Knjiga o Balaševiću koji je dvorane punio emocijama, a ne politikom

Ovih je dana Naklada Ljevak objavila biografiju novosadskog kantautora Đorđa Balaševića iz pera novinara, kritičara i (ne najmanje važno) bubnjara Ivana Ivačkovića nazvanu “Panonski admiral”. Iza Ivačkovića je niz publicističkih knjiga (između ostalih i o Johnnyju Štuliću i Rolling Stonesima), ali i jedna pjesnička zbirka i roman. Riječ je i o dugogodišnjem obožavatelju Đorđa Balaševića, umjetnika s kojim je očito izgradio posebni intimni odnos i umjetnika koji je bio i ostao nenadmašna jugoslavenska ikona. Vojvodina je, naime, Balaševiću bila (pre) mala, baš kao i proširena Srbija. Njegova prava pozornica bila je i ostala Jugoslavija, zemlja sa svim svojim dobro poznatim kontrastima i proturječjima, ali i zemlja koja je, bez obzira na današnje karijerističke priče i pričice, i obrazovala, i gradila, i privređivala i stvarala i to daleko više od pripadajućeg joj BDP-a. Jugoslavenska umjetnička scena, mora se priznati, kako ona klasična, tako i ona suvremena bila je doista izuzetna i u svjetskim okvirima. Jedan od tih izuzetnika, pjesnički i glazbeno obdaren očito genetikom i nekom nadnaravnom zlatnom prašinom, svakako je bio i Đorđe Balašević. Za života ga se znalo nazivati panonskim mornarom. Nakon smrti, unaprijeđen je, eto, u admirala. Ali, mislim da se onakav, od rođenja udaren kreativnom krpom posred čela, bolje snalazio u ulozi mornara koji luta odavno nestalim morem nego kao admiral u uniformi okićenoj nekim ordenjem kojem vrijeme neumitno oduzima značaj. Balašević je svakako bio fenomen jugoslavenske estrade.

Usebi je objedinio bogomdanog pjesnika i skladatelja, ali i nenadmašno intuitivnog zabavljača u najboljem smislu te riječi. Stoga je s lakoćom punio najveće sportske dvorane diljem bivše Jugoslavije, pa i u Hrvatskoj okupljajući i klince koji nikada, ali baš nikada nisu ni čuli za druga Tita ni za štafetu mladosti. Balašević je dvorane punio emocijama, a ne politikom. Ljudi su ga voljeli zbog njegove ravničarske panonske melankolije, zbog metafora s ljudskim licem, zbog svojih najbližih koje je bez pardona pokosila smrt. O Balaševićevu umjetničkom putu, bez snažnijih izleta u privatnost, vrlo upućeno i analitički piše Ivačković koji je svoju knjigu točno nazvao “emocionalnim vodičem kroz diskografiju Đorđa Balaševića”. I doista. Školski precizno, Ivačković prolazi kroz diskografski, dobro vođeni Balaševićev opus, pišući i o raznorodnim glazbenicima s kojima je surađivao, o festivalima na kojima je nastupao i o diskografskim kućama s kojima je surađivao, a među njima je bio i zagrebački Jugoton. Piše Ivačković i o Balaševiću kao čovjeku koji nije završio ni srednju školu i kojemu roditelji nikada nisu došli na koncert, ali i o čovjeku koji je jedan dulji period života u Srbiji i Vojvodini bio i politička, opozicijska činjenica. Borio se na svoj pjesnički i umjetnički način protiv srpskog agresivnog nacionalizma i napadačke politike, što, naravno, ne znači da su mu miliji bili hrvatski ili albanski nacionalizam. Stoga je, na specifičan način, u odnosu prema sebi ujedinio sve nacionalizme iz bivše Jugoslavije, ali na njihovu žalost, i dalje je bez problema punio najveće sportske dvorane. Tako je i svoj pretposljednji koncert u životu održao u prepunoj zagrebačkoj Areni u prosincu 2019. godine. Je li Balašević kao čovjek imao loših osobina? Je li bio tašt? Je li mu trebala pjesma “Računajte na nas”? Ili pjesma “Tri put sam video Tita”? I kakav je doista stav Balašević imao prema kosovskim Albancima? I otkuda mu onaj prijeteći završni stih u pjesmi “Ne lomite mi bagrenje”? Ili, zašto se Balašević usudio napisati dirljivu pjesmu posvećenu Vukovaru?

I, kako to da je još u Jugoslaviji spominjao “lepu protinu kći” i “baku koja čuva sliku našeg sveca”. Ova i druga pitanja na svoj gospodski, distancirani način postavlja i Ivačković, ostavljajući odgovore na prosudbu samim čitateljima. Iako u uvodu knjige malo previše politizira fenomen novosadskog cvrčka koji je cijeli život radio marljivo kao mrav, čim se dohvati teme Balaševićevih pjesama i albuma, Ivačković je na svom terenu. Siguran i uvjerljiv. “Panonski admiral” svakako je knjiga koja će izazvati veliki interes među Balaševićem štovateljima koji su duboko i pomalo naivno vjerovali u pjesnikovu besmrtnost. Pjesnika više nema, ali ostala je njegova poezija, usudio bih se reći čak i snažnija od njegovih

• nota.