Razgovarao Dražen Brajdić
Udanima kada se jedan sportski gigant njiše na rubu provalije, kada nekad veliki klub poput Titanika plovi prema fatalnoj santi leda, vrijedilo je prisjetiti kako je dvostruki prvak Europe stasao, uzletio, a potom, nažalost, i posve osiromašio. Vrijedilo je još jednom proći kroz bogatu povijest jednog od stožernih klubova hrvatske košarke čiju rezultatsku eroziju kao da je pratila i Cibona. I natjecateljski i financijski. A nekih lijepih i kuriozitetnih trenutaka prisjetili smo se razgovarajući s čovjekom koji je, u stručnom i strateškom smislu, najzaslužniji za iznimne uspjehe zagrebačkog kluba. S kapetanom koji je navigirao Ciboninim brodom do čak 14 trofeja u 80-im godinama prošlog stoljeća. A činili smo to u gostima kod Mirka Novosela, koji je u četvrtak proslavio 84. rođendan, u njegovu podrumu u kojem je smjestio svu memorabiliju iz svoje bogate karijere. Zapravo, to je pravi muzej koji on ne voli tako zvati, već ga je imenovao “trofejni prostor”. A u njemu kao da se nalazi vremenski stroj koji vas vraća u neke puno ljepše košarkaške dane kada su medalje i pobjednički pehari bili norma, a ne samo puki san kao što je to u hrvatskoj košarci danas. No prije no što smo uključili vremeplov, porazgovarali smo o onome što se s Cibonom danas zbiva i što nas obojicu tišti. A to je nemala mogućnost gašenja kluba koji je ne tako davno bio dobrostojeći i dobroizgledajući “maneken”, a danas je puki prosjak.
– Za mene osobno to je tragična situacija. Stvarali smo klub godinama, postali smo svjetski brend i sada to nestaje. To je grozno – započinje Novosel.
S obzirom na to da se aktualna uprava pokazala nemoćnom, barem zasad, čini se da je jedina preostala nada “donatorska “akcija Ace Petrovića i odvjetnika Saše Pavličića Bekića.
Njima dvojici odajem puno priznanje za sav entuzijazam i trud koji ulažu. Nadam se dobrom odazivu na njihovu akciju i da će ljude potaknuti i ona atmosfera koja je bila na petoj utakmici finala doigravanja sa Zadrom, kakva nije viđena posljednjih 20 godina. Kada su se dijelile medalje i svirala himna, meni su došle suze na oči. U tom času prisjetio sam se onih davnih vremena kada smo bili na vrhu Europe.
A tog vrha ne bi bilo da kao 14-godišnji zagrebački klinac te 1952. niste odlučili bježati sa satova klavira i odlaziti na treninge košarke ne prijavljujući situaciju kod kuće punih šest mjeseci.
Počeo sam s 14 godina i u siječnju je bilo 70 godina od mog početka u pionirima Lokomotive. Na koncu sam igrao i za seniore Lokomotive sve do 27. godine kada sam morao u vojsku i tako je završila moja igračka karijera. Tada smo košarku igrali amaterski i bilo je uobičajeno da, kada završiš fakultet, ideš raditi u struci.
Za vaših igračkih dana momčad Lokomotive imala je povlasticu kakvu nijedna druga nije.
Nama su tada sponzor bile Jugoslavenske željeznice pa smo se na utakmice vozili vlakom, a kada bismo išli na duži put, primjerice u Skoplje, koristili bismo spavaća kola JŽ-a. Taj bi se vagon otkačio i ponovo prikačio na kompoziciju kojom bismo se vratili u Zagreb.
Po povratku iz vojske naumili ste biti košarkaški sudac.
Bio sam savezni sudac i sudio sam i jugoslavenske derbije, no kada je u Lokomotivi došlo do problema s trenerom te 1967., pozvali su me da se