ti!

Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata, bez ikakvih obveza, a BiH je dobila čvrgu, ističe Milanović. No, činjenica je da je BiH apsolutno zaslužila tu čvrgu. Te dvije države na putu su Putinovog ratnog plana i sasvim sigurno bilo je nužno poslati takvu snažnu poruku podrške.

Ukrajina je apsolutno zaslužila status kandidata, jer je upravo zbog bitke za europsku viziju i došlo do ovog rata u kojem nisu podvili rep. No, BiH je posve druga priča. Duga desetljeća bunar bez dna koji je utopio milijarde eura europskog novca bez ama baš ikakvog pomaka, osim sve odlučnijeg gaženja prava Hrvata. Ako Sarajevo nije spremno Hrvatima u BiH osigurati minimum – ono što su im zagarantirali u Daytonu – onda apsolutno nije zaslužilo nikakvu, pa ni simboličnu nagradu u obliku približavanja EU.

Tad mora svima biti sasvim transparentno da u Sarajevu partnera za ozbiljan razgovor uopće nema, te da Zagreb mora jasno i glasno Washingtonu, Berlinu i Bruxellesu poručiti da jedini koji može ostvariti trenutni pomak jest visoki predstavnik, taj svemogući europski i američki namjesnik, koji mora trenutačno, bez ikakve odgode i kompromisa, primijeniti ovlasti koje su toliko puta primijenjene na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata, te odmah promijeniti izborni zakon onako kako to traže odluke Ustavnog suda BiH. U suprotnom, BiH mora zauvijek ostati tu gdje jest, na margini EU.

Duga desetljeća BiH je bunar bez dna koji je utopio milijarde eura europskog novca bez ama baš ikakvog pomaka, osim sve odlučnijeg gaženja prava Hrvata