Kako odrediti granicu na kojoj prestaje poduka, a počinje nasilje!?
Zaštita djece u sportu podiže se na razinu nacionalnog projekta u kojem su posebno osjetljivi neki sportovi poput gimnastike, sportskog plesa, karatea...
Puno vam se toga vrzma po mislima ako imate dijete koje se bavi sportom pa se tako pitate i je li ono možda izvrgnuto nekoj vrsti “pedagoškog nasilja” ili pak posve neprimjerenom ponašanju kao što je spolno uznemiravanje. A da bi u tom smislu ubuduće, i kod mladih sportaša, i njihovih roditelja, ali i klubova, bilo što manje nedoumica, Ministarstvo turizma i sporta uključilo je Hrvatsku u zajednički projekt Europske unije i Vijeća Europe pod radnim naslovom “Sigurnost djece u sportu”. A to nas pak obvezuje da će sve sportske razine, od krovnih (matično ministarstvo, HOO, nacionalni sportski savezi) do klubova morati imati povjerenika za nasilje nad sportašima što će, na razini lokalnih sportskih zajednica i ruralnih klubova biti vrlo teško provedivo.
Treneri ne znaju drugačije
No dobro je da su ministrica Nikolina Brnjac i državni tajnik Tomislav Družak to podržali jer su podaci koje smo čuli od doc. dr. sc. Zrinke Greblo Jurakić s Fakulteta hrvatskih studija uznemirujući. Doduše, nisu onako alarmantni kao u SAD-u gdje vrvi od afera seksualnog nasilja trenera nad sportašicama u gimnastici i plivanju, ali nisu ni zanemarive.
– Naše ispitivanje nam je reklo da je više od 90 posto djece najmanje jednom doživjelo iskustvo verbalnog nasilja u sportu. Njih 20 posto izvijestilo je da im je trener upućivao prijetnje, 18,5 posto da ih je trener lakše, a 10,8 posto teže udario. Čak 25 posto njih, dok su bili maloljetnici, doživjelo je neki oblik seksualnog uznemiravanja kao što su šale neprimjerenog karaktera, komentiranje izgleda i slično. Zabrinjavajući je i broj onih koji nisu nikome rekli, njih je 15 posto, jer ih je bilo strah ili sram, jer su mislili da će to biti kraj njihove karijere i slično. No bilo bi pogrešno tvrditi da su treneri u načelu nasilnici jer oni vrlo često i ne znaju drugačije zato što su se i njihovi treneri tako ponašali prema njima.
Profesorica Greblo Jurakić naznačila je još i ovo:
– Vrijeme je da razbijemo mitove oko toga da je nasilno ponašanje trenera nešto što predstavlja sastavni dio puta do velikih sportskih uspjeha. Često se može čuti da se sportaši s tim dobro nose, no istraživanje je pokazalo da su oni koji su češće bili izloženi nasilju imali niže samopoštovanje i više simptoma stresa. Gdje je granica između motivacijskih ponašanja trenera i onih koja su se pretvorila u nasilje, to je ono čime se sada psiholozi puno bave.
Na temu verbalnog nasilja razgovarali smo s bivšom odbojkašicom Vesnom Jelić koja je govorila iz perspektive jednog drugog vremena:
– Meni trenerovo urlanje nije smetalo. Zapravo, više bi mi smetalo da nikad ne viče na mene jer bi to značilo da na mene više i ne računa. Osim toga, smatralo se da ona koja ne može podnijeti trenerov verbalni nalet nema što ni tražiti u vrhunskom sportu. Uvijek se sjetim Nikolaja Karpolja koji se držao sljedećeg pravila: “Kada gubimo, ja ne vičem, a kada vodimo, vičem na igračice da bih kod njih zadržao razinu usredotočenosti.”
No jedno je “grmjeti”, a drugo je omalovažavati, psovati i vrijeđati, a neusporedivo s bilo kojim verbalnim nasiljem je ono seksualne prirode. A u tom kontekstu najosjetljiviji sport je gimnastika u kojem trener svoje štićenice mora vrlo često pridržavati tijekom izvođenja elemenata. Gdje je tu granica primjerenog ponašanja, pitali smo Marija Možnika, nekad vrsnog gimnastičara, a danas predsjednika nacionalnog saveza.
– Gimnastika je posebna jer se vježba u specifičnim dresovima i fizički kontakt trenera s vježbačicom je neminovan jer je tako i čuva. Vi, čim ostavite svoje dijete treneru, u njega morate imati povjerenja i u vrlo rijetkim slučajevima događa se da ono bude iznevjereno. Granice se u teoriji znaju i dobro je da s njima budu upoznati i sportaši, a važno je što će imati mogućnost obratiti se za pomoć ako posumnjaju u neko ponašanje. Srećom, mi u hrvatskoj gimnastici prijavljenih slučajeva spolnog zlostavljanja nismo imali.
Velika afera u karateu
No u hrvatskom karateu ih je, nažalost, bilo, o čemu nam je govorio Davor Cipek, predsjednik Hrvatskog karate saveza:
– Mi smo se 2018. našli u teškoj situaciji kada je jedan od naših najviših dužnosnika optužen za kazneno djelo seksualnog zlostavljanja maloljetnih sportašica. Taj smo slučaj uspjeli izolirati i svesti na pojedinca da se ne bi vezao za sport. Slučaj ne mogu komentirati jer je još uvijek na sudu, no moramo sve poduzeti kako bismo prevenirali neki novi slučaj. Zato smo donijeli odluku o deklaraciji za zaštitu sportaša i sportašica koju su svi naši članovi u obvezi držati na vidljivom mjestu u prostoru odvijanja treninga.