Bojimo se muslimana, pravoslavaca, rata, virusa, cjepiva, znanosti, boga, žena, pobačaja... Bojim se i da se više nećemo imati čega bojati

Za nekoga tko je rođen u gradu u kojem se kupalište nalazi na rijeci koja prolazi gotovo pa centrom prizor koji sam začuđen gledao prošle subote na zagrebačkoj Savi ne bi trebao biti posebno senzacionalan. Međutim bio je. I to zato što ga nisam imao prilike vidjeti zadnja dva desetljeća koliko živim ovdje i koliko traje moje pečalbarsko druženje sa Zagrebom. Na desnoj obali Save, iznimno niske zbog vrućina i suše, malo nizvodnije od Hendrixovog mosta, otkrio se maleni pješčani poluotok, nevidljiv za onih dana kada je vodostaj ne samo visok nego iole normalniji. Pružen naoko nemarno u riječno korito nije djelovao nimalo istrgnuto iz toka, nego kao blagi prijelaz koji združuje dva svijeta. Na toj pjeskovitoj polulopti natiskalo se desetak ljudi. Kao na plaži, pomislih, a onda mi se neprimjerenom učini ova konstatacija jer ljudi su doista bili na plaži. Kriva je Sava, opravdavao sam se, što me je odvikla od toga da je tolerantna na kupače. Jednostavno joj ne priliči žamor, prskanje, ruke i glave koje veselo poniru u valovima, glasovi koji ushićeno proživljavaju blagotvornost vode. A baš je svega toga bilo u ovom senzacionalnom prizoru. Kupači na Savi. Zadnji put sam to vidio, čini mi se, u isto tako senzacionalnom filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. Od tada Zagreb se nekako, imam autsajderski dojam, odmicao od Save, bježao joj i ona, prihvativši svoj dio uloge, kao da je proticala mimo njega. Sada ju je desetak kupača različite dobi vratilo gradu, dalo joj građansku legitimaciju prisvojivši je u kraul zamasima.

Unatoč vrućini što je pritiskala svuda okolo slika zatreperena u omari bila je “friška” i autentična kao nešto što se čekalo logikom odnosa čovjeka i rijeke. Stajao sam na nasipu i promatrao ih sa sigurne, suhe razdaljine, dok su sa sljemenskog ćoška stali pristizati nakupljeni crni oblaci. Kišne kapi projurile su donesene iznenadnim vjetrom, ali kupači ih nisu osjetili ili jednostavno nisu marili. Ionako su, valjda, bili mokri. Meni se učinilo da bi bilo potpuno normalno da u prizor savskog kupališta iz daleke prošlosti ušetaju Franjo Šafranek i gospon Fulir, da se pojave ne kao odjeci romantičnog i nostalgičnog vremena nego kao susjedi i suvremenici-akteri svijeta koji se premalo promijenio u posljednjih stotinjak godina. Spore promjene ili regresije kojima obiluje Svijet isključivi su razlog što neki pisci, likovi, mislioci ispadaju prorocima; ne vide oni ništa novo, nego se stvari kružno ponavljaju. Franjo i Fulir i danas bi morali razgovarati o novim Abesinijama, o ratovima zbog kojih ona čuvena sablja nije tek puki ukras ili rekvizit, nego nužan kroničar događaja što nas ponovno drže na rubu opće opasnosti. “Kod Žnidaršića” bi politika i geostrategija poprimala razumljive gemišt-konture, svjedočeći o nemoći običnog čovjeka, njegovim zebnjama i strahovima što rastu s približavanjem neminovnosti na koju se ne može utjecati. Golik je to uspio okrenuti u toplinu humora, dok sada nema “režisera” što će dramu okrenuti u osmijeh. No to ipak ne znači da istinski dramatično vrijeme ne čine smiješnim. Opasno smiješnim. Ne znam jeste li primijetili još jednu neobičnu stvar; grčevite osmijehe na licima političara kad osvoje vlast.

