Piše Snježana Bičak
Ozareno lice i nestrpljenje krasilo je dječaka dok je oprezno otvarao poklon, pazeći da ne ošteti majicu na kojoj je ispisano ime njemu najvažnijeg kluba na svijetu, Liverpoola! I iznad toga natpis s puno simbolike “You’ll never walk alone”!
Obukao je majicu kako bi se slikao sa svojim prijateljem Nikom Godačem, i to zbog druge majice – dresa istog kluba, koji je poklonio Niki i njegovu ocu jer su njemu i njegovim roditeljima pomagali otkako su prije mjesec i pol pobjegli iz ratom zahvaćene Ukrajine u Karlovac. Potpuno sami. Već tu simbolika naziva Liverpoolove himne dodiruje njihove živote. Ne koračati sam kroz život, moći računati na pomoć nepoznatih ljudi u potpuno novoj sredini, velika je stvar. Dječak s dresom zove se Danilo Tvrdovski. U Ukrajini je završio sedmi od devet razreda osnovne škole po tamošnjem programu, a nastava se održavala online jer su zbog rata škole zatvorene. Odmah potom, njegovi roditelji spakirali su kofere i krenuli u nepoznato. Svakodnevne sirene koje su se oglašavale nad gradom i fijuci granata u njihovoj blizini već su doveli do toga da se Danilo bojao, tresao, pa i vrištao i na najmanji zvuk. Nisu to više htjeli trpjeti. I krenuli su u Hrvatsku, u Karlovac. Kad su stigli tamo, Danilo se uključio u sedmi razred u najbližoj karlovačkoj osnovnoj školi. No kako nam kažu njegovi roditelji Tanja i Vlado, od jeseni će ponovno u sedmi razred kako bi utvrdio jezik i gradivo. Već je u ovih više od mjesec dana u Karlovcu puno toga shvatio. Zahvaljujući dječjoj radoznalosti, otvorenosti i iskrenosti. Spremno nam je pozirao dok smo ga slikali s Nikom koji je završio osmi razred, ali i s roditeljima dok je driblao loptu na igralištu uz stambenu zgradu u koju je njegovu obitelj smjestila Civilna zaštita.
Ljubav prema nogometu tek je jedna od priča koja je spojila Niku i Danila; obojicu dječaka očevi su od malih nogu vodili na tekme; obojica su uživo gledala igrače Liverpoola na terenu. I sada u Karlovcu obojica treniraju nogomet.
– Liverpoolov dres je s utakmice Ukrajina – Engleska, koju smo gledali prije nekih šest godina. Dečki su išli na sve utakmice reprezentacije zahvaljujući mom bratu koji je radio za njihova glavnog sponzora. Dres je pripadao Danilovu bratu Borisu, koji ga je poslije dao Danilu, a on ga je uzeo sa sobom kada smo odlazili. Njih su ga dvojica čuvali, nisu ga puno nosila, a nisam ga smjela ni oprati kako ne bih uništila natpis. Kada smo došli ovamo i kada nam je obitelj Godač priskočila u pomoć, Danilo im je odlučio pokloniti dres. Od srca – priča nam njegova majka Tanja. Ona i suprug Vlado tako dobro govore hrvatski da je, nekome tko ne poznaje priču, nevjerojatno da su to sve naučili u svega mjesec dana boravka u Hrvatskoj. Dolazili su i prije, kazuju nam, u neka bolja vremena, na ljetovanje na Jadran, tako da su već tada ponešto naučili. Oboje su nastavnici harmonike, u tom su poslu bili godinama; Vlado je 25 godina predavao harmoniku u glazbenoj školi, a supruga Tanja 28 godina. Sve do rata živjeli su mirno u mjestu Brodi, smještenom stotinu kilometara od mjesta Lavov prema Kijevu. Uživali su u svom poslu, odrastanju sinova, odlazili su na tekme, ljetovanja, a onda se sve urušilo. Kuća im je stradala u jednom od napada, pa su živjeli kod Tanjinih roditelja.
