Siniša Labrović i građani Banije
Dolazimo pred središnjicu HDZ-a, podići ćemo zid od cigli svojih srušenih kuća
Jučer u podne pred zgradom Vlade na Markovu trgu Siniša Labrović stajao je s transparentnom u rukama. Na njemu je s jedne strane pisala rječnička definicija riječi “potres”, a s druge strane riječi “savjest”. Nakon toga spustio se na Trg žrtava fašizma, pred sjedište HDZ-a, gdje su pak na njegovu transparentu pisale definicije riječi “krađa” i “stid”. Taj je njegov performans, nazvan “Iz rječnika”, kojim je ukazivao na moć, ali i višeznačnost tih riječi čija su stvarna značenja počesto u raskoraku s njihovim rječničkim definicijama, bio svojevrsna uvertira, markiranje prostora, za performans koji će se na istim lokacijama odviti danas. Uz Labrovića će tako na Markov trg u jedanaest sati doći i skupina stanovnika potresom razorene Banije te će pred domom naše vlasti glasno izreći što je to njima sve potres srušio, a zatim popratiti izjave pljeskom i smijehom. Spustit će se nakon toga pred središnjicu HDZ-a te tamo od cigli svojih srušenih kuća izgraditi zid na kojem će ispisati imena naselja stradalih u potresu. Umjesto bijesa i ogorčenosti, Labrović se u ovoj izvedbi odlučio, neobično, na smijeh i pljesak. Jedno od čitanja toga, kaže nam umjetnik s kojim smo porazgovarali uoči današnjeg performansa, svakako može biti sarkazam, ali drugo je samopouzdanje i samopoštovanje. “Da, naši životi su srušeni, ali mi se i dalje uspijevamo smijati i pljeskati i potvrđivati sebe kao ljude.”
Što stoji iza današnjeg performansa?
Iza performansa, nažalost, stoje dva potresa. Jedan zagrebački i jedan koji se dogodio na Baniji. Nesretni događaji, ali očito sudbinski, očito neizbježni. Ništa nismo mogli napraviti po tom pitanju i sudbina nam je prihvatiti to. No tu dolazimo do sljedećeg, a to je način na koji su društvo, zajednica i država kao neki najviši oblik naše društvene organizacije odgovorili na te potrese. Što taj odgovor znači, što on govori o našim organizacijskim sposobnostima, društvenim sposobnostima, materijalnim sposobnostima. Što on također govori o našoj sućuti, našoj savjesti, empatiji prema drugima i brizi za druge, jer ti ljudi ni na koji način nisu krivi za to što im se dogodilo, a društvo upravo postoji da bi takvima, sudbinski pogođenima, pomoglo da ponovno stanu na noge, da uđu u svoje kuće i žive svoje živote. Stavimo to u razmjer drugih događaja, takvih je katastrofa već bilo u Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji. Uzmimo i neke europske primjere, pogledajmo kakvi su bili odgovori na prirodne katastrofe, poplave i slično, da vidimo gdje stojimo u bilo kojoj od tih usporedbi u odnosu na prošlost i odnosu na relativnu sadašnjost. I kako se čini, ništa nije obnovljeno, ništa nije napravljeno i izgleda da bi se moglo zaključiti da nas vodi i da je na čelu te naše društvene organizacije jedna grupa potpuno nesposobnih, amoralnih i bešćutnih osoba. Taj odgovor znači da smo mi nesposobni. A ja sam član tog društva i mene užasava i kod mene to proizvodi tjeskobu, jer je to nešto što se bilo kome od nas može dogoditi. Jesmo li mi i za što sposobni – emocionalno, intelektualno, organizacijski, materijalno? S druge strane, stalno oko sebe vidimo materijalno, zapošljavaju se novi nepotrebni ljudi, nabavljaju se novi službeni automobili, stalno iskaču nekakve afere, ministri daju ostavke – znači, love ima. I sad mi nije jasno kako nema ni za koga od tih ljudi da im se pomogne da se vrate svom životu i svom dignitetu, da prestane ta njihova patnja. Učinilo mi se da bi možda bilo potrebno ljudima s Banije dati jedan mali glas, na par minuta, da na relevantnim mjestima iskažu što je to njima potres srušio i kako se osjećaju. Možda se osjećaju zaboravljeno, potisnuto u društvenoj i privatnoj podsvijesti
i stoga da dobiju priliku da pokažu da oni doista i dalje jesu tamo, da ih vrijeme nije izbrisalo.
