Piše Anđelko Korušić

Država, bilo koja, primarno je tu da se brine za sigurnost i zdravlje svojih građana. Za to joj služe politika i gospodarstvo, a uspješnost i učinkovitost ovise o znanosti i umjetnosti, obrazovanju i kulturi. Moj prijatelj kaže: “Sigurnost pojedinca nije sigurnost od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, već je to sigurnost od gladi, od bolesti, od neobrazovanosti, od primitivizma, od zlonamjernosti, od manipuliranosti, od religijske bezbožnosti”. U Hrvatskoj je šačica ljudi zloupotrijebila povjerenje svojih građana i jednu grandioznu ideju, dobivanje vlastite države, pretvorila u manipulaciju, nesigurnost i strah za egzistenciju. Umjesto da se povećava sloboda pojedinca i da se unaprijedi kultura rada, “lijepa naša” uspostavila je “kulturu rata” i prigrlila “profit” kao osnovu društvenih odnosa. Do danas nismo shvatili što znači “res publica”. U osnovi se ResPublika razmatra kroz skup pojedinačnih osobnosti i vrlina, a manje kao oblik političke zajednice, stoga pojam republika izvorno iskazuje bit političke zajednice, a ne tek formalno (ustavom) određen oblik i ustrojstvo vlasti. Veliki Krleža mislio je da se domoljublje očituje u poštenju, dosljednosti, stanju duha, neagresivnosti i otvorenosti sagledavanju mana i propusta kao prilike da se popravimo. Hlebinac. Domoljublje je postalo jedini kriterij, zanimanje i mjera za moć. Zdravstvena politika jedno je od najvažnijih društveno-političkih pitanja države. Bolest je jedan od glavnih životnih, ali i socijalnih rizika koji zahtijeva medicinsku i javnozdravstvenu aktivnost te socijalnu brigu države. Država se brine o riziku putem nadziranih sustava zdravstvenog osiguranja i putem cjelokupne organizacije zdravstvene zaštite. Bolest čovjeka nije ideološki obojena, ali sustava jest. Način na koji je zdravstvena zaštita organizirana da bude dostupna većini ili svim građanima države usko je povezana s organizacijom zaštite od drugih socijalnih rizika (nezaposlenost, siromaštvo, starost i invalidnost). Zdravstveni sustav u bivšoj državi osiguravao je solidarnost i univerzalnu dostupnost zdravstvenog osiguranja, bez praćenja troškova jer je apsolutno sve financirala država.

Najbolji i svima jasan pokazatelj zdravlja je prosječno očekivano trajanje života i krajem 80-ih godina prošlog stoljeća ono se približilo europskom prosjeku. Tijekom trideset godina u RH došlo je do povećanja nejednakosti i otežanog pristupa zdravstvenoj skrbi te do socijalne isključenosti sve većeg broja ljudi i smanjenja prosječno očekivanog trajanja života. Poboljšanja u funkcioniranju zdravstvenog sustava uvijek se traže razmatranjem četiriju društvenih područja: promijenjene uloge države i tržišta u zdravstvenoj zaštiti, reorganizacije zdravstvenog sustava, građanskih prava i prava pacijenata te uloge javnog zdravstva. Država ostaje i dalje najvažnijim dijelom organizacije zdravstvenog sustava, ali treba shvatiti i prihvatiti nove tržišno-privatne odnose. Pitanja i odgovori

1. Država mora preispitati svoju ulogu u osiguranju sredstava i udjelu države u financiranju zdravstvene zaštite.

2. Država mora riješiti ulogu lokalne zajednice i vlasništva nad društvenim objektima zdravstvene zaštite.

3. Država se mora se pozabaviti farmaceutskom industrijom i osigurati dostupnost potrebnih lijekova (liste lijekova).

4. Država mora uspostaviti strogu kontrolu novih osiguravajućih društava koja posluju na tržišnoj osnovi putem kontrole vrsta usluga u dobrovoljnom osiguranju.