– U Brodiju su dvije vojarne, strateški važne naftne magistrale i aerodrom za helikoptere, tako da je naš grad gađan već prvoga dana rata. Već tada, kada su počela iseljavanja, razmišljali smo da idemo za Hrvatsku, ali mislili smo da će sve stati. No nije. Neizvjesnost, stalni napadi na naš grad ili gradove u blizini, stalne sirene i uzbune, sve je to stvorilo psihozu iz koje smo htjeli pobjeći. Kada smo došli, htjeli smo se uključiti u sredinu i odmah smo se javili i na Zavod za zapošljavanje. Bio sam na nekoliko razgovora za posao i počeo raditi u građevinskoj tvrtki Krajačić. Tamo me gospođa Ivana Konosić tako srdačno primila i osjetio sam vrlo korektan odnos zbog kojega ću se vjerojatno dugo zadržati u toj firmi. Dali su mi posao i nadam se da ću ostati raditi kod njih dulje vrijeme. U svemu ovome dobro mi dođe fizički posao – kazuje Vlado.
I Tanja je odmah potražila posao i dobila ga u restoranu brze prehrane Naksi. Vlado i Tanja, kažu nam, bili su i u karlovačkoj Glazbenoj školi gdje ih je ravnateljica jako toplo i srdačno primila i obećala im je pomoći kako bi možda dobili posao u struci kao nastavnici harmonike. To bi im, kažu nam, bilo ostvarenje snova.
– Kada bismo uspjeli dobiti te stalne poslove, tada više ne bismo imali nikakve dileme oko toga da ostanemo živjeti u Karlovcu. I sada to želimo jer nam se ovaj grad jako sviđa. Najvažnije od svega, Danilu se sviđa, već je stekao prijatelje, u školi, u nogometu, u kvartu. Puno je opušteniji i smireniji. Mi se ne bojimo posla, dapače, činimo sve kako bismo se uklopili u sredinu. Tako smo upoznali i obitelj Godač koja nam je do sada jako puno pomogla. Kada sam došao, uključili smo se u sve; registrirali smo se, otvorili račune u banci, prijavili se na burzu, u Centar za socijalnu skrb, otišli smo se prijaviti u lokalni nogometni klub NK Karlovac, ali i u NK Dinamo u Zagreb. Prijavio sam se i na Facebook, uključio na neke lokalne stranice i zamolio ne– koga tko može da nam donira bicikl za Danila. Željko Godač odmah nam se javio i donio bicikl djetetu kako je i obećao. Dobili smo još pomoći od njega i supruge i to nam jako puno znači. Oni su nam velika podrška. Nije čudno što im je Danilo poklonio dres. Oni imaju kafić s temom sporta, a na zidovima su već nalaze dresovi nekih klubova, pa će se tamo naći i ovaj Liverpoolov – priča nam kroz smijeh Vlado.
Dodaje da se sada kada imaju bicikle, jer dobili su dva u donaciji, ne boje poslova i izvan grada, jer se onamo mogu odvesti biciklima.
Nogometom se bavio i njihov 20-godišnji sin Boris, a sada u Lavovu studira za svećenika i nije htio napustiti svoj grad. – Vidjet ćemo što će Danilo odlučiti jednoga dana i što će prevagnuti. No moram reći da smo se odmah priključili i grkokatoličkoj župi u Pribiću i tamošnji nam je župnik Nenad Krajačić također puno pomogao; hranom, novcem, a pomoć smo dobili i od Caritasa. Dobili smo i jednokratne novčane pomoći od Grada Karlovca od tisuću kuna, te 2400 kuna od države u sklopu programa za raseljene obitelji. S obzirom na to da ne moramo plaćati stan i režije, jer to nam pokriva država, uspijevamo zahvaljujući tim sredstvima prebroditi vrijeme dok sami nešto ne zaradimo. U Ukrajini smo bili bez plaće. Vodili smo se kao zaposlenici u glazbenoj školi, ali ona nije radila, bili smo kod kuće bez primanja. I to je jedan od razloga zašto smo morali krenuti dalje i promijeniti svoj život – zaključuje
• Vlado.