Kako su stanovnici Banije reagirali na poziv na performans? Koliko ih se odazvalo?
Trenutačno nam je nemoguće znati točan broj. Naravno, otprilike moramo znati zbog organizacije jer, kao i svi drugi koji rade u ovom polju kulture i umjetnosti, nije baš da raspolažemo beskonačnim produkcijskim sredstvima i da se možemo razbacivati lovom, nemamo ni službene automobile s grijanim volanima i sjedalima, nego moramo zakupiti jedan ili dva autobusa. Pokušavali smo dobiti s Banije neki broj ljudi, da dobijemo neku informaciju, organiziramo prijevoz. Međutim, to ide jako teško. Za sada imamo informaciju da se prijavilo otprilike deset ljudi iz Sunje i deset ljudi iz Petrinje. Ne mogu znati do koga je sve stigla naša poruka, jako teško mi je govoriti u ovim uvjetima žive organizacije i komunikacije i ne mogu sve popratiti – ali Domino je uložio jako puno truda i vremena da kontaktira i sve nevladine udruge. A koliko znam, od određenog broja udruga samo jedna je podijelila obavijest o ovom događaju i načinima sudjelovanja. Naravno, nikome iz sustava se nismo obratili jer je to besmisleno, ali kontaktirao sam i jedan broj ljudi koje osobno poznajem i koji su se angažirali. Moram priznati da smo planirali dovesti dva autobusa i da sam mislio da će to biti malo, da će interes biti puno veći. Jer nema u ovom performansu ni geste bijesa, nije razaralački, ni na koji način ugrožavajući za bilo koga. Ne može proizaći iz toga nikakva vrsta optužbe. Mislio sam da bi ljudi mogli biti zainteresirani da se iskažu, da pokažu da su tu, da utjelove svoj problem, svoju bol i sve ono kroz što prolaze. Međutim, a to je kod nas vrlo često, kada dođe do te mogućnosti da se javno pokaže, interes jako pada. Tako da za sada znamo za dvadeset ljudi, što je upitno i znači da ih može biti i manje i više. Moram priznati da sam time neugodno iznenađen, ali mogu ih i razumjeti. Ljudi su naprosto skršeni i ne vide smisla ni u kakvoj društvenosti i možda se stide pokazati u javnosti i ne nalaze svrhu u tome. Mislim da je taj most komunikacije svoje političnosti i svoje društvenosti prema društvu kod mnogo ljudi nažalost srušen. I to je za mene užasavajuće.
Teško mi je svaljivati odgovornost na ljude jer pretpostavljam da su do krajnjih granica rezignirani i nemaju vjeru da išta što naprave može polučiti neke rezultate.
Vjerojatno ni mi, ni nitko od nas, nije polučio neke rezultate na polju hrvatske društvenosti. Ali ja smatram da uvijek trebamo probati iznova, da treba živjeti i boriti se za život dostojanstva i samopoštovanja. Ovo mogla biti neka gesta u kojoj ljudi pokazuju da svoj problem poštuju i da ne odustaju ni od svoje društvenosti ni od svoje ljudskosti. Ja potpuno razumijem sve razloge zbog kojih netko može kazati: “Labroviću, odjebite i ti i tvoj performans.” Mogu razumjeti da ljudi ne razumiju. Razumijem da su ljudi skršeni, da ne izlaze na izbore, sve ja to razumijem. Ali da ne postoji odgovornost... Jedan njemački filozof je nakon 1945. godine lijepo razložio njemačku krivnju i odgovornost. Ispalo je tako da možda nisu svi krivi, ali da svi zaista jesu odgovorni. Jer su mogli. Uvijek se nešto moglo učiniti, do neke razine, čak i u takvim užasnim diktaturama kakva je bila nacistička, a može se, vidimo, i kod nas, u nekoj makar monstruoznoj demokraciji, ali i dalje demokraciji.
