Psi i njihovi političari Piše Dražen Lalić
Nikome, pa ni vodećim političarima, nije lako imati psa. Velike su to obveze koje neki smatraju još većima kad izgube na izborima. Na sreću postoje i oni koji, bez obzira na sve, ostaju privrženi svojim prijateljima
Mogu li vodeći političari uopće imati istinskog prijatelja? Nije dostatno tek ustvrditi da su i politički vođe ljudi pa imaju emocionalnu i drugu osnovu za pravo prijateljstvo. Kod njih je takva veza, u isti mah i divna i začudna (prema Arsenu Dediću prijateljstvo je “uvijek nerazjašnjen slučaj”), osobito ugrožena od sirovih interesa i strasti za moći. Da je tome tako, pokazuje uvid u povijesna i suvremena zbivanja, u rasponu od kraha bliskosti Pompeja Velikog i Gaja Julija Cezara čime je ustvari počeo najpoznatiji građanski rat u antičkom Rimu, preko tragičnog kraha drugarstva između J. V. Staljina i Nikolaja Buharina (cedulja koju je posljednji u ožujku 1938. poslao iz zatvora: “Koba, zašto hoćeš da umrem?”), pa do Brexitom uvjetovanog raspada prijateljstva Borisa Johnsona i Davida Camerona uspostavljenog još za vrijeme školovanja na Etonu i Oxfordu. Primjera dugotrajne i neraskidive povezanosti među različito mislećim i djelujućim velikim političarima iz suparničkih tabora ipak ima, recimo prijateljstvo demokrata Joea Bidena i republikanca Johna McCaina, ali su veoma rijetki. Otpornija su prijateljstva u kojima je neki vođa veoma blizak s osobom koja ima profesionalni i drugi identitet izvan politike: Ivo Sanader je i unatoč kontroverznoj ostavci i svemu mučnom što je potom uslijedilo zadržao uspostavljene veze s pojedinim takvim ljudima. Ne treba čuditi što ovu analizu usmjeravam na odnos između vršnih političara i (njihovih) pasa: prema shvaćanju mnogih ta je životinja najbolji čovjekov prijatelj. Ako se sa psom ne može biti zbiljski prijatelj, smatram slično mnogima da se to ne može biti ni čovjeku. Za ovo razmatranje posebno je važan naputak Harryja S. Trumana: “Ako želiš prijatelja u Washingtonu, kupi psa”. Izdašno političko i životno iskustvo 33. predsjednika SAD-a upućuje, dakle, na to da akter visoke politike zapravo i ne može imati istinskog prijatelja među ljudima, nego ga treba naći među već stoljećima pripitomljenim potomcima vukova. Mnogi američki predsjednici i važni političari pravog su prijatelja, bio jedini ili u društvu tek pojedinih homo sapiensa, nalazili i još uvijek nalaze u psima. Svijetli koker španijel Feller kojim se dičila obitelj Truman bio je tek jedan od javnosti znanih “prvih pasa” Amerike: Franklin D. Roosevelt bio je jako vezan za škotskog terijera imena Fala, koji je čak proglašen počasnim vojnikom, a pokopan je kraj velikog gospodara za kojim je sedam godina tugovao; tamni koker španijel Checkers bio je i zvijezda važnih govora Richarda Nixona kojima se 1952. “Tricky Dicky” pokušao opravdati od optužbi u vezi sa zlouporabama priloga za kampanju; Bill Clinton imao je Buddyja, smeđeg labradora koji je u četvrtoj godini života poginuo nakon što ga je udario automobil itd.
Amerikanci su meštri u rabljenju pasa u političkom marketingu, ali za njima ne zaostaju puno ni Francuzi (nekoliko predsjednika te zemlje imalo je labradore), Englezi (Borisa Johnsona često kamere “uhvate” u društvu Dylina, udomljenog križanca Jack Russella koji je prema priznanju svoga gospodara “loše odgojen”) pa čak ni Rusi. Posljednji su što se tiče vezanosti svojih lidera za pse napose zanimljivi. Velika privrženost vođe Oktobarske revolucije (uz V. I. Lenjina) i prvog zapovjednika Crvene Armije Lava Trockog te njegove obitelji za ženku borzoja (ruskog hrta) jedna je od tema političkog romana “Čovjek koji je volio pse” Kubanca Leonarda Padure. Intrigantan je i odnos Vladimira Vladimiroviča prema psima: predsjedniku Rusije već godinama s različitih strana poklanjaju štence. Posljednje tri godine prvi Putinov ljubimac je Paša, šarplaninac kojega je dobio od Aleksandra Vučića. Najupečatljivija je pak bila Konn, crna labradorica razglašena zbog sudjelovanja u susretu između njezina gospodara i Angele Merkel u Sočiju početkom 2007.: njemačka kancelarka, traumatizirana zbog toga što je doživjela napad jednog psa, bila je unatoč svojoj poslovičnoj mirnoći šokirana i – očito – ustrašena kad se u dvorani odjednom pojavila Konn; Putin je poslije izjavio kako nije namjeravao uplašiti Merkel, ali gotovo nitko u to nije povjerovao. Sa psima je rijetko dosadno: bizarnih pa koji put i nasilnih zbivanja vezanih za te ljubimce bilo je napretek i u visokoj politici. Ovdje navodim svježi primjer: njemački ovčar Major, kojega je bivši potpredsjednik SAD zajedno s Champom iste pasmine za vrijeme svoje kampanje (bili su prezentirani u televizijskim spotovima) uzeo iz prihvatilišta, ugrizao je u siječnju ove godine dvojicu članova osiguranja Bijele kuće i lakše ozlijedio vremešnog vođu slobodnog svijeta; oba su psa nakon tog incidenta otišli živjeti s pripadnicima obitelji Biden u Delaware.
