Piše Dijana Jurasić

Biti prvi, biti najbolji, biti najbogatiji makar na putu do uspjeha morao gaziti po drugima cilj je mnogih pojedinaca u društvu, kao što je cilj i mnogih država da budu najmoćnija sila, ona koja će porobiti druge ili im opljačkati resurse. Bez kompetitivnosti, istina, ne bi bilo najboljih sportaša, znanstvenika, umjetnika, poduzetnika, ali kad žrtve pretjerane kompetitivnosti postanu djeca i mladi u društvu to je nešto bolesno. Južna Koreja ima jedan od najuspješnijih obrazovnih sustava u kojem djeca postižu vrhunske rezultate na PISA testovima, ali je i žalostan primjer kako negativna kompetitivnost u sustavu u kojem djeca nakon osam sati u školi doma uče do kasno u noć kako bi se upisala na najbolje fakultete jede svoje žrtve jer ta zemlja ima najveću stopu suicida među mladima. S druge strane, finski obrazovni sustav, jedan od najboljih na svijetu i po rezultatima PISA testova, djecu ne pritišće i ne frustrira ih čestim provjerama znanja, rangiranjem i ocjenjivanjem. I što je važnije, Finci su najsretniji narod na svijetu. U Hrvatskoj se svako malo čudimo kako ima toliko odlikaša, a postižu loše rezultate na PISA testovima i osrednje na maturi iako čak polovica gimnazijalaca ide na instrukcije. Najlakše je generalizirati da su djeca lijena, a ambiciozna kao i njihovi roditelji, pa su utjerali petice s instrukcijama ili pritiskom na nastavnike, a na testovima visokog rizika pokažu pravo lice. Kriva su djeca što znaju da u sustavu s 15 do 17 predmeta nisu “dobar materijal” za škole ako prolaze s vrlo dobrim. Kriva su djeca što znaju da će doživjeti kulturu otkazivanja ako nisu odlikaši, ako nisu dobro riješili maturu. Ne, nisu kriva djeca za loše rezultate na PISA testovima i nacionalnim testovima, nego je kriv loš obrazovni sustav koji se u bitnom nije promijenio 50 godina. O posljedicama pretjerane kompetitivnosti razgovarali smo s Nenadom Jakušićem, voditeljem Poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju zagrebačke Klaićeve bolnice, prof. dr. sc. Milanom Radošem s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga, Petrom Mladinićem, bivšim ravnateljem V. gimnazije, te s prof. dr. sc. Slavkom Sakomanom, neuropsihijatrom.

- Dodirnuli ste jedno od najvažnijih strateških pitanja o brizi za djecu. Briga za svako dijete znači da bi svi, od obitelji i škole do lokalne zajednice morali voditi računa o tome da svako dijete nađe svoje mjesto pod suncem. Umjesto naporne, frustrirajuće i stresne kompeticije, djecu treba učiti ponašanju koje će im kroz suradnju i prijateljstvo s drugima te prihvaćanje različitosti osigurati da svatko u skladu sa svojom nadarenošću, sposobnostima i kapacitetima nađe zadovoljstvo i radost u životu. Kad sam 90-ih pisao školske programe prevencije ovisnosti rekao sam i da je štetno njegovati kompeticiju unutar razreda jer je bitno da razred timski surađuje i svi pridonose u nečemu i nadopunjavaju se. Kod kompeticije se morate radovati neuspjehu prijatelja u razredu da bi ti bio bolji, nećeš mu pomagati jer će te on preskočiti i upisati se na prestižniji fakultet. To je izopačeni kriterij, ja sam za kompeticiju u dobroti, marljivosti, u suradnji s drugima, a ne za kompeticiju za 5.0 ili za najbolji fakultet. Usmjeravanje djece i planira