5. Osiguravajuća društva (fondovi, blagajne) moraju ponuditi uslugu i dovoljno nisku cijenu premija da bi privukli dovoljan broj korisnika te prihvatiti konkurenciju.

6. Pružatelji usluga moraju moći ugovarati zdravstvenu uslugu s više ugovaratelja i moraju moći naplatiti učinjenu uslugu na više načina (obvezno, dopunsko, dodatno i paralelno zdravstveno osiguranje).

7. Korisnici zdravstvenih usluga morat će pristati na smanjenje nekih prava (naknada bolovanja, trudničko bolovanje, invalidnost pojedinih skupina koja bi se mogla financirati iz nezdravstvenog novca), na povećanje participacije kao filtra pristupa skupljim oblicima zdravstvene zaštite, na povećanje doprinosa ili prelazak na čisto porezni sustav financiranja zdravstvene zaštite.

Ta su pitanja za državu postojala u svim proteklim stoljećima i u svim društveno-političkim uređenjima kako god se ona nazivala. Čak ni stupanj demokratičnosti društva ne utječe na sustav zdravstvene zaštite, ne zato što ne možemo odrediti što je demokratično ili ne, nego zato što je zdravstvo, prijeko potrebno društvu, jedan potpuno poseban sustav koji ima svoje specifičnosti, pisana i nepisana pravila. Zdravstvo nema profita jer je zdravstvena potreba, sa stajališta pojedinca, potpuno nepredvidiva, iznenadna, neočekivana i neželjena potreba koju moramo zadovoljiti. Usprkos objektivnim uzrocima znatnog povećanja troškova zdravstvene zaštite, a to su porast životnog standarda, napredak medicinske tehnologije i starenje populacije, u društvu se ne govori o manjkavostima samog sustava: financiranje 100% zdravstvenih usluga za 100% osiguranika s udjelom 30% zaposlenih, kao odgovornost države, već o nezadovoljstvu subjekata u društvu, nemogućnosti ostvarenja i nedostupnosti zdravstvenih usluga te potplaćenosti i podcijenjenosti zdravstvenih radnika.

Oosobnoj odgovornosti osiguranika (prekomjerna težina, pušenje) nema govora. Zdravstvo se, u ekonomskom smislu, bez obzira na model financiranja, sastoji od desetak tržišta (rada, lijekova, medicinske opreme, raznih oblika zdravstvene zaštite i osiguranja i drugih). Poremećaj na bilo kojem tržištu na osnovi nejednakosti cijena dovest će i dovodi do financijske neodrživosti cjeline. Nekoliko se puta pokušalo poboljšati zdravstveni sustav, no sve su se dosadašnje reforme pokazale nedostatnima. Prvo nisu bile sveobuhvatne, ne daju rješenja u svim segmentima sustava, a nedostajalo im je poglavlje o izvedbi ili neposrednom djelovanju koje ima naslov: Prepoznavanje i eliminiranje nepotrebnih troškova. SZO je globalno procijenio da se za neposredno liječenje bolesnika koristi samo 25% zdravstvenog novca. Za Hrvatsku je procjena da sredstva koja se gube iz zdravstvenog sustava i koja se, zapravo, uskraćuju pacijentima iznose oko 20% zdravstvenog novca ili oko 6-7 milijardi kuna godišnje. Nepotrebne zdravstvene usluge i preveliko propisivanje lijekova čine oko 40% “balastnih” troškova, sukob interesa i korupcija čine 20%, loša i neučinkovita organizacija 20%, nedostatak preventivnih akcija 10% i ostalo 10%. Dug u zdravstvu je u 2020. narastao na 8,5 milijardi kuna, 50% duga otpada na bolnice, 50% bolničkih dugova pripada lijekovima. Liste čekanja bile su goleme. A onda je došla pandemija. I potresi. COVID-19 samo je jedna bolest, jest zarazna i ozbiljan javnozdravstveni problem, ali samo je jedna bolest. O njoj se trebao brinuti kompetentan stručnjak kako to nalaže struka i zdrav razum. Pravno gledajući, nije proglašeno izvanredno stanje, što bi bilo zdravorazumski jer bi odluke donosila dvotrećinska većina u Saboru. Pri određivanju najčešće besmislenih mjera tijekom trajanja pandemije Stožer i ministar zdravstva nisu se vodili ni medicinskim, ni ekonomskim ni racionalnim razlozima, a ni brojevima, egzaktnim regionalnim podacima o pandemiji i resursima koji su potrebni za zbrinjavanje oboljelih. Trtljajući o “Mobilizaciji zdravstvenog sustava u pandemiji”, a umjesto da zbrinjavanje COVID pacijenata organizira u svim zagrebačkim bolnicama, ministra zdravstva suludom je i isključivo političkom odlukom odredio KBD za jedinu COVID bolnicu u Zagrebu i šire; 300.000 ljudi ostalo je bez zdravstvene zaštite u trenutku kada je zbog potresa nisu mogli ostvariti u drugim zagrebačkim bolnicama.

Što treba učiniti za “bolji” zdravstveni sustav? Kako je u podlozi svega novac, tj. kontrola troškova, ponajprije moramo definirati sve sudionike zdravstvene zaštite i njihove uloge. U svakom sustavu postoje osiguranici koji trebaju uslugu, postoje zdravstveni radnici i institucije koje nude uslugu, postoje osiguravajuća društva, fondovi i blagajne koje posreduju i ugovaraju uslugu uz profit (premija) te država koja je regulator. U RH je trenutačno država sve. Neophodno je:

– decentralizirati cijeli zdravstveni sustav, financijski i organizacijski spustiti ga na niže razine vlasti i na lokalne zajednice

– da HZZO izađe iz riznice i postane državno osiguravajuće društvo za osnovno zdravstveno osiguranje određenih skupina osiguranika s točno određenom košaricom usluga

– da se sve ostale zdravstvene usluge ugovaraju između osiguranika i pružatelja usluga

– da pružatelji usluga mogu ugovarati zdravstvene usluge s više osiguravatelja

– da kvaliteta usluge, mjerena smanjenjem balastnih troškova, bude jedini kriterij unutar zdravstvenog sustava

– da država samoregulira i nadzire sve procese dopunskih i dodatnih osiguranja, cijene lijekova (liste lijekova) i osigurava izvršenje potpisanih ugovora.

Primjenom navedenog vrlo brzo nestao bi prijepor između javnog i privatnog zdravstva jer bi se itekako poštovali sklopljeni ugovori koji osiguravaju novac. A ucjene interesnih lobija, pojedinih “važnih” doktora i grupa doktora ubrzo bi nestali jer bi se svatko trudio povećati kvalitetu svoje usluge kako bi dobio što povoljniji ugovor. I sada smiješno zvuče prijetnje pojedinih voditelja odjela u bolnicama koji imaju svoje privatne poliklinike da će napustiti svoja vodeća mjesta. U novim okolnostima uprave bolnica “zamolile” bi ih da brzo odu tamo gdje će htjeti platiti “njihovu kvalitetu”.

Pravni bi položaj i postupanje pojedinca zbog kojih ističe priziv savjesti trebao biti prisilno nametnut (primjer vojne obveze), a ne rezultat dobrovoljnog i svjesnog izbora (liječnici, suci i moralno vjerski stavovi). “Čudesno je” da priziv savjesti u medicini imaju samo ginekolozi u javnoj službi. Da bi se stanje stvarno popravilo i da je to moguće, pokazalo je postupanje države i bolnica 2015. godine. HZZO je bio izvan riznice, a odgovornim su poslovanjem bolnice kraj tekuće godine dočekale bez dugova i plaćanjem dobavljačima unutar 6-8 mjeseci (nije uključen kumulativni dug, jedna od izmišljenih

• kategorija u zdravstvu).