Gledam neki dan onog Puljka u Splitu i skupinu nasmiješenih oko njega dok proslavljaju pristigle rezultate pa se prisjetim slične Tomaševićeve zagrebačke situacije prije više od godinu dana i mislim si čemu se vi dečki imate smijati?! Tko bi pri zdravoj pameti i s mrvom samopoštovanja doista htio doći na vlast u društvenim iskopinama kakve su Zagreb i Split? I samo mi nemojte bajati da vam je ambicija paralelna s javnim interesom, da ćete žrtvovati svoje lice pro bono publico jer vam to ne bih povjerovao ni nakon sat vremena kod Žnidaršića. Pitanje je jednostavno: čemu se onda smijete?! Zar je veselje vlasti stvarno vrijedno tolikog užasa koje nose izazovi nepravdom determiniranog upravljanja? Isto tako gledam i one avetinje na sastanku G7. Oni također umiru od

FRANJO I FULIR I DANAS BI MORALI RAZGOVARATI O NOVIM ABESINIJAMA ‘KOD ŽNIDARŠIĆA’ UZ GEMIŠT-GEOPOLITIKU

smijeha. Vesele se. Svijet kojim upravljaju se raspada, a oni se tapšaju po ramenima i uvijaju se od dragosti kao da im je netko na sastanku G7 pronašao G točku. Gledam ih i mislim si da su ta iskrivljeno nacerena lica izgled frontalne moći koja upravlja svijetom, koja nas vodi prema užasu konstruiranom shodno njihovim karakteristikama. Puljkova i Tomaševićeva pozicija ne omogućuje smijeh zadovoljstva, a ti samozvani lideri slobodnog svijeta ne zaslužuju smijeh sreće dok djeca ginu u Ukrajini, umiru od gladi u Africi, nemaju doma u SAD-u, dok žene gube prava stečena prošlog stoljeća, dok se radnici pretvaraju u prezrene na svijetu, dok se strah budućnosti uvlači u svaku poru razmišljanja o njoj, a tjeskoba 21. stoljeća neprimjetno izlazi na površinu poput dna Save dok izranja iz neoptimističnog korita. Ako su nas smijehom mislili opustiti, poručiti da je sve u redu, G7 jataci izazvali su kontraefekt – prestravili su me još više. Ma strah je imanentan osjećaj dana što se nižu. Bojimo se onoga što će doći blokirani onim što je sada i predestinirani onim što je bilo. Strah od virusa, strah od cjepiva protiv virusa, strah od bolesti ako cjepivo ne djeluje, strah od prvog, trećeg, sedmog vala, strah od rata, od nuklearnog rata, od dronova, strah od fiktivno podmetnutih bombi, od mogućih stvarnih eksplozija, strah od gubitka posla, smanjenja plaća, nemogućnosti otplate kredita, strah od inflacije, stagflacije, od uvođenja eura, strah od izbjeglica, od Schengena, strah od islama, od pravoslavlja, strah od domaćih izdajica i vanjskih neprijatelja, strah od boga, od pobačaja, strah od žena, strah od Jugoslavije, od znanosti, od istine, strah da se uskoro više i nećemo imati čega bojati.

Zato sam i zastao iznad savskih kupača, u toj pjeni bezbrižnosti i poluotoku života kakav bi trebao biti. Nije u njemu bilo mjesta ni za jedan politički cerek, ni za društveni cinizam, ni za mesijansku subordiniranost, ni za iščekivanje nebeskog spasa. Ljudi u zasluženoj opuštenosti, s osmijesima koji ništa ne skrivaju niti su zaduženi slati subliminalne poruke ciljanoj publici. Nije ih ni bilo briga gleda li ih itko, koliko su bili zauzeti svojom srećom. Slobodni teritorij ovog svijeta nestat će s prvom jačom kišom, kao što će plima nerazumijevanja i primitivizma poplaviti svijet pri svakom većem izljevu lukrativne mržnje. Kod Žnidaršića je i dalje vjerojatno bučno. Abesinija je opet aktualna. Franjo i Fulir raspredat će o ratovima, svratiti do Save, sakriti se među kupačima, filozofirati uz gemišt, puštati svijet neka ide niz vodu. Znaju, vjerojatno kao i ja, dok gledam tu neobičnu sliku kupanja na Savi, da ćemo sličan film teško tako skoro gledati. Zato, kako bi to rekao Fulir: Ote proć!