Utom incidentu nitko nije izgubio život, za razliku od avionskog napada na planini Ozren u grozomornoj bitki na Sutjesci: Titov pratitelj Đuro Vujović Španac, šef britanske vojne misije Bill Stuart i pas Luks ostali su ležati na bojnom polju. Priči prema kojoj je taj lijepi njemački ovčar, inače ratni zarobljenik (godinu prije toga u Prozoru Tito mu se vezanom i već podivljalom uspio približiti govoreći njemačkim jezikom), svojim tijelom spasio vrhovnog komandanta koji je ranjen u lijevu ruku ne treba puno vjerovati, ali je izvjesno da je Tito i kasnije imao pse s kojima je dijelio privrženost. Najatraktivniji među njima bio je Tigar, također njemački ovčar, koji prema nekim izvorima nije podnosio odvajanje od gospodara, uz ostalo ga je na užas Titovih suradnika u nekoliko navrata kandžama ogrebao pri kupanju u moru na Brijunima. Psi nažalost razmjerno kratko žive i uglavnom napuštaju svijet puno prije vlasnika, pa je nakon uginuća Tigra jugoslavenski predsjednik uzeo nove pse. Sjećam se da sam kao dječak, koji je Tita poput mnogih drugih idealizirao, bio razočaran kad sam ga vidio na televiziji s – pudlicama. Ratni vođa i heroj, pobjednik nad fašistima i domaćim izdajnicima, faca koji je čak i Staljinu rekao “ne”… pa da šeta pudlice; one su krasne, ali pristaju pjevačicama i drugim damama iz visokog društva, a ne revolucionarnim vođama i narodnim herojima. Već se u toj promjeni mogla naslutiti konačna sudbina Jugoslavije odnosno režima “zapadnog” komunizma. U svojoj nevjerojatnoj prilagodljivosti Tito je ipak na neki način bio dosljedan, što se izrazilo i vezano za pse, o čemu uz ostalo svjedoči žalopojka njegova sina Miše u jednom intervjuu da mu je otac u nasljedstvo ostavio samo – pudlice. Titov protivnik Vlado Gotovac je pak svojoj obitelji i ostalima koji ga poštuju, uz ostale dragocjenosti duha, ostavio sjećanje na neprispodobivu povezanost između njega i psa Lukija. Taj sredovječni foksterijer od uzbuđenja je pao u nesvijest kad se njegov vlasnik nakon tri i pol godine vratio iz zatvora. Iako se nisu vidjeli “cijelu vječnost”, Luki ga je prepoznao… Gotovac je taj susret dirljivo opisao u tekstu “Moj Luki, moj istinski prijatelj”, koji je objavljen 2007. u zborniku o psima u svjetskoj i našoj književnosti. Ostatak Lukijeva bivanja na svijetu proveli su zajedno, u skladu s Gotovčevim jednostavnim i smislenim načinom života intelektualca koji se donkihotovski, bez posezanja za ikakvim manipulacijama, trsi intervenirati u politiku. Već dulje vrijeme zbog znanstvene znatiželje i drugih razloga razmišljam o uporabi pasa u političke svrhe u svijetu i kod nas. Napose sam usmjeren na one političke likove koji su svoje
pse putem medija prezentiraju “urbi et orbi”. Pojedini hrvatski političari to čine nekako bez sustavnog promoviranja svoga imidža kao neke osjećajne osobe privržene životinjama što bi trebalo osigurati zadobivanje oznake “jedan od nas”. Tako je Tomislav Tomašević za vrijeme uspješne – pokazalo se – posljednje izborne kampanje obznanio da je mješanac Boško (dobio je to ime jer je nakon udomljenja bio prepun buha) član njegove obitelji, ali ga kao gradonačelnik, koliko mi je poznato, nije spominjao ni slikao se s njime. Nedavno je i kandidat za gradonačelnika Splita socijaldemokrat Davor Matijević u predizbornom spotu istaknuo svoju malamuticu Indy, ali to mu nije pomoglo da ostvari uspjeh. Dva psa su kod nas u prošlom desetljeću, pak, vjerojatno, barem na neko vrijeme, pripomogli političkim karijerama svojih vlasnika ili barem njihovoj popularnosti. Prvi je Rudi, najpoznatiji politički pas u suvremenih Hrvata. Taj je lijepi zlatni retriver izgleda jako volio svoga gospodara, a i uginuo je nedugo nakon Bandićeve smrti. Zbog velike zauzetosti bivšeg gradonačelnika najviše ga je šetao prijatelj Dragutin Ferenčak, koji je 24. ožujka 2021. koristio povodac u obračunu s nekim prolaznikom. Dugogodišnji gradonačelnik Zagreba u jednom je intervjuu vezano za svoga psa ustvrdio: “Uvijek ću imati pesa, i to uvijek retrivera jer on je kao ja, jer ima najbolju ćud na svijetu, karakterno je dobar, njega se ne možete riješiti, on je tako pametan i mudar, topao, uvuče vam se pod kožu”.