Kako se vi onda borite protiv privlačnosti rezignacije, poriva da odustanete, kad kažete da znate da ništa što napravite vjerojatno neće polučiti rezultat?
Relativno nedavno čitao sam djela jednog meni omiljenog pjesnika Konstantina Kavafija. On u jednom od svojih pisama piše da, kada je neki društveni stav jako snažan, zastupati neko drugačije, neoportuno mišljenje jako je važno. Čak i kad je ono potpuno individualno, pa i manjinsko. On je rekao da se, primjerice, protivi smrtnoj kazni. Tada, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, kada je on živio i pisao, gotovo sve zemlje su imale smrtnu kaznu. No, parafraziram, on tvrdi: “Ja moram zastupati svoj stav ne bi li netko od onih tko misli da je potrebno imati smrtnu kaznu razmislio o tome i shvatio da se možda slaže sa mnom. Ali i kako bi oni koji se slažu sa mnom vidjeli da postoji još netko i ohrabrili se.” Nije nemoguće da se jednom, ako nastavimo sa svojim zastupanjem gubitničke pozicije, ono što izgleda kao besperspektivno doista i promijeni. I evo vidimo, danas većina zemalja nema smrtnu kaznu u svom repertoaru penalizacije. U tom smislu mislim da ne treba brinuti jesmo li većinski ili manjinski, nego o stvarima koje nas se tiču i s kojima suosjećamo i o kojima mislimo trebamo izreći svoje mišljenje. Jer demokracija to omogućuje. I ja koristim to svoje pravo u polju koje me prihvaća, izvedbene umjetnosti, odnosno umjetnosti. Naravno, ja si umišljam da, kada bi neki od mojih stavova bili dijeljeni na puno većoj skali od drugih, možda bi ovo društvo bilo radosnije, osjećalo bi se slobodnije, možda bi se živjelo bolje. To ne mogu znati, ali ne mislim odustati od življenja svoje ljudskosti i svoje društvenosti na način na koji ja mislim da je primjeren i, za mene, etičan. No znam da ću sljedeći put kada budem imao ideju o organiziranju performansa u kojem bi sudjelovali i neki drugi ljudi, posebno nepoznati, jako dobro o tome razmisliti, naročito kada to uključuje hrvatsko društvo i, što bi se reklo, i naše ljude.
Primjećujete li taj problem samo u hrvatskom narodu? S obzirom na to da živite u Berlinu, možete li mi usporediti stanje stvari?
Oni su jako angažirani! Uzmimo njihov Berlinski bijenale. Imate ljude koji više uopće na njega ne žele odlaziti jer je previše politiziran. Do neke mjere mogu to i razumjeti jer, ako se po cijele dane prikazuju silne dokumentarne snimke ovih ili onih svjetskih užasa i problema, vjerojatno ćete se osjetiti zasićenima, koliko god bili empatični. Ali što se toga tiče, Nijemci, a i umjetnici koji izlažu u Berlinu, jako se brinu o svim relevantnim društvenim pitanjima. Od klasične politike do ekologije, rodne problematike, ravnopravnosti... Primjerice, nakon što su bile poplave u Njemačkoj, vođa CDU uhvaćen je na snimci kako se smije u obilasku poplavljenih područja. I to je bio jedan od razloga zbog kojih je CDU izgubio izbore! Ne mislim ja da je on išta gori od ovih ovdje koji bi ronili suze za televiziju i novinare, međutim, njemačko društvo je reagiralo time da njegovu stranu eliminira s vlasti. A ovdje... Zamislite, recimo, statistički, da je od 20 ljudi, članova jedne grupe, 15 privedeno i uhićeno. Pomislili ste bi da se radi o nekoj bandi nesposobnih i zloćudnih zlikovaca. A u stvari se radi o hrvatskoj Vladi. I hrvatska Vlada i dalje vlada! Ona ima podršku trećine glasačkog tijela. To je fenomenalno.