Ta je izjava doista znakovita s obzirom na to da je u njoj jasno definirana povezanost pretpostavljeno u javnosti poželjnih svojstava vlasnika i psa koja je uz ostale elemente navlastita obrascima konstrukcije imidža i uopće privatizacije politike razvijenima u SAD i drugim zemljama zapada. Korištenje psa u svrhe političkog PR-a kod nas se vjerojatno posebno izrazilo u komuniciranju Kolinde Grabar-Kitarović. Dok je bila predsjednica Republike, u listopadu 2018. udomila je mješanku Kiku, koja je zbog putovanja i drugih obaveza vlasnice često bila na čuvanju. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao populistički potez kojim se nastoji dodvoriti velikoj skupini birača (u to je vrijeme u Hrvatskoj bilo gotovo 400.000 pasa, što znači i oko dvostruko više osoba koje se o njima brinu) vezano za izbore krajem 2019. godine. Na pitanje novinara hoće li pas Kika ostati s njom ako izgubi na izborima, Kolinda Grabar-Kitarović je odgovorila: “Ona će ići sa mnom, svakako. To je moj pas”. Unatoč tom obećanju i priznanju da se s Kikom osjeća opuštenije, zadovoljnije i sretnije, navedena je mješanku dala drugim ljudima. Nikome, uključujući i veoma zauzete vodeće političare, nije lako imati psa i brinuti se o životinji kako treba bez vanjske pomoći. Velike su to obveze koje neki, izgleda, smatraju još većima kad izgube izbore i siđu s vlasti. Na sreću postoje i drukčiji političari – koji bez obzira na sve teškoće ostaju privrženi svojim prijateljima. Ne okreću leđa ni onima koji sasvim iskreno mašu repom baš svaki put kad ugledaju svoga vlasnika. Te životinje tako izražavaju ljubav bez obzira na to što njihov čovjek “može biti ružan, izopačen, deformiran ili glup/ pas ga voli”, kako poručuje Iggy Pop u pjesmi “Stroj za ljubav” za koju je tekst, među ostalima, pisao i Michel Houellebecq. Ovaj tekst završavam osobnom notom: već je prošla godina otkako je u život moje obitelji ušao Disney, živahni dalmatiner. Nije me briga za nagađanja o razlozima zbog kojih smo se odlučili imati čistokrvnog psa, i to pripadnika značenjem ispunjene pasmine. Moj uvid u kompleksni svijet tih ljubimaca i njihovih vlasnika pokazuje: netko psa udomljuje, a netko ga kupuje; jednima su draži ovakvi, drugima onakvi; ljudi za uzimanje psa imaju različite motive…; sve su to intimna pitanja koja se ne bi trebala ticati osoba sa strane. Ne znam kako bih se uopće mogao brinuti za Disneya, što je – priznajem – svakodnevni i nemali napor, da sam nekim slučajem državni ili lokalni dužnosnik odnosno aktivni političar koji mora svaki dan ujutro ići na posao i ne može raditi kući. No ni u toj situaciji ne bih stvorenje s kojim sam se povezao maknuo iz svoga života; našao bih već neko rješenje. Jer taj je pas (postao) moj istinski prijatelj, koji me na različite načine obogaćuje i približava samom sebi, i to mene koji sam, uz ostalo i zbog političkih sporenja, izgubio neke dobre drugove. Disney je moj prijatelj baš onako kako je još u drugoj polovini 16. stoljeća ustvrdio Michel de Montaigne (jako je patio zbog prerano preminulog filozofa Etiennea de la Boetiea koji je umro u 33. godini) u svom lijepom i gorkom određenju naravi prijateljstva: “Kad bi me netko silio da kažem zašto sam ga volio, znam da se to može izraziti samo ako kažem: ‘Zato što je to bio on i zato što sam to bio